.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!

.

Tko je Duh Sveti?

Ima li išta veće i ljepše nego pisati i govoriti o Duhu Svetom? Ima li veće strasti nego pisati o najvećoj Ljubavi? Iskonu svake ljubavi. Promišljati i pisati o Duhu Svetom znači peti se zlatnim stubama koje vode izravno u Raj. Duh Sveti nas obasipa svojim darovima, samo treba moliti, promišljati i slagati.

Namjera ovoga predavanja nije iznijeti opširno teologiju Duha Svetoga, nego više osvijetliti iskustvo Duha kao temelja Crkve, koje je i danas u njoj na isti način kao i na Pedesetnicu živo. Do nas je želimo li ga otkriti i iskusiti.

Advertisements

Pavao pita Efežane: „Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?’ Oni će mu: ‘Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti’.“ (Dj 19, 1,2) Hvala Bogu mi smo čuli za Duha Svetoga. Ako želimo biti sveti, moramo biti ispunjeni Duhom Svetim, njegovom ljubavlju, jer ljubav nas čini svetima. Duh Sveti je nestvorena ljubav Oca i Sina.366

Govoreći o Bogu Ocu možemo se bar donekle osloniti  na teodiceju. Govoreći o Sinu možemo se osloniti na povijest, preko koje mnogi dolaze do Boga. Također, Boga Oca spoznajemo po onome što je stvorio, Boga Sina prepoznajemo po njegovu djelu spasenja. Koje nam je sredstvo na raspolaganju kada govorimo o Duhu Svetom? Govor o Duhu Svetom temeljit ćemo isključivo na dva izvora: na Svetomu Pismu i na Predaji – Tradiciji. 358

Naša vjera nije plod naših nastojanja, niti mi nešto činimo sa svoje strane. Bog čini, On se objavljuje, govori i očituje. Posebno na Pedesetnicu. Duh Sveti je Bog koji govori. Crkva je prvo djelo Duha Svetoga.

Međutim, u ranoj je Crkvi bilo biskupa kojima je bilo problematično čak i božanstvo Isusa Krista, a kamoli Duha Svetoga. Zbog toga se u Crkvi oko 150. godine uvodi molitva Vjerovanja u kojoj je satkana bit našega vjerovanja. „Najprije je trebalo da Crkva dođe do potpune sigurnosti o Kristovu božanstvu – što je postignuto na saboru u Niceji 325. – da bi se uspjelo kasnije definirati i božanstvo Duha Svetoga – što se zbilo tek nekoliko desetljeća poslije na Carigradskom saboru 381. godine.“359 Na Carigradskom je saboru definitivno riješena dvojba oko Isusova božanstva, a u Vjerovanje su, već postojećem članku s Nicejskog sabora o Duhu Svetom: „VJERUJEM U DUHA SVETOGA“, dodane njegove glavne vlastitosti: „GOSPODINA i ŽIVOTVORCA.“.360

Prva oznaka koju je Carigradski sabor uzeo za Duha jest da je GOSPODIN. Gospodin je oznaka za Boga. To nije neki obični duh, nego osoba. Kada se kaže GOSPODIN jasno se daje do znanja da se radi o osobi, a iz konteksta s Ocem i Sinom jasno je da se radi o Božanskoj osobi.

Druga oznaka je da je ŽIVOTVORAC. Zašto životvorac?  O stvaranju svijeta u Bibliji piše sljedeće: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama” (Post 1,1-2).Unatoč nazočnosti Duha Svetoga naš svijet nije stvoren po Duhu, nego po Božjoj riječi. Duh Božji (ruah Elohim)  je nadgledao djelo stvaranja. Koja je njegova uloga u tomu, zašto je on uopće tu? Je li se on slučajno tu zatekao? Na dalje u Bibliji stoji da kada je stvarao čovjeka, Bog mu je od praha zemaljskoga u nosnice udahnuo dah života. (Post 2, 7) Sveti Augustin to tumači tako da Bog stvara nebo i zemlju, nakon čega Duh manifestira božju aktivnost dajući toj materiji specifična obličja. D. Berković: Merahefet, KAIROS – Evanđeoski teološki časopis / Godište I. (2007), br. 2, str. 187-199

Dolaskom Duha Svetoga nad Djevicu, Otkupitelj poprima život, dolaskom na apostole, rađa se Crkva.363 Duh Sveti je taj koji oživljava.

Ivan Pavao II. u enciklici o Duhu Svetom „Gospodin i životvorac“ kaže da Crkva vjeruje „u onoga koji oživljava, u onoga u kojem se nedokučivi Bog, jedan i trojedan, dariva ljudima stavljajući u njih izvor vječnoga života“. (Ivan Pavao II. Dominum et vivificantem, br. 1.)364 Životvorac je onaj koji stvara, ali i onaj koji ozdravlja, koji vraća puninu života nakon bolesti.

Godine 1989. dolazio je sveti Pavao našeg vremena, Emilijan Tardif, u Ljubljanu. Skupina iz Mostara je išla na trodnevni seminar, ali na tom seminaru nismo ništa doživjeli. Bila je sva tri dana kiša, program na stadionu, bez prijevoda. Katastrofa. Vratili smo se u nedjelju avionom kući. Sutra čujemo Tardif u Međugorju. Naravno otišli smo. Program je bio na vanjskom oltaru. Ja sam stao do nekog stranca u kolicima koji gotovo da nije imao mesa na nogama, samo kosti i ružne rane. I ruke i noge su mu bile iskrivljene kako to kod tih ljudi biva. Bilo je ružno za gledati i mislio sam se premjestiti, ali je bila velika gužva i stiska i nisam se mogao pomjeriti. Nakon nagovora Tardif je otpočeo molitvu za ozdravljanja, a pokojni fra Slavko je prevodio. Nabrajao je tko ozdravlja, i tražio da ti ljudi izađu i posvjedoče. Dok je Tardif molio, a fra Slavko se pripremao da prevede, invalid iz kolica do mene je ustao i prohodao. Ostao sam u čudu i po prvi put u životu plakao od sreće. Tada sam doživio Boga koji je blizu, koji za nas brine, koji nas ozdravlja.

Godine 2012. imao sam veliku bol u leđima od veljače. Otišao bih u školu, ali bi se poslije toga morao vratiti kući i ležati da mi se mišići opuste i onda bi pred večer opet mogao koji sat funkcionirati. Obišao sam sve liječnike, ali pomoći nije bilo. Ako boli uzmi brufen, rekli su. Bilo me strah za želudac od tolikih lijekova. I u rujnu počela je molitvena, otišao sam na susret i ugledao fra Tomislava koji je tad bio na Širokom Brijegu i nije dvije godine prije toga dolazio na naše susrete. Kad sam ga vidio odmah sam mu rekao da me strašno leđa bole i da se, ako može pomoli za mene. On me odmah odveo u stranu i molio i nakon nekog vremena rekao da čučnem i slično. Ja sam to mogao uraditi. Pitao me jesam li bolje, rekao sam da nije da sam to mogao i bez toga. On je rekao da on osjeća da me Bog ozdravlja. Pitao me jesam li čist, jesam li ispovjeđen. Rekao sam da nisam. On je rekao ispovijedi se i to će proći. Tako je i bilo. Sutra u subotu sam se ispovjedio na večernjoj misi, i u nedjelju ujutro usto ko tica. Kako tada, tako i danas! Amen.

To je taj Duh Ozdravitelj – Životvorac o kojem govori papa Ivan Pavao II.

KOJI JE GOVORIO PO PROROCIMA!

Duh je izvor proroštva, kaže papa Franjo. „Proroci primaju od Duha Svetoga nutarnje svijetlo koje ih čini tumačima stvarnosti, sposobnima razumjeti bit događaja, ponekad i mračnih, i pokazati ju narodu. Često su riječi proroka oštre: oni prozivaju poimenice zle planove koji se gnijezde u srcima ljudi, dovode u krizu lažne sigurnosti ljudske i vjerske, pozivaju na obraćenje.”390 Papa kaže da su svi krštenici proroci i ne mogu se praviti kao da ne vide zla djela. Prorokovanjem blago i odlučno izgrađujemo Božje kraljevstvo, kaže papa.

Prorok Ezekijel tumači vezu između duha i proroštva, kada kaže: „Duh Jahvin siđe nada me i kaza mi: ‘Reci: Ovako veli Jahve Gospod’!” (Ez 11, 5). Ezekijel prorokuje i o suhim kostima koje će duh Gospodnji oživjeti.

KOJI IZLAZI OD OCA I SINA

Druga točka o kojoj Crkveni sabor nije ništa rekao jest odnos između Duha Svetoga i Sina. Fulgencije Ruspijski je prvi uporabio izraz Filioque da označi izlaženje Duha „od Oca i od Sina“, dok je Ambrozije prvi formulirao ovu ideju u svom djelu „O Duhu Svetom.“ (Mt 10, 20; Dj 16,7; Gal 4,6; Rim 8,9; 8,14; 1 Kor 2, 11) Ovaj će oblik ući u crkvene definicije od III. Toledskog sabora 589. godine.362

Čitamo kako je Duh Sveti poslan na Sina, ali nikada da Duh Sveti šalje Sina, da je Sin poslan „u ime“ Duha Svetoga, dok je Isus poslao Duha Svetoga. No, ne može biti Sina bez Duha, kao što ne može postojati Duh bez Sina. Jedan je neodjeljiv od drugoga.388 „Sin i Duh Sveti se ne promatraju jedan poslije drugoga, ili jedan uz drugoga, nego ‘jedan u drugome’.“389

Možemo li Isusa odvojiti od Duha Svetoga? Otac je onaj koji svjedoči za Sina, i Duh Sveti je onaj koji svjedoči za Isusa. (Iv 15, 26)383 Isus je začet silom i snagom Duha Svetoga, a javno je djelovanje otpočeo nakon što mu je Duh, u obliku goluba sišao na glavu. (Lk 3, 22) Ovakvo iskustvo Duha nikada, do tada, nije postojalo. Otac je Isusa opečatio – pomazao Duhom Svetim za službu spasenja svijeta. On je, od tada Očev pomazanik. U Starom su zavjetu bili pomazani svećenici, kraljevi i proroci materijalnim uljem pomazanja. Ali ovo pomazanje je sam Duh Božji.384 Duh nagna Isusa u pustinju. (Mk 1, 12) Nakon svih kušnji koje je prošao u pustinji Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. (Lk 4, 14) Na poticaj Duha Svetoga bira svoje apostole, (Dj 1,2) izgoni đavle po Duhu Božjem. (Mt 12,28)385 Čitav Isusov život prožet je Duhom Svetim, s DS počinje, s Njime završava. Zadnje Isusove riječi bile su: „Oče, u Tvoje ruke predajem Duh svoj!“ Po njemu je uskrišen. (Rim 8,11) Isus prima, ali i šalje Duha Svetoga. Ono što je Isus činio u vremenu i tijelu, Duh Sveti nastavlja činiti kroz svu vječnost. On nastavlja Kristovu misiju ljubavi. Duha Svetoga ne sprječavaju nikakve fizičke zapreke pa je tako mogao djelovati u apostolima po svim dijelovima svijeta. To je ta prednost o kojoj govori Isus kad kaže da je bolje da On ode, a da Duh Branitelj dođe. Dolazak Duha Svetoga se nije mogao dogoditi prije uskrsnuća Gospodinova. Isusov je Duh, njegovim uskrsnućem ušao u povijest. Ono što je Isus činio lokalno, među Izraelcima, njegov će Duh činiti po cijelom svijetu s apostolima. Njihov odnos uzajamnosti je izražen u euharistiji. Duh Sveti nam daje Isusa jer po snazi Duha Svetoga kruh postaje Tijelo, a vino Krv Kristova, a zatim nam u pričesti Krist daje Duha Svetoga.386 „Bez Duha Svetoga Crkva je inertna, vjera tek puka doktrina, moral samo dužnost, pastoral samo posao. S Duhom Svetim vjera je život, ljubav nas Gospodinova osvaja i nada se ponovno rađa.

KOJI SE S OCEM I SINOM SKUPA ČASTI I ZAJEDNO SLAVI

Time je ustvari rečeno da je Duh Sveti pravi Bog, a ne neko pomoćno osoblje u Trojstvu. Duh Sveti je pravi, vječni i nestvoreni Bog. Nisu učitelji Crkve na ovom Saboru ništa nova nametali, nego je iskustvo Duha Svetoga dovelo Crkvu do teologije o Duhu Svetom.361 Duhu Svetom se nije izrijekom dodijelio naslov „Bog“ iako je jasno da su saborski oci vjerovali u to.

1.1.        ZNAKOVI DUHA SVETOGA

Sam pojam duh se i u Starom i u Novom zavjetu označava raznim znakovima. „Znak je ono što, osim slike koju izaziva u sjetilima, čini da dođe u pamet nešto drugo različito od njega.“367 Tako nam primjerice dim označava postojanje vatre. U tragu životinje u snijegu prepoznajemo životinju. Ruah se na latinski prevodi spiritus, a na grčki pneuma, a znači dah (disanje) i vjetar.368 Svi ovi pojmovi izriču tek zbilju o Bogu, ali ne i to što Bog jest. Ovim se izrazima Bog poslužio da nam objavi neizrecivu stvarnost svoga Duha i njihova je uloga bila da se s prirodne razine uzdignemo na nadnaravnu.369

Osim ovih oznaka Duha Božjega ponekad predstavljamo najobičnijim elementima kao što su voda, vatra (oganj), ulje. Isus Samarijanki govori o živoj vodi (Iv 4, 10) i naziva Duha „darom Božjim“, kao što je definiran i u Djelima apostolskim. (Dj 8, 20; 10, 45)370 Izvor žive vode uvijek donosi novu vodu, neprestano. Tako nam i Duh Sveti uvijek donosi nove darove obasipajući nas uvijek novom ljubavlju. U vjeri uvijek rastemo i nema više vraćanja na one lijepe trenutke prije 10, 20 godina. Duh Sveti nas osposobljava i donosi nam nova iskustva koja mi trebamo prenositi drugima. Voda kao sakramentalni znak preporođenja u Duhu, ulje kao sakramentalni znak krizme.371 Oganj (vatra) je simbol radikalnog čišćenja. Negdje se Duh Sveti prikazuje i kao golubica.

Ipak, sve su to samo znakovi ili simboli koji predstavljaju Duha Svetoga i svi nam oni više kažu što Duh čini, nego što jest. Nazivi vjetar, voda, vatra, golubica mogu najdalje doći do toga da Duha Svetoga upoznamo kao ‘nešto božansko’.“372 Sve nam ovo daje tek odgovore na pitanje „što je DS.“ Nama valja odgovoriti na pitanje „tko je Duh Sveti“? Što On uistinu jest? Koje je Njegovo vlastito ime?

2. Duh Sveti u Starom zavjetu

Pojam duha, shvaćen kao suprotnost materiji i nešto vječno, kršćanskoga je podrijetla. U Rimu i Ateni prevladavala je grčka misao, a ona nije poznavala duha kako ga mi danas shvaćamo. Prije Krista i pojam duha je shvaćan materijalno. Sastojao se od nešto pročišćenije materije, ali ipak materije. Oni su uglavnom učili da se i duša sastoji od materije, koja se kao i tijelo poslije smrti raspada. Židovsko je  shvaćanje duha prepuno dinamike. Za Židove ruah – duh je energija, pokret, sfera djelovanja. Tek s kršćanstvom pojam duha se shvaća u današnjem smislu, kao nešto vječno i nematerijalno.

Starozavjetni ruach se upoznaje kao božanska moć koja preobražava ljudska bića. Zbog svoje neraspoloživosti i neproračunljivosti, na neki način, mora biti božanskog podrijetla. Među Židovima, međutim nikada nije postojala ideja da bi uzvišeni Bog mogao biti među njima i da ljudi međusobno posreduju Božje milosrđe. Jedini posrednik Božjeg iskustva je Mojsije, a narod je ispunjen strahom pred snažnim Bogom Saveza.

Unatoč tomu postoji sličnost između objave Boga na Pedesetnicu i objave Mojsiju u Knjizi izlaska. Tako u Starom zavjetu (Izl 20, 18) stoji zapisano: Sav je puk bio svjedok grmljavine i sijevanja, svi čuše i zvuk trube i vidješe kako se brdo dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje. Očita je sličnost s objavom Božjom na Pedesetnicu kada se u obliku plamenih jezika Duh Sveti objavio Gospi i učenicima.

U Starom zavjetu vidimo kako je Duh Sveti ispunjao ljude snagom i jačinom pa su tako primjerice postajali izvrsni vođe. Najstariji proroci međutim, nisu spominjali Duha Božjega nego su govorili o Božjoj ruci koja ih vodi i naređuje što im je činiti. Ilija je prvi prorok kojeg sila Duha vodi kroz poslanje i pomaže mu očistiti Božji narod od idola.

„Kada su Filistejci vezali čvrstom užadi Samsona, duh Jahvin ga zahvati i užeta na njegovim rukama postadoše kao laneni konci, spaljeni ognjem i spadoše mu s ruku.“ (Suci 15,14)

I na proroka Izaiju je sišao duh Jahve koji ga pomaza Radosnu vijest donijeti ubogima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenima navijestiti slobodu i oslobođenje sužnjevima; navijestiti godinu milosti Jahvine. (Iz 61, 1-2) „Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana“ (1 Sam 16,13). Duh je Jahvin sišao i na Jošuu (Brojevi 27:18), čak i na Šaula (1. Samuelova 10:10). U Knjizi Sudaca, vidimo kako duh „dolazi na“ razne suce koje je Bog podigao kako bi oslobodio Izrael od njegovih tlačitelja. Duh Sveti je dolazio na ove pojedince radi određenih zadataka. U Starom je Zavjetu duh Jahvin bio privilegij proroka, sudaca, kraljeva, dok s dolaskom Isusa Krista, Duh Sveti stanuje i boravi među svima nama krštenicima. (Iv 14, 17) Iako se u Starom Zavjetu Duh Gospodnji spominje na više mjesta nigdje On nije osoba, niti se igdje u SZ spominje Presveto Trojstvo. Štoviše od događaja na Sinaju Židovi su usmjerili sve snage kako bi dokazali da je jedan Bog. Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan…(Pnz 6, 4). Duh Jahvin je Izraelu bio blizu, ali opet ostaje nedokučiv, nepoznat, bezimen, tajanstven, neshvatljiv. On je sav u dinamici i djelatan (Alfred Schneider).

Pedeseti dan nakon izlaska iz Egipta Židovi su slavili objavu Božju na Sinaju. (Izl 19) Time je sklopljen Savez ljubavi između Izraela i Jahve. Jahve je u obliku ognja sišao na Sinaj. Pedeset dana nakon Uskrsa događaju se Duhovi, novi savez ljubavi, ali između Boga i svih naroda. Na Sinaju je Bog sišao u ognjenim jezicima i upisao Zakon u kamenu. Na Pedesetnicu Bog opet silazi u ognjenim jezicima, ali upisuje zakon u srca ljudi. (Dj 2, 3) Tako nastaje novi savez i Crkva Kristova. Krist obznanjuje novi zakon: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Pedesetnica je novi zakon, novi savez, novi Sinaj.

3. Duh Sveti u Novom zavjetu

Kršćanski Duh Sveti nije nevremenska, neodređena stvarnost, koja ovija vjernika slično kao što atmosfera ovija zemlju. On je ušao s Kristom u povijest i, po krštenju, u život svakog vjernika.365 Mi smo postali njegov HRAM, što nikad nije rečeno za proroke. (1 Kor 3, 17; 6, 19)375 Isusovom smrću razderao se hramski zastor čime je starozavjetni hram izgubio središnje značenje. Pojam hram potječe od grčke riječi TEMENOS što znači odsjeći, odvojiti, a u svim religijama predstavlja iz pustoši izdvojeni dio zemljišta na kojem je napravljeno mjesto kulta. Na to izdvojeno mjesto su samo određeni ljudi mogli stupiti jer je npr. u židovskom hramu bila Svetinja nad svetinjama, gdje je bio nazočan sam Bog. Isus svakom kršteniku dariva Duha Svetoga i svaki kršćanin postaje hram Duha Svetoga koji može iskusiti živoga Boga.

3.1. Koji su nazivi Duha Svetoga u NZ?

Grčkim pojmom Paraklit nazvan je novozavjetni Tješitelj i Branitelj  (Iv 14, 16; 14, 26; 15, 26) Duh Sveti. U Starom zavjetu Duh je tek način na koji se opisuje Božje djelovanje. Oni su time željeli što vjernije opisati nevidljivo a sveprisutno Božje djelovanje u svijetu. Iako ispovijedamo i molimo da je Duh Sveti osoba, mnogi i danas Duha Svetoga zamišljaju kao neku silu ili energiju ili tek neki način djelovanja. On nije nikakva sila, nego netko tko daje silu i snagu i hrabrost i mir i ljubav. Dakle, puno, puno više.

„Svaki Isusov učenik mora biti svjestan da je primio Duha Istine. Taj drugi Branitelj, Parakletos, jest naš stalan suputnik u ovome svijetu, Advocatus protiv laži i zabluda koji Kristovu riječ čuva i čini je uvijek iznova živom u našem vremenu. Branitelj je onaj koji u trenucima slabosti, tjeskobe, ali i svake čovjekove potrebe ostaje blizu kao prijatelj koji podiže i tješi, kao zagovornik koji štiti i put pred tobom čini sigurnim.”377 Ovaj je naslov sam po sebi osoban, ne može se pridjenuti do samo osobi jer uključuje razum i volju.

„Nakon Uskrsnuća do slanja Duha Svetoga, do Pedesetnice, apostoli su i dalje bili u teškoj neizvjesnosti. Uza sve što su doživjeli, što su gledali njegova čudesa, što im je unaprijed govorio što će se sve s njim dogoditi, što je onu trojicu poveo na brdo Tabor i pokazao im kutak neba, vjera i povjerenje u njega bilo je maleno i neznatno. Njihovoj neizvjesnosti, zdvojnosti i strahu doći će kraj tek na dan Pedesetnice kada ih je Duh Sveti ‘uzdrmao’ i napunio hrabrošću i puninom vjere, tek su onda izašli na trgove i ulice i neustrašivo počeli naviještati onoga koga su do sada s rezervom prihvaćali.”378

Tješitelj ili Branitelj (odvjetnik) nije nešto, nego netko. Nismo sami i nismo siročad. Čitava je Crkva poslije Pashe doživjela živo i jako iskustvo Duha kao Tješitelja i Branitelja. Naspram tužitelja braće naše koji nas dan i noć optužuje pred Bogom našim (Otk 12, 10), stoji Branitelj koji nas zagovara, brani.379 No, Branitelj svoj narod ne želi braniti samo pred prijestoljem Božjim u vječnosti, nego i po cijelom svijetu. A za to treba suradnike, treba nas. On nema usta, ruke, oči, ali ima nas.380

Nije On samo Branitelj i Tješitelj nego je i UČITELJ. O tomu svjedoči sv. Ivan: „A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (Iv 14, 26) Malo dalje Ivan to potvrđuje Isusovim riječima: „No kad dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu;” (Iv 16,13) Po Duhu Svetom u naša je srca razlivena ljubav Božja. (Rim 5, 5) Iv 15,26 „U ono vrijeme reče Isus učenicima: ‘Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene.” Tako je i danas. U onoj mjeri koliko drugima pomažemo, iskusit ćemo prisutnost Pomoćnika u sebi. Isto tako koliko drugima pomažemo, iskusit ćemo prisutnost božanskoga branitelja u sebi. Pomozite i Duh Božji je u vama!381

3.2. Duh Sveti je osoba

Iz Biblije jasno možemo iščitati da sve osobine koje Duh Sveti posjeduje jasno kažu da je Duh Sveti osoba. Duh razmišlja, (Dj 15, 28) govori, (Dj 1, 16) upravlja (Rim 8, 14) te ga možemo ražalostiti. (Ef 4, 30) On je dakle osoba, biće s umom, emocijama i voljom. Evo što konkretno govori Sveto pismo:

Duh Sveti govori: Djela ap. 21, 11. … ovo govori Duh Sveti …

Marko 13, 11. … niste vi koji govorite, nego Duh Sveti …

Hebrejima 3, 7. … kao što kaže Sveti Duh …

Luka 2, 26. … njemu je bio objavio Duh Sveti …

Duh Sveti zabranjuje: Djela ap. 16, 6. … zabrani im Duh Sveti…

Duh Sveti, kao i Otac i Sin, svjedoči: Djela ap. 20, 23. … Duh Sveti po svim

gradovima svjedoči … Hebrejima 10, 15. … a svjedoči nam i Duh Sveti …

Duh Sveti poučava: Luka 12, 12. … Sveti Duh će nas poučiti …

Duh Sveti najavljuje: Djela ap. Sveti Duh bijaše najavio u Pismu …

Duh Sveti odlučuje: Djela ap. Sveti Duh i mi sami, odlučili smo …

Duh Sveti nas šalje: Djela ap. … poslani od Duha Svetoga …

Duh Sveti se žalosti i zapečaćuje: Efežanima 4, 30. … ne žalostite Duha

Svetoga Božjega kojim ste zapečaćeni.

Duh Sveti se raduje: 1. Solunjanima 1, 6. … s radošću Duha Svetoga …

Duh Sveti nas potiče: 2. Petrova 1, 21. … ponukani od Duha Svetoga …

Duh Sveti ima zajedništvo s Ocem i Sinom: 2. Korinćanima 13, 13. Milost

Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga, neka je sa

svima vama! Amen!

Duh Sveti kao svaka osoba ima vlastito ime: Matej 28, 19. … u ime Oca i

Sina i Duha Svetoga.

Ako uistinu vjerujemo da smo hramovi Duha Svetoga i da je Duh Sveti osoba onda je najnormalnije da On želi s nama komunicirati, voditi nas kako ne bismo pravili pogrješke ni stradali. Zato trebamo u šutnji osluškivati što nam On poručuje, ali i razlučivati. Jer Duh Sveti nije nikakva umjetna inteligencija. On je savršena i potpuna inteligencija.

3.3. Zašto nam je DS tako dalek iako je u nama?

Zato što ga mnogi, unatoč blizini, nisu iskusili. Unatoč tolikoj nazočnosti Duha Svetoga u Bibliji, ako bismo upitali vjernike s nedjeljne svete mise tko je za njih Bog, većina bi odgovorila da je to Otac, Stvoritelj ili Isus. Tek rijetki bi odgovorili da je to Duh Sveti. Zašto, ako znamo da je u naša srca poslan Duh Sveti, a ne ni Otac, ni Sin? Zašto nam Duh Sveti nije bliži?

Toma Akvinski u Sumi teologije piše da o Duhu Svetom vlada nedostatak riječi (Sth q. 37, a. 1c) Još od oko 150. godine molimo: Vjerujem u Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje… Svemoguć, apsolutan, savršen. U svemu nas nadilazi. Onostran je našem iskustvu. Takav svemogući Bog ostaje vjernicima neprepoznatljiv i neiskustven. Kasnije je sv. Toma Akvinski učenjem o apsolutnome još više Boga učinio nepristupačnim, a Kant je zaključio kako Boga ne možemo spoznati jer ga ne možemo iskusiti. Iskustvu pripadaju osjećajnost i razum, kaže Kant. To što netko tvrdi kako se Boga ne može iskusiti, a da možda to nije ni pokušao, ne znači da je u pravu. Tako je mnogima Bog postao akademski problem koji isključuje svako iskustvo o kojem svjedoči Novi zavjet. Bog-stvoritelj koji je iznad svijeta postoji sam za sebe, dok je Duh Sveti stvarno nazočan među nama. O tomu je govorio sam Isus (Iv 14, 17) kada je rekao da svijet ne može primiti Duha istine, jer niti ga vidi niti ga poznaje.

“Vi ga poznajete jer boravi s vama i jer će biti s vama.” Duha je, dakle, moguće upoznati i iskusiti iako velikom filozofu Kantu to na žalost, nije uspjelo. Iskustvo se stječe uvijek iz neposrednog, osjetilima posredovanog ophođenja, nasuprot udžbeničkom znanju ili spoznaji koja nam je prenesena od drugih. Sveto je pismo puno primjera onih koji su vrlo jasno i osjetilno iskusili Duha Svetoga. Spomenut ću neke: Na osnovi ozdravljenja jednog opsjednutog koji je bio slijep i nijem „ljudi se iznenadiše” (Mt 12, 23). Slično je rečeno Mk 5, 42 (Svi su se snebivali u velikom čuđenju). Ljudi se dive Isusovim riječima (Mt 7, 28; 13, 54; Mk 1, 22; 6, 2) itd. U Mt 9, 33 stoji: Narod je pun divljenja govorio: Nikad se nešto takvo nije vidjelo u Izraelu! Događa se nešto, nesvakidašnje, ne stvarno, nadnaravno. Tko to vidi i čuje ostaje zadivljen i potresen. Kad to čuše, duboko se u srcu potresoše. (Dj 2, 37)

Kao što je onodobno gledanje i slušanje Isusa pogađalo i potresalo mnoge ljude tako i današnje čitanje Svetoga Pisma pogađa mnoge osobe i radikalno ih obraća. Premda Kant kaže kako se Boga ne može iskusiti, ja ne mogu zanijekati da sam upoznao njegovu snagu i silu, a osobito neizmjernu ljubav prilikom čudesnog ozdravljenja leđa (o čemu sam govorio).

Iskustvo Duha nije nikako unutarnje, ne pojavljuje se iz čovjekove unutrašnjosti nego dolazi k nama izvana i potresa nas.382 Mnogi koji su bili povezani s Kristovim rođenjem ispunili su se Duhom Svetim. Ivan Krstitelj je već od majčine utrobe bio ispunjen Duhom Svetim. (Lk 1, 15) Mariji, majci Isusovoj, bilo je obećano da će Duh Sveti sići na nju. Kada je Marija došla Elizabeti, ona se u Isusovu prisustvu napunila Duhom Svetim. Čak se i Zaharija, otac Ivana Krstitelja, napunio božanskoga nadahnuća. Gotovo je u svakom slučaju ispunjenja Duhom došlo do izljeva slavljenja Boga ili proricanja. Oni koji su bivali pomazani (ispunjeni) Duhom Svetim uglavnom su dobivali novi, uzvišeni životni poziv.

4. Zaključak

Duh Jahvin u SZ označava bezuvjetnu nadnaravnost, silu nadasve djelatnu, moćnu, neodoljivu. Duh Gospodnji – čitamo u Izaiji – „je kao potok nabujali“ (Iz 30,28). Stoga je i prozvan „svetim“ (Iz 63,10. „Ali oni se odmetnuše, ožalostiše sveti Duh njegov“ 63,11 „Gdje je onaj koji udahnu u njega Duh svoj sveti?“). Duh Božji je „božanski“ u svem djelovanju, u svojoj snazi. To je dar s visine koji čovjek ne može sam steći. Jahvin duh je snaga koja promatra stvaranje, oživljava čovjeka, zahvaća suce, pomazuje kraljeve i nadahnjuje proroke. Kad Otac posreduje sa svojim Duhom, kaos (nered) se preobražava u kozmos (svemir), u svijetu se pali život. Papa Ivan Pavao II. https://ika.hkm.hr/novosti/duh-sveti-u-starom-zavjetu/; 17.5.2024.

U SZ duh Jahvin je bio privilegij povlaštenih Božjih odabranika, a u NZ Duh se po Isusu Kristu izlijeva na sve krštenike. Možemo zaključiti kako je isti Božji Duh na djelu i u Starom i u Novom zavjetu, ali je drugačiji način kako se taj Duh Božji očitovao nekoć u Starome i kako se očituje sada u Novome zavjetu. Nekoć se Duh Božji očitovao po odabranim Božjim ljudima, a sada se u punini očituje po Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Duh Sveti po kojem i najobičnija voda postaje sveta i poprima nadnaravnu moć. Po istom tom Duhu Svetom i mi postajemo sveti.391

Nagovor Josipa Milića na susretu karizmatskih zajednica BiH na uočnicu Duhova u Banjoj Luci 18. svibnja 2024.


Podijelite ovo s prijateljima!

Leave a comment.

Your email address will not be published. Required fields are marked*