Već sam u jednom članku otvorio temu unutarnjeg oslobođenja. Jedan od bitnih preduvjeta je opraštanje. Neopraštanje je rak rana današnjeg društva. Ljudi su zarobljeni neopraštanjem u svim odnosima. Obitelji često izgledaju kao skup stranaca ranjenih neopraštanjem.

GDJE JE PROBLEM?

Nesuočavanje sa samim sobom i guranju problema pod tepih
 

Zamislimo da tako činimo s teškim bolestima… Možemo li ih gurnuti pod tepih? One ograničuju naše živote, ne dopuštaju da funkcioniramo normalno, moramo se pozabaviti s njima. Ista stvar je i sa duhovnim problemima, problemima duše – a neopraštanje je korijen brojnih bolesti duše i tijela.
Današnji čovjek često pati od depresije, besmisla. Ali depresija je najčešće povezana s ranama i neopraštanjem. Ona je zapravo puknuće duše, kad se osoba više ne može nositi sa bolima. A boli nam dolaze najčešće iz odnosa, posebno onih neriješenih.

Posljedica prvog problema: ne rješavamo korijen problema
 

Svako neopraštanje ima u sebi jedan korijen, uzrok. Uzroci su najčešće rane koje su nastale od povrijeđenosti, što nam je učinjena neka nepravda, ono što nam je rečeno itd. Drugi uzrok je posljedica: ljutnja. Iz ljutnje dolazi želja za osvetom i teškoća da se oprosti.
Dakle, ako hoćemo oprostiti, prvo moramo vidjeti gdje smo ranjeni, tko je to učinio, što je rekao ili učinio i trebamo izreći svoju ljutnju. Ako nemamo snage oprostiti, to je znak da nije izliječena rana i da nas nije napustila ljutnja. TO znači da trebamo zazvati Isus Krista koji je jedini kadar izliječiti ranu i trebamo pred njim izreći svoje teškoće, svoju ljutnju. Najbolje je izreći pred Gospodinom što se ljutimo i na koga se ljutimo. Izricanjem ljutnje praznimo se od nje, ona izlazi van. A za ranu, zazivamo Gospodina da nam ju liječi. Nakon toga, događa se oslobođenje i dobivamo snagu za oprostiti.

Treba se znati zaštititi od povreda, a najbolja je zaštita ljubav i milosrđe
 

Ljubav je Božji dar. Ukoliko pristupamo svakome u ljubavi i milosrđu koje Gospodin ima za duše, mi smo već zaštićeni od neopraštanja. Sigurno da će nas nešto raniti, ali ćemo biti jači u toj borbi. Neopraštanje nas zarobljuje, ubija u nama ljubav i milosrđe prema osobama kojima ne opraštamo. Neopraštanjem kao da smo vezani za njih, nismo slobodni, borimo se s njima i nosimo ih u sve odnose s ljudima. Bog hoće da budemo slobodni.

Neopraštanje ima svoje slojeve.
 

Ljudi nisu svjesni da neopraštanje ima svoje razine, dubine. Čovjek je uglavnom svjestan svoje površine, a u dubine nas može odvesti samo Bog. To znači da čovjek može misliti i da je oprostio nekoj osobi, ali kasnije kad uđe dublje u sebe, vidi da još mora opraštati. To se zovu slojevi neopraštanja, a mi često vidimo samo onaj gornji sloj.
Dobro bi bilo reći da mu u Kristu opraštamo, u Isusovom imenu, u njegovoj osobi. Time lomimo sve ono što bi moglo ostati u nama snagom Isusova imena. U dubine ulazimo molitvom, duhovnošću. Bez duhovnosti, ostat ćemo samo na površini. Ulaženje u dubinu je proces, to ne ide ‘preko noći’.

Neopraštanje nije samo osjećaj, nego i odluka
 

Postoje ljudi koji ne mogu oprostiti, tako kažu. Ali pitanje je koje si mogu postaviti: dali biste htjeli oprostiti ili dali vam je žao što ne možete? Ukoliko se čovjek barem malo pokrene u ovim dobrim nakanama, može započeti proces njegova oslobođenja od neopraštanja. Čovjek ima slobodnu volju i nikad nije do kraja svezan. Prvi korak je da odluči poraditi na svom neopraštanju.

U opraštanju nam može pomoći svijest o tome koliko je nama oprošteno od strane Boga i ljudi
 

Sjetimo se onog zlog dužnika, koji je dugovao Gospodaru toliko puno da nikada nije mogao vratiti duga… Gospodar (Bog) mu je sav dug oprostio jer ga je zamolio. Kasnije, kad je on susreo svog dužnika, koji mu je dugovao puno manje, nije mu htio oprostiti duga, već ga je tlačio i pritiskao. Slika je to svakog čovjeka koji ne vidi veličinu svoga grijeha, ne vidi koliko je njemu oprošteno i koji zbog toga nema milosrđa prema drugom čovjeku koji se ogriješio protiv njega. To je pokazatelj da još nismo ušli u duhovnost i nismo zadobili poniznost. Zbog toga postupamo tako nepravedno prema našim dužnicima.

NEKE ZABLUDE O NEOPRAŠTANJU?

Nije mi se ispričao, nije mu žao, neću mu oprostiti
 

Zabluda je misliti kako moram oprostiti samo ako mi se osoba ispriča. Je li se tko ispričao Isusu, kad ga je mučio, tukao, razapinjao? Je li mu se ispričao razbojnik koji ga je vrijeđao ili mu je rekao samo sjeti me se? Isusov odgovor je ipak bio: „Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine“. Je li se Isus vodio od rana koje je zadobio, je li to utjecalo na njegovo ponašanje i stav ljubavi prema čovjeku? Ukoliko ne opraštam, ja sam i dalje zarobljen, mučim samog sebe. Tek kada oprostim, ja sam slobodan. Dakako da je osoba pozvana tražiti oproštenje i da će zbog toga pred Bogom odgovarati, ali neću sebe držati zarobljenim zbog toga što se osoba nije ispričala.

Neopraštanje radi osvete
 

Ljudi misle da se neopraštanjem nekome osvećuju. To je đavolska zamka, koja nas želi i dalje ostaviti zarobljene. Najveća osveta je oprost.  Neću oprostiti… da osoba shvati svoju pogrešku i kako me povrijedila

ZAŠTO OPROSTITI, GDJE PRONAĆI MOTIVACIJU?

Zato što je to uvjet da nama Gospodin oprosti, da budu oprošteni naši grijesi
 

Ovo su Isusove riječi: „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.”
Iz ovih Isusovih riječi jasno slijedi da će Bog oprostiti nama naše grijehe, ako mi otpustimo drugima njihove grijehe. Evo odgovora zašto je ovaj zli sluga, kad nije oprostio drugome dug, morao je otplatiti do posljednjeg novčića što je bio dužan Gospodaru (usp. Mt 18, 23-35).

Da bi bio slobodan, da bih bio duhovno i fizički zdrav
 

Neopraštanje može biti tako opasno, da je sposobno duhovno, duševno i fizički upropastiti osobu. Od neopraštanja doslovno mogu doći teške fizičke bolesti, teške duševne bolesti i potpune duhovne blokade i prokletstva. Neopraštanje može uzrokovati rak, dišne probleme, pad imuniteta, tešku depresiju, suicidne misli, na koncu i smrt.

Neopraštanje, pa i ono najmanje, zagorčuje moju nutrinu, zarobljava me. Neopraštanje je poput kamena, većeg ili manjeg, koji zauzima toliko prostora u mome srcu, da se u njemu ništa drugo ne može nastaniti, sve dok se kamen ne odstrani s tog mjesta.
Ovako kaže Ivan u knjizi Otkrivenja: „I začujem glas na nebu silan: “Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim.“ (Otk 12, 10) Kad ne opraštam, na tim mjestima ne dajem mjesta Bogu, ne dajem se pod vlast Božju, nego pod vlast đavla, kojeg Biblija opisuje kao „tužitelja braće“. Ako ne opraštam, postajem tužitelj, koji u sebi ili na glas, tužim svog brata.
Drugo ime za đavla je tužitelj. On je vječno opredijeljen za tužitelja. On je strašno ljubomoran upravo na ljude. On nema što ni oprostiti, već se opredijelio protiv čovjeka. On je odgovoran za podjele među ljudima, on je taj koji blokira opraštanje u nama. Ukoliko sam tužitelj, onda želim nesreću bratu koji mi je nešto nažao učinio.
Također, neopraštanje je sklono ‘napumpavanju’ križa. Vrlo često ljudi zamjeraju i više nego što na to imaju pravo. Oni doslovno ‘prekriže’ tu osobu. Zato poslušajmo savjet Siraha: „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? On, koji je sâm od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe?“

Da bi mogao duhovno napredovati
 

Svaki put kad opraštam, oslobađam u sebi novi prostor za Boga i novi prostor za sreću u životu. Po opraštanju bivam slobodan od osobe koja me je povrijedila, ne vučem ju više sa sobom u sve životne situacije, ona više ne uvjetuje moje ponašanje prema drugima. Neopraštanje ubija sreću, zarobljuje čovjeka u bol. Svakim opraštanjem moje se srce otvara za ljubav i beskrajnu sreću. U meni se otvara prostora za Božju milost, u meni više boravi Krist, sličniji sam Kristu.

Ne dopuštam se pobijediti od zloga
 

Ukoliko ne opraštam, zlo je pobijedilo. Zlo me je uspjelo porobiti, neprijatelj duše zarobio me svojim zlom. Zato je rekao bl. Miroslav Bulešić: „moja osveta je oprost“. Nema veće osvete neprijatelju od opraštanja. Tada je prepušten svojem stanju duše, svom statusu pred Bogom i ljudima. On će se morati kad-tad u sebe zagledati. Sa opraštanjem mi smo se narugali Zlomu.

Opraštanjem oslobađam drugu osobu koja je kriva, omogućujem njeno lakše obraćenje
 

Osoba kojoj ne opraštamo, vezana je za nas. Zato bi se svaki čovjek trebao potruditi za života izmiriti se sa svakim, jer neopraštanje je krivica koja veže čovjeka i za koju će čovjek morati ispaštati, sada ili preko muka u čistilištu. Zato, opraštanjem oslobađamo milost Božju za tog čovjeka koji se ogriješio. Osoba koja povrijedi, dužna je doći tražiti oprost. Ukoliko ne traži, vi ste slobodni koji ste oprostili, ali ta osoba i dalje ostaje zarobljena ne samo krivnjom, nego i egoizmom, ponosom i svim drugim ubojicama duše i njezinog duhovnog života. Traženjem oprosta mi se vježbamo u poniznosti, ubijamo taj egoizam, napuhanost, a stječemo Božju milost, milosrđe.

Tko puno oprašta, puno mu se oprašta
 

Možemo ovo povezati i s onom Isusovom: „sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?“ (Mt 7, 2-3)
Možemo čak reći da nas ljubav u nama daje sposobnost da bližnje ne gledamo tamno, da im ne brojimo greške, da ne tražimo samo što su pogriješili pa da im možemo oprostiti, da im prilazimo bez straha itd. Ljubav Božja je zaista naš najveći štit i zaštita od rana. Isus je bio ranjen, ali rane nisu uzrokovale njegovo ponašanje prema ljudima. Na samom križu Isus moli za one koji su ga proboli, ne reagira burno. Drugim riječima, on je ljubio do kraja i ljubavlju je bio zaštićen da rane ne određuju njegovo ponašanje, već ljubav. Oni koji opraštaju, mogu se nadati Božjem milosrđu prema njima i njihovim pogreškama, mogu se nadati vječnom životu.

KAKO OPROSTITI?

Trebam isprazniti, izreći svoje rane pred Gospodinom. Izričem mu svoju bol, ljutnju, stavljam pred njega osobu koja me povrijedila i čvrsto odlučujem pozabaviti se s tom situacijom ranjenosti. Dobro bi bilo izreći sve što mi je osoba učinila i duhom otići baš u taj trenutak kad se to dogodilo.
Zamolim Gospodina da dođe u taj trenutak kada je rana nastala i molim ga da me izliječi, ozdravi, oslobodi u tom trenutku. Za Boga vrijeme ne postoji. On može doći u bilo koji trenutak moje povijesti, zahvatiti moje srce i ozdraviti ga. Tako činim sa svakom ranom i neopraštanjem koje se dogodilo.
Kada sam došao u taj trenutak, ja od srca odlučujem oprostiti toj osobi i odričem se ljutnje, svih posljedica počinjenog grijeha prema meni, odričem se činiti to isto drugome, odričem se svake gorčine, želje za osvetom, malodušja i svih zlih osjećaja manje vrijednosti itd. Te radnje činim sve dok ne osjetim mir u srcu i da sam zaista oprostio. Ukoliko ne mogu oprostiti, molim da me Gospodin u tome pokrene, da dotakne rane zbog čega sam blokiran u neopraštanju.
Opraštam sebi – što nisam bolje reagirao, što se nisam znao po Božju postaviti u odnosu na tu osobu, što nisam bio u stavu ljubavi i milosrđa, kako bih se zaštitio od rane.
Zamoliti Gospodina da bolje upoznam tu osobu, njezine dubine. Nitko nije stvoren da bude zao, da povrjeđuje druge. Zato ću, prema savjetu Tomislava Ivančića, ponavljati: „dubine tog čovjeka vole mene, moje dubine vole tog čovjeka“.
Zahvaljivati ću Bogu na toj osobi, što ju je stvorio, što ju je stavio na moj životni put. Ništa se ne događa bez Božjeg dopuštenja. Ljudi koji su na mom životnom putu, tu su da me nečemu nauče, da me Bog preko njih osnaži.
Molim Božji blagoslov za tu osobu, za njeno obraćenje, za milost Božju u njenu životu, za naše izmirenje riječima.
Pokušavam razgovarati s tom osobom o tome i pokušati razjasniti situaciju u miru i ljubavi. Ukoliko se pomirite, možete steći vjernog prijatelja.

KAKO PROMIJENITI DRUGU OSOBU?

Oprostiti i ljubiti
 

Mijenjati svoje ponašanje prema toj osobi. Dopustiti Bogu da me oblikuje u odnosu na tu osobu
Očistiti se od svih predrasuda prema njoj, svih okvira kojima sam ju uokvirio u svojim mislima, osjećajima, stavovima… Očistiti ju od svega negativnog što vidim na toj osobi.
Imati sućut prema osobi koja je u zlu. Osobe su zarobljene i same su ranjene. Zauzmite stav žaljenja prema toj osobi i molite za nju Božje smilovanje i njezino obraćenje.