Na današnji dan se sjećamo svih naših dragih pokojnih i molimo se za njih, slavimo svetu Misu i posjećujemo njihova privremena počivališta.
Znamo da nas nisu zauvijek napustili: nisu nestali – nisu se vratili u ništa nego svome Gos-podinu, kamo i sami putujemo. Kad ne bi bilo tako, ne bi nas ovdje bilo. Naši pokojni žive u Gospodinu.

Dušni dan je dan kada se ponovno pitamo o smislu svoga života, o prolaznosti vlastitih dana i o tome kamo idemo i zašto živimo.
Ali nema smrti. Ima samo prestanak, nestanak ovoga i ovakvoga života. Postoji “Život poslije života!” Smrt nije kraj. Postoji život nakon smrti. Postoji uskrsnuće.
Naša je duša besmrtna. Mi smo željni istine, potpune istine, čeznemo za srećom, srećom bez kraja i straha, za svjetlom bez sjene, danom bez mraka… Naši pokojni žive… To traži Bog, njegova pravda i ljubav… 
Vjera u uskrsnuće je Božji dar. Ona je dar Božje objave. Vrhunac je te objave Isus Krist u kojem se susreće u potpunosti ljudskost i božanskost. U primjeru Isusova života i mi mo-žemo pronaći utjehu.

Život je polagano umiranje, a smrt rađanje… Evanđelje kaže: patnja i smrt, pa slava i život! Mi se s tim ne mirimo. Naš duh i srce žedni su i željni života, ne prihvaćaju smrt. Naša je duša besmrtna, u nju je zasađena vječnost. Mi to znamo i vjerujemo.

Isus je rekao: “Ja sam uskrsnuće i život! Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u mene, sigurno neće nigda umrijeti!” (Iv 11,25).
Gospodin nam kaže da je život naša konačna sudbina: naš Bog jači je od smrti. Darovao nam je život ne da ga izgubimo nakon nekoliko godina, nego da ga s Gospodinom živimo kroz neizbrojive godine – pozvani smo da s Bogom dijelimo njegov vječni život.

Vjera nam jamči: uskrsnuli Krist naša je budućnost, naša vječnost; vlastitim uskrsnućem Raspeti je svladao smrt – svoju i našu, osigurao nam život duše i uskrsnuće tijela.. Vječni život – naš je Bog, vječni život – nama je njegov dar: poruka sa stranica Evanđelja.

“Ako zbilja vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će Bog i usnule u Isusu dovesti zajedno s njim!” (1 Sol 4,14).
Putujemo ususret Gospodinu, ususret životu, ususret uskrsnuću. Vjera, nada i ljubav vežu nas i sjedinjuju s Uskrsnulim – ni smrt nas ne može od njega rastaviti. Zato mi ne očajavamo nad pokojnima: vjera ih je vezala s Isusom Kristom a sada ih s njim povezuje život u vječnoj ljubavi.
“Ja sam uskrsnuće i život! Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će!”
Tajna života zagonetka smrti osvijetljena je, rasvijetljena je sjajem uskrsne zore. Vjernik zna kamo korača… u život. Kršćanin sigurno zna što je iza noći groba – uskrsni dan. 
Krist je svojom smrću pobijedio svladao smrt i dao nam život u obilju.
Sv. Augustin kaže: “Smrt je prijateljica života što otvara vrata i omogućuje da čovjek dođe onome koga ljubi!”

Devetogodišnji dječak je bio u nebu i vidio svoju sestru s kojom je razgovarao

Pročitao sam da je nedavno jedan devetogodišnji dječak usred operacije doživio kliničku smrt. Srećom spašen je i dobro se oporavio. Tek nakon mjesec dana ispričao je svoj do-življaj: „Mama, vidio sam svoju sestru u nebu.“

Majka se je iznenadila jer nikome nije kazivala da je izgubila dijete u spontanom pobačaju. „Mama, Isus me je posjeo na svoja koljena, vidio sam zlatne ulice i šareno cvijeće, a sa sestrom sam razgovarao!“ (dr. Ivan Ćubelić, Katolički tjednik, br 44, 3. 11. 2013.)

Divno je ovo još jedno svjedočanstvo da nebo – raj postoji. Mi vjerujemo u to i za to živimo. Bog dopušta da netko u ovoj suznoj dolini iskusi onu stvarnost i stanje koje nas čeka. Isplati se vjerovati i moliti. Isplati se živjeti i jednoga dana iskusiti vječnu radost i sreću.

Dr. Effie Jane Wheeler, koja je podučavala engleski i literaturu bila je poznata zbog svoje pobožnosti i znanja predmeta koji je podučavala. 
1949. napisala je slijedeće pismo svojim kolegama i studentima: “Neobično ću cijeniti onaj trenutak kada će se u crkvi čitati ovo moje pismo, jer prije nego odete na ljetni odmor, željela bih da znate istinu o meni, koju sam i ja saznala tek prošloga petka. Moj mi je liječ-nik konačno rekao pravu dijagnozu moje bolesti: rak koji se više ne da operirati.
Da je on kršćanin ne bi sigurno bio toliko potresen niti bi toliko odugovlačio, jer bi znao kao što vi i ja znamo da jednako dočekujemo život ili smrt ako živimo u prisutnosti i volji Božjoj. Ako me Gospodin izabrao da uskoro budem s Njim, ja sam radosna. Molim vas da niti jed-noga trenutka ne žalite za mnom. Ne pozdravljam vas hladno zauvijek, već vam šaljem topli “do viđenja.” Za dva tijedna preselila se u vječnost.

Prije nešto više godina umro je neki novinar u Denveru, Colorado. Ljudi koji su došli da ga isprate slušali su njegov glas snimmljen na vrpci kako govori: “Ovo je moj sprovod. Ja sam ateist i bio sam takav godinama. Osjećam krajnji prezir prema teološkim glupostima. Svećenici su moralni kukavice. Čuda su proizvod mašte. Kad bi bilo koja četiri novinska izvjestitelja bila poslana da opišu jedno smaknuće i kad bi oni činjenice tako iskrivili i pobrkali kao što su to učinili apostoli, bili bi odmah strijeljani. Ne želim nikakve religiozne pjesme. To je savršeno razuman sprovod.”

 

Čovjek koji se vratio iz mrtvih

U Evanđelju i u posebnim viđenjima Bog objavljuje svojim slugama od vremena do vremena tajne drugoga života.

Engleska je svjedok u našim danima osobitog čuda. Može se usporediti s čudesima prvotne Crkve. Da bi Bog potaknuo ljude da se boje smrti duše, dopustio je da se jedan čovjek povrati u život pošto je umro snom smrti te nam očituje što je vidio u drugom svije-tu. Strahovite i nečuvene pojedinosti i izvanredne pokore o kojima nam pripovijeda izazvale su jaki dojam u Engleskoj. Donosimo samo glavne točke događaja.

Još ću dugo živjeti, ali sasvim drukčije nego do sada

Živio u Northu čovjek imenom Drithelm. Provodio je sa svojom obitelji veoma uzoran kršćanski život. Taj se čovjek razboli te je iz dana u dan sve više slabio. Smrt se bližila i umre čovjek na veliku žalost svoje žene i djece.

Obitelj je svu noć proboravila u suzama uz njegove posmrtne ostatke. Sljedećeg dana prije pokopa opaze kako se vratio u život. Ustane i sjede u naslonjač. Sve prisutne obuze silan strah, svi pobjegoše osim žene koja ustrašena ipak ostade kraj svoga uskrslog muža.

On joj odmah uvjerljivo reče: „Ne boj se! Sam me je Bog vratio u život. Hoće preko mene pokazati ljudima čovjeka uskrsnula od mrtvih. Trebalo bi da još dugo živim na zemlji, ali će moj novi život biti posve drukčiji od dosadašnjega života.”

Ustade tada potpuno zdrav, pođe u mjesnu crkvu i zadrža se dugo u molitvi. Vrati se kući oprosti ti se od svojih dragih. Reče im da će od sada živjeti samo pripravljajući se na smrt i ostalima savjetovati da to isto čine. Porazdijeli svoje imanje na tri dijela. Jedan dio dade djeci, drugi dio svojoj ženi, treći dio siromasima te je ostao bez ičega, a zatim pođe i pokuca na vrata samostana, i zamoli opata da ga primi kao pokornog redovnika koji će posluživati ostale u samostanu. Opat mu dodijeli samotnu sobicu u kojoj ostane do kraja svoga života.

Provodio je dan u molitvi, najtežim poslovima i u izvanrednim pokorama. Najstrože je postio. Zimi se bacao u smrznutu vodu i tu bi ostao satima u molitvi dok ne bi izmolio čitav Davidov psaltir.

Drithelmovo umrtvljeno tijelo, njegove oborene oči, čak i obrisi njegova lica odavali su dušu ispunjenu strahom Božjega suda. Trajno je šutio, no kad je bio primoran kazati nešto za dobro drugih, od onoga što mu je Bog objavio nakon njegove smrti, ovako je opisivao svoje viđenje…

Viđenje čistilišta

„Ostavljajući svoje tijelo jedna me je dobra osoba uzela k sebi i bila mojim vodičem. Njegovo je lice sjalo. Ukazao mi se sav u svjetlosti. Dovede me do goleme i duboke doline. Na jednoj je strani bio samo oganj, na drugoj samo led i snijeg; ovdje samo žerava i veliki oganj, a ondje samo strašna zima i jaki udari ledenog vjetra.

Tajanstvena je dolina bila ispunjena bezbrojnim dušama. Nošene strašnom olujom bacale su se s jedne na drugu stranu. Kad ne bi više mogle podnijeti žestinu vatre, potražile bi olakšicu u snijegu i ledu. Ali bi tu opet našle nova mučila te bi se ponovno bacale usred vatre.

Promatrah s užasom te neprestane prizore strašnih mučila. Ništa drugo nisam mogao vidjeti osim mnoštva duša koje trpe bez ikakva počinka. Sam pogled na to ispunjavao me strahom. U prvi trenutak pomislih da se nalazim u paklu. ali se moj vodič okrenu prema meni i reče: „Ne, ovo nije, kako ti misliš: pakao osuđenika. Znaš li sada koje je ovo mjes-to?”, upita me. „Ne znam”, odgovorih. „Znaj”, nastavi vodič, „ova je dolina, gdje vidiš toliki oganj i toliku studen, mjesto gdje borave duše onih koji su zanemarivali ispovjediti svoje grijehe i stalno odgađali obraćenje sve do zadnjeg časa svoga života. 
Zahvaljujući osobitom milosrđu Božjem, imale su sreću da su se skrušeno i iskreno ispov-jedile prije smrti i zamrznule svoje grijehe. To je razlog da nisu osuđene na vječnu propast. Te će duše na veliki dan Suda ući u kraljevstvo Božje. Mnoge će biti oslobođene i prije tog vremena zaslugama molitava, milostinje, postova što će ih živi prinositi za njih, a osobito žrtvom svete Mise za ublaživanje njihovih patnja! (Book, br. 61. siječnja 2015.)

„Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, Ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je iz smrti prešao u život!“ (Iv 5, 24)

Fra Petar Ljubičić