.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Je li otac Norbert lagao?

Norbert je bio svećenik koji je napustio Mađarsku nakon krvavih sukoba godine 1956. Do tada je bio župnik u jednom naselju koje je imalo oko 1500 ljudi. Župljani su bili izvrsni vjernici i gotovo sva djeca su redovito dolazila na vjeronauk. Poglavito se isticala desetogodišnja djevojčica Anđela, učenica IV.-a razreda.

U župi se odvijao neskriven dvoboj između župnika i mlade učiteljice Gertrude koja je upotrijebila sav zanos i sposobnost kako bi djeci prikazala vjeru kao glupost. Ocrnjivanju Crkve i svećenika nije bilo kraja.

Jednoga dana došla je Anđela župniku moleći ga neka joj odobri svaki dan primati sv. pričest. Svećenik je nije odbio, ali joj je spomenuo čemu se izlaže. Odgovorila je kako će tako biti još jača, a – uostalom – Isus je još više trpio. Ja sam dobar učenik – rekla je – pa ću izdržati njezinu mržnju i zlostavljanja.

Advertisements

Od tada se IV.-a pretvorio u svakodnevne dvoboje između učiteljice i desetogodišnjeg djeteta koje se nije dalo smesti. Na zadirkivanja i uvrede odgovarala je samo upornom šutnjom.

Pred Božić točno 17. prosinca, gospođica Gertruda smislila je izvanredno dramatičnu igru. Došla je u razred i blagim glasom zapitala Anđelu:

Gle, dijete moje, što ti činiš kad te pozovu roditelji?

Dođem, odgovori dijete tihim glasom.

Savršeno, ti čuješ kako te zovu i kao pametna i poslušna djevojčica odmah dođeš. A što bude, kad tvoji roditelji zovu dimnjačara?

Dođe i on, odgovori Anđela.

Vrlo dobro, dijete, dimnjačar dolazi jer postoji. Nakon toga trenutak šutnje. Malo dječje srce uznemireno je udaralo jer je dijete slutilo da učiteljica plete zamku, a nije moglo sagledati kamo to vodi. Učiteljica nastavi:

Ti dolaziš jer postojiš. Ali uzmimo primjer: tvoji pozovu mrtvu baku. Hoće li ona doći?

Ne, ona se neće pokazati.

Sjajno! A ako zovu Snjeguljicu, Crvenkapicu, Riđobradoga? Što onda?

Nitko se neće pojaviti, jer su to samo priče.

Savršeno! Vrlo dobro, pobjednički će učiteljica. Izgleda kako se danas tvoja pamet bistri. Vidite, dakle, djeco! Živi, koji postoje, odzivaju se na poziv. Naprotiv, oni koji ne odgovaraju, ne žive, prestali su postojati. To je jasno, zar ne?

Jest, odgovori jednoglasno razred.

Odmah ćemo napraviti mali pokus. Zatim se okrene Anđeli i naloži joj:

Iziđi, dijete!

Mala je oklijevala, a onda napusti klupu. Vrata se zatvoriše za njezinom sjenom.

A sada je, djeco, zovite!

Anđela, Anđela, zaori snažno iz trideset grla. Anđela ponovo uđe sve više smetena. Učiteljica je blistala.

Slažemo li se, dakle, svi, reče ona? Kad zovete nekoga tko postoji, on dođe. Anđela, koja je živa, a od mesa je i kosti, vidi i čuje kad je zovete pa dolazi. Uzmimo sada drugi primjer: zovete maloga Isusa. Ima li još tko među vama koji vjeruje u maloga Isusa? Trenutak šutnje, a onda nekoliko zaplašenih glasića: Ima, ima!

Učiteljica se tada obratila Anđeli.

A ti, dijete, vjeruješ li ti kako te Isus čuje kada ga zoveš? Anđela zanosno i odmah odgovori:

Jest, ja vjerujem on me čuje.

Vrlo dobro! Napravit ćemo pokus o tome. Vidjeli ste kako je malo prije Anđela izišla i na vaš poziv opet ušla. Ako mali Isus postoji, čut će i on vaš poziv. Viknite, dakle svi skupa i jako: “Dođi, mali Isuse!” Jedan, dva, tri: Svi skupa! Djevojčice oboriše glave. Sve su suspregle dah. Duboka, očajna šutnja…

Tada zaori podrugljiv smijeh učiteljice.

Eto, do toga sam vas htjela dovesti! Eto moga dokaza! Bojite ga se zvati, jer znadete kako vaš mali Isus neće doći. Neće doći, jer vas ne čuje, ne čuje vas, jer ne postoji kao što ne postoji Crvenkapica, Snjeguljica… Zato jer je i on samo izmišljena priča.

U razredu je svima doslovno zastao dah. Anđela je postala blijeda kao vosak. Učiteljica ih je šutljivo i pobje­dnički bola očima, a zatim podrugljivo, likujući, polako i prodorno izgovorila:

Eto, nema ga! Rekla sam vam. Nema ga!

Najednom se dogodi nešto nepredviđeno. Anđela skoči iz klupe i stade nasred razreda. Očima punim sjaja poviče:

Ipak ćemo ga zvati. Čujete li me? Dignite se i svi skupa zovite: “Dođi, mali Isuse!”

Djevojčice poustadoše, sklopiše ruke i prodornim glasom stadoše dozivati:

Dođi, mali Isuse!

Učiteljica je ostala preneražena. Htjede nešto reći, ali ponovo zaori nježni glasić: Još jednom!

Dvorana je odjekivala od poziva: “Dođi, mali Isuse!” I najednom: Vrata se naglo otvoriše. Sva svjetlost dana kao da se tamo sabrala. Ova je svjetlost rasla i rasla dok nije postala velika kugla. Kugla se naglo otvorila i u njoj se pokaza tako prekrasno dijete kakvo nikada nismo vidjele. Dijete se smiješilo. Njegova prisutnost bila je neizmjerno ugodna. Bilo je obučeno u bijelo, nalik na naše sunce. Dan je kraj njega izgledao posve crn. Ništa nije reklo, ništa nije učinilo, samo smiješak, a zatim je nestalo u kugli svjetla koja se malo po malo rasplinula. Vrata se polagano opet zatvoriše. Mi smo stajale nijeme, bez riječi!

Prva se javila učiteljica. Vrisnula je: “On je došao, on je došao!” Zatim je pobjegla kroz vrata zalupivši snažno njima iza sebe.

Anđela kao da se probudila. Zatim je rekla:

Jeste li vidjele? On postoji! A sada recimo: Hvala! Izmolile su Oče nas. Zvono je zvonilo za odmor.

† † †

Možda će netko reći: “Dobro montirana priča!” A to znači: Svećenik Norbert je gadno lagao. Ne donosimo sud o tome, ali znamo ono što je istinito ne mora uvijek biti posve uvjerljivo. Što je bilo s gospođicom Gertrudom? Ona nije prestajala vikati: On je došao…On je došao!

Smjestili su je na kliniku za živčane bolesti. Nastavnici su pokušali zataškati stvar. Svećenik ju je pokušao posjetiti. Nije dobio dopuštenje. Ali je pristao neka se njegov iskaz objavi i preuzeo za nj svu odgovornost.

† † †

“Ako vi oprostite ljudima njihove pogrješke, oprostit će i vama vaš Otac nebeski.” (Mt 7, 1)

“Bog koji te je bez tebe stvorio, neće te spasiti bez tebe!” (sv. Augustin)


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •