Dragi moj tata!
Pokušaj pročitati ovo moje posljednje pismo. Ono nije upućeno čitateljima “Veritasa”, nego tebi, dragi moj i dobri tata. Ti si me jedini na tom svijetu razumio. Sada kad više nemam snage priopćiti ti to usmeno, evo pišem ti, i to zadnji put. Znam, voliš me, tata, i znam bit će ti teško poradi mog postupka. Ti dobro znaš koliko sam nesretna. Moja nesreća počela je tragedijom u mladosti. Izgubljena nevinost je za mene propast. Zbog toga ću trpjeti dok sam živa. No, moj život ne će dugo potrajati. Ne čudi se! Učinit ću svemu kraj. Moja duša krvari i moje srce puca od boli. Sama ne mogu živjeti, a nemam čovjeka koji bi me usrećio.
Svi traže samo moje tijelo i kada ga dobiju, onda me ostavljaju. Dragi tata, ja nemam više snage živijeti čisto kao prije i zbog toga sam strahovito nesretna. Za moju smrt saznat ćeš na vrijeme. Ne žalosti se previše, jer i onako nisam bila dostojna tebe. (Tvoja Mila)
P.S. Molim uredništvo “Veritasa” neka ispuni moju posljednju želju te objavi ovo moje pismo! Vaša čitateljica Mila.
† † †
Složit ćete se sa mnom kako pismo zaprepašćuje. Primivši ga, glavni urednik je ostao zbunjen. Nigdje adrese ni potpisa. Pomislio sam i to: možda se netko želi neukusno pošaliti, neka djevojka tatu ucijeniti. No, previše je očito – to nije tako. U prošlom broju Veritasa zamolili smo Milu, na istaknutom i uočljivom mjestu, neka nam se osobno javi. Nije se oglasila. Može li se još javiti?
Iz pisma se može zaključiti kako se radi o djevojci iz provincije koja je došla u grad na studij. Tu je moralno pala. Ponijeta sredinom, nije uspjela plivati protiv struje. A nekadašnji kršćanski odgoj u obitelji pretvorio se u grižnju savjesti koja ju je ponijela prema razočaranju i očaju namjesto prema uzdignuću i oslobođenju.
Nešto duboko vrijedno i pošteno živjelo je u toj duši. I preko padova tražila je istinsku ljubav. “Svi traže moje tijelo i kada ga dobiju, onda me ostavljaju.” Gorka spoznaja, koja je sposobna uništiti. Seks nije ljubav – to je poruka žive i mrtve Mile!
Život je krvavo ispisao milijune takvih poruka. Uglavnom – beskorisno! Nije li to tragedija veća od ma čije osobne tragedije? I, dokle ćemo mladim životima plaćati sasvim razumljive i pristupačne istine?
