.

U organizaciji Katoličke Karizmatske obnove u Duhu Svetom Bosne i Hercegovine, već petu godinu zaredom, u velebnoj župnoj crkvi Marije Zvijezde pokraj Banja Luke održano je tradicionalno, višesatno molitveno Duhovsko bdijenje. Uz članove molitvenih zajednica koji su došli iz cijele Bosne i Hercegovine, te malim djelom iz susjedne Hrvatske, zborovanju su se pridružili vjernici koji su došli iz raznih župa u BiH, a i župa banjolučkog kraja.
Više od 500 molitelja, među kojima su bili i brojni mladi, u jedinstvenom molitvenom ozračju proveli su zajedno više sati, moleći, pjevajući, slušajući, razmišljajući, ispovijedajući se. Pritom im je stajao na raspolaganju veći broj domaćih svećenika.

.

.

Koordinator katoličke karizmatske obnove Mirko Puđa na početku programa pozdravio je sve nazočne te uvodnom molitvom započeo susret. On je zahvalio Bogu što su se uspjeli okupiti i ovu godinu na Duhovskom bdijenju u župnoj crkvi Marije Zvijezde u Banjoj Luci. Program je započeo slavljenjem kojeg su animirali članovi zajednice Emanuel iz župe Ružići pored Gruda.

Prvo predavanje imala je gošća iz Zagreba Vera Zefić, voditeljica zajednice „Dobri Pastir“ u Zagrebu. Vera je govorila o Duhu Svetom, tko je on, koliko ga poznamo, što znači starozavjetna riječ „ruah“ kojom je označavan duh Božji u Starom Zavjetu? Što označavaju simboli: izvor žive vode, vatra, vjetar, golubica i zašto se takvi znakovi koriste za Duha Svetoga? Duh Sveti u Novom Zavjetu je pak osoba, i to treća osoba Presvetoga Trojstva, naglasila je Vera. Kao osoba on želi uspostaviti odnos s nama. Kažemo da smo mi hramovi Duha Svetoga. Ako je to istina kakav je moj odnos s Njim? Što on čini u svijetu, a što u nama samima? Što nam Isus u Bibliji kaže o njemu? Vera je govorila i o darovima Duha Svetoga, kako ih dobiti i kako ih uzdržavati? Koji su darovi najvažniji prema Svetom Pismu? Bilo je govora i o plodovima Duha Svetoga ljubavi, miru, strpljivosti, uslužnosti…

.

.

Nakon Vere nagovor je imao Toni Župarić, voditelj Doma Molitve u Orašju te koordinator mladih u KKODS BiH. Toni je svjedočio o iskustvu Duha Svetoga u svom životu te pojasnio kako Duh Sveti vodi i djeluje u životu vjernika u zajedništvu.

Ja sam uvijek mislio da je Duh Sveti samo aktivan kada su karizme u pitanju, ili dar jezika, kada se moli i slično, a ustvari On je uvijek prisutan u meni, On živi u mom srcu, kaže Pavao Galaćanima.

Duh Sveti želi imat zajedništvo s tobom, ta riječ zajedništvo znači kao zajedništvo među supružnicima, ali ne tjelesno, nego duhovno – da bude intimno.

Kad sam ja spoznao da mene Duh Sveti želi vodit i progovarat mi, ne samo dok služim, nego i kroz dan, onda me bilo iskreno strah, što ako On sada bude tražio od mene da ja učinim nešto čega me je strah ili da priđem nekoj osobi da joj kažem nešto, kako ću ja to, onda me je taj strah ustvari paralizirao i ja sam nekako i odbijao čuti Duha Svetoga, zbog straha da neću moć nešto učinit. Uglavnom, taj strah je nestao, jer se moj odnos s Duhom Svetim razvijao i stekao sam povjerenje u Njega, jer nije da me nije uvodio u neugodne situacije, i te kako jest, ali sam ja shvatio da je to sve dobro za mene i dobro za kraljevstvo Božje.“ Naglasio je Toni.

.

.

Potom se nazočnima obratio Josip Milić koji je govorio o Duhu Svetom u Crkvi, te o Duhu svetom u Starom i Novom zavjetu. Ono što od Crkve o Duhu Svetom znamo jest sa Carigradskoga sabora 381. godine od kada imamo oznaku da je Duh Sveti: „Gospodin i životvorac, koji izlazi od Oca i Sina, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima“ analizirajući do u detalje značenje ovih oznaka. Potom se osvrnuo na djelovanje duha Božjega u Starom Zavjetu i u Novom Zavjetu.

Duh Jahvin u Starom Zavjetu označava bezuvjetnu nadnaravnost, silu nadasve djelatnu, moćnu, neodoljivu. Duh Božji je „božanski“ u svem djelovanju, u svojoj snazi. To je dar s visine koji čovjek ne može sam steći. Jahvin duh je snaga koja promatra stvaranje, oživljava čovjeka, zahvaća suce, pomazuje kraljeve i nadahnjuje proroke.

U Starom Zavjetu duh Jahvin je bio privilegij povlaštenih Božjih odabranika, a u Novom Zavjetu Duh se po Isusu Kristu izlijeva na sve krštenike. Možemo zaključiti kako je isti Božji Duh na djelu i u Starom i u Novom zavjetu, ali je drugačiji način kako se taj Duh Božji očitovao nekoć u Starome i kako se očituje sada u Novome Zavjetu. Nekoć se Duh Božji očitovao po odabranim Božjim ljudima, a sada se u punini očituje po Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Duh Sveti po kojem i najobičnija voda postaje sveta i poprima nadnaravnu moć. Po istom tom Duhu Svetom i mi postajemo sveti, kazao je na kraju prof. Josip Milić.

.

Nakon nagovora uslijedila je stanka za ručak, a poslije stanke se nazočnima opet obratila Vera Zefić koja je vodila program izlijevanja Duha Svetoga, tj. krštenja u Duhu svetom. Za darove i plodove Duha Svetoga molio je fra Tomislav Jelić, koji je molio i za ostale potrebe pojedinca i zajednice.

Nakon toga uslijedila je kruna događaja cijeloga dana svečana sveta Misa koju je predmolio banjalučki pomoćni biskup Marko Sremen. Nadahnutu propovijed biskupa Marka prenosimo u cijelosti:

.

„Braćo i sestre, postoje stvari i pojave koje se dadu lako provjeriti, jer ih zapažamo našim osjetilima. Možemo ih vidjeti, dodirnuti, izbrojiti, izmjeriti ili izvagati. No postoje i nevidljive stvar­nosti koje ne možemo ni vidjeti ni opipati, ali ih možemo iskusiti. Takvu stvarnost Crkva slavi na Duhove. Iskustvo Duha snažno je obilježilo njezine početke, tako da je ta nevidljiva stvarnost vrlo brzo postala prepoznatljiva u svjedo­cima toga događaja. Novozavjetni autori svi se slažu u jednome: to je nastavak započetoga Isusova poslanja snagom njegova i Očeva Duha. Već u SZ imamo poznate slike za opis Božjega pohoda, šumom vjetra i ognjem. To su popratni znakovi dolaska Duha Svetoga, a plod njegova dolaska jest dar razumije­vanja jezika: »Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše go­voriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti« (Dj 2,4). Iskonska je zadaća Duha Svetog sve ljude sjedinjavati u ljubav sporazumijevanja.  Ono što su ljudi davno prije pokvarili gradeći kulu babilonsku, da više ne razumiju jedan drugoga, Duh Sveti mijenja. On ne razdvaja već zbližava ljude i čini da razumiju jedan drugoga.

I štogod ljudi više žele  živjeti bez Božjega zakona, izbaciti njegovo sveto ime iz svoga životnoga i društvenoga ustava, pribavljati sebi medijsko ime na ovome svijetu, sa željom da se sklopi unija bez poštovanja Božjih vrednota, to im se bolje pomrse ekonomski računi pravde i trgovački govor istine. Ako Gospodin kuće ne gradi, ako Gospodin grada ne gradi, graditeljima je sav trud uzalud!

U početku kršćanstva objavio se Duh Sveti. Od početka stvaranja do danas Duh Božji neprestano „lebdi“ nad nama, vodi i čuva čovječanstvo. Ljudi tisućama godina nisu upoznali Duha kao živu Osobnost! – eto to je baš otajstvo Duha! – nego su ga iskusili samo kao nevidljivu moć, snagu odozgor, kao dah, lahor sa silnim posljedicama u svome duhovnom životu. Slikovito rečeno: kao što nismo mi izmislili električnu struju ili pojedine kemijske elemente, nego su bili i prije nego što su ih ljudi slučajno otkrili, tako je i Duh Božji postojao i prije, ali ga ljudi nisu ni slučajno otkrili kao Osobu prije nego ga je Krist od Oca poslao, tj. prije nego se objavio na dan Pedesetnice, pedeseti dan po Uskrsu. To je Očev i Sinov Dar vjerničkomu svijetu. Kao što nam je Duh Sveti po Mariji dao Krista, utjelovljenoga Sina Božjega, tako nam je uskrsli i proslavljeni Krist od Oca darovao Duha Svetoga po molitvama iste Marije u jeruzalemskoj apostolskoj zajednici. Taj je Duh: Branitelj, Tješitelj, Zagovaratelj, Uvoditelj u svu Istinu. U Jeruzalemu je plod Božjega Duha: ujedinjenje raznolikih ljudskih duhova, poštovanje svakoga jezika, naroda i dara. Zadivljenost i radost. Sva nastojanja i služenja slijevaju se u jedan organizam. Nastaje Crkva kao vidljivo otajstveno Tijelo Kristovo. Tri tisuće ljudi toga se istog dana vodom krstilo i primilo potvrdu Duha. Stoga su Duhovi vrhunska Božja senzacija na zemlji, očitovanje Božje snage među nama ljudima. Samo snagom toga osobnog Duha ljudi su moćni sagraditi „toranj s vrhom do neba“, koji se neće srušiti, te „pribaviti sebi ime“, koje se neće nikada uništiti. Nije čudo da je Drugi Vatikanski koncil na poseban način preko 200 puta naglasio osobnu snagu Duha Svetoga, koji nas rasvjetljuje, posvećuje, oživljuje, sjedinjuje, pomlađuje, obnavlja, poučava i čisti.

.

.

Apostol Pavao u svojoj Poslanici Galaćanima također polazi od bogatog iskustva darova Duha u toj zajednici, kad treba ispraviti neurednosti do kojih je tamo došlo. Po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela, djelima tijela: bludnosti, nečistoći, razvratnosti, idolopoklonstvu, vračanju, neprijateljstvu, svađi, ljubomori, srdžbi, spletkarenju, strančarenju, zavisti, pijančevanju. A plodovi Duha su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.

Sv. Ivan nas u svome evanđelju vodi najbliže izvoru Duha, uskrslome Isusu. Ukazujući se prestrašenim učenicima iza zatvorenih vrata, on dvaput po­navlja: »Mir Vama!«. Prvi put ih oslobađa straha, a drugi put obnavlja riječi poslanja koje su u međuvremenu bili zaboravili: »Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas« (Iv 20,21). Zato se može reći da slaveći Duhove Crkva svake godine slavi svoj rođendan koji obvezuje. Ako je Crkva nastala snagom Duha, ona se uvijek može i obnavljati samo sna­gom Duha.

Braćo i sestre, bilo je to pedeseti dan. Kasnije oni to nisu znali protumačiti nego ovako: Vjetar je došao od Boga. Vatra je došla i preobrazila nas. Znali smo da je Krist s nama. Znali smo govoriti. Znali smo što nam treba raditi. Odjednom smo vidjeli kako se pred našim nogama nastavlja put kojim smo išli s Isusom: vodio je ravno k ljudima. I ništa nismo smatrali važnijim nego ići tim putem s Isusom k ljudima. Bili smo jedno «tijelo» s njim, «Crkva». Sada smo razumjeli onu oluju na jezeru i Isusa koji nas je iz nje spasio, kada se čamac ljuljao, ali je plovio snagom vjetra koji je dolazio od Boga. Od Boga je došla oluja. Od Boga je došlo i to da su stigli na obalu. A Isus je išao po vodi pred njima i njihovim putem. Sjećali su se još i dalje… Sada su sami doživljavali što se događa kad Bog stvara novo: Gdje puše Duh Božji, čovjek će naći put, pa našao se i pred zidom. Postaje «novi stvor», ne svojim nastojanjem, nego «darom Duha»

Danas je dan Duha Svetoga, velikog protagoniste našega života. Ali tko je Duh Sveti? To je Duh istine, ne istine logičkog, racionalnog reda nego istina životnog i objavljenog tipa, objave koja nam govori koji je smisao stvari, smisao života. To je Duh jedinstva, ne jedinstva potrebe koje se rađa iznad naših glava bez poziva na naše sudjelovanje nego jedinstva slobode koje se izgrađuje u savjestima i stvara se u otvaranju bratstvu koje gleda ljude ne više kao neprijatelje nego drugove na putu. Duh je vjetar, tj. apsolutna novost, Božje stvorenje koje uvijek ulazi oploditi ugušenog (umrlog) čovjeka i žalosnu prirodu, razriješiti i pobijediti čvor grijeha. Duh je oganj, koji naviješta čistu i potpunu transcendentnost Boga, najviši žar koji ne možemo dodirnuti, gorući grm koji nikad ne izgara. Duh je dinamička stvarnost koja djeluje na nevidljiv način i mijenja čovjeka iznutra, kako to ističe Posljedica: prožima, osvaja intimnost srca, tješi, hrani, pere, natapa, liječi, usmjerava, popravlja…

.

.

          Duhu se ne protivi nego se povjerava čitav život. Povjerimo njemu danas naše srce, osobe koje ljubimo, Crkvu i čovječanstvo. Duh istine i jedinstva, Duh koji je oganj i vjetar, sve nas vodi novoj stvarnosti koja je čudo svakog dana.

          Duhovi znače ponovno ujedinjenje čovječanstva. Na Duhove jedinstvo i razumijevanje se ostvaruju na suprotnom polu: kroz različite načine govora («svatko ih je čuo kako govore na vlastitom jeziku»). To pokazuje kako se univerzalizam spaja s poštovanjem različitosti; kako se jedinstvo aktualizira u mnogostrukosti. Duh Sveti je počelo ujedinjenja ali također i razlikovanja. Jednoličnost predstavlja karikaturu zajedništva u Duhu. Konformizam se uobličuje kao vrsta odbijanja dara slobode. Ne smiju se gušiti, manipulirati, izjednačavati posebnosti, nego ih veličati, kako bi Crkva dosegla dah univerzalizma. Radi se na ujedinjenju svijeta kada se usvoje mjere Božje, ne kada se ostaje tvrdoglav u zatvaranju «daha» u naše krute sheme.

          Koji je učinak naviještene riječi? Radi se o riječi koja utvrđuje kontakt s Bogom, probuđuje nešto iznutra, pali čežnju, ispunjava želju svjetla čuvanog u srcu. Riječ koja nije bila tuđa, jer je u skladu s drugom posijanom riječju u dubini osobe tko zna od koga i tko zna kada. Jedina razumljiva riječ je ona koja «uskrsava» drugu koju netko već posjeduje. Evo gdje se nalazi opažanje /percepcija različite riječi, koja dolazi izdaleka i izaziva duboki unutarnji odjek, čudno tajno suučesništvo. Da bi se razumjeli, jezici ne služe toliko, koliko služi napor da upoznamo i da se damo upoznati, prihvatiti i dati se prihvatiti, ganuti i dati se ganuti. Samo poslije kako smo razumjeli i kako smo bili razumljeni, ovlašteni smo govoriti različite jezike. Čudo jezika ne tiče se ušiju slušatelja, nego dublje silazi u srce. Univerzalna poruka Duhova se prevodi u univerzalni proziv.

Ono što se ljudi najviše doima jest živo uvjerenje kojim govorimo i čudesni sklad našega života i riječi. Stoga sv. Anto ističe: «Naš govor prodire u srca kada govore djela. Zato vas zaklinjem: neka šute riječi, a govore djela. Puni smo riječi, a prazni djelima». Možemo dodati: vjera bez djela, zdjela bez jela (Marko Semren). Za nas je cijela stvarnost simbol koji upućuje na vječnost, tj. zapažamo vječno u prolaznom, a duh u tvari. Amen!“

.

.

Okrijepljeni Isusom Kristom i primivši silu i snagu Duha Svetoga nazočni vjernici iz cijele BiH su se što osobnim vozilima, što autobusima u kojima su nastavili slaviti i moliti Boga, uputili svojim kućama.

.

.

Izvor: kkodsbih.com