.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

putdosvetosti„Bog stvara iz ničega. Predivno, kažete vi. Da, nema sumnje, ali on čini nešto još veličanstvenije: on pravi svece od griješnika.“ (Søren Kierkegaard)

Blagdan je Svih Svetih.  Zašto je važan današnji blagdan? U čemu je njegova bit? Mislim da je odgovor ponuđen već u samom uvodu ovog teksta, u tvrdnji koju potpisuje Søren Kierkegaard. Ipak krenimo malo dublje u traganju za odgovorom. Ako želimo odgovoriti na pitanje „što to znači biti svet“ možemo se poslužiti i rječnikom. Jedan od najpoznatijih Merriam-Webster kaže da je to osoba koja je službeno priznata od Crkve kao jako sveta osoba zbog načina kako je živjela. Odnosno to je osoba koja je jako dobra, ljubazna ili strpljiva. Mislim da je ova definicija manjkava i površna. 

Netko bi se mogao upitati zašto Crkva slavi ovaj blagdan kad i onako skoro svaki svetac ima svoj dan u kalendarskoj godini. Ako mislimo samo na one koji su zabilježeni u povijesnim knjigama, koji su službeno priznati kroz proces kanonizacije, onda odgovor glasi: „Da, većina njih ima svoj dan u godini.“
Ali nisu samo oni koje ovonedjeljni blagdan ima na pameti, jer ove nedjelje je riječ o „svim svetima“, dakle onima znanima, ali i onima neznanima.

 

putdosvetosti

Što nekoga čini svecem, odnosno sveticom?
Mnogi od nas misle o svecima i sveticama kao o „super kršćanima“, uzornim modelima čiji su životi bili besprijekorni, pa skoro bez ikakve ljage i mana.  
Ima jedna zgoda o bratu i sestri koji su šetali lokalnim grobljem. Tu i tamo bi zastali pred nekim lijepim grobom i čitali bi uklesane natpise. Bili su fascinirani riječima koje su opisivale ljude koji su umrli i koji su tu bili pokopani. Pronalazili su uglavnom riječi kao „voljeni“, „nesebična“, „dobri“, „plemenita“, „uzorni“, „vrla“…
I odlazeći sa groblja, dječak upita sestricu: „Pitam se gdje pokapaju zločeste ljude.“
Dobro, kaže se „o mrtvima samo najbolje“, ali mi ponekad odlazimo u drugu krajnost i govorimo o pokojnima kao da ti ljudi nikada nisu imali ni jedan jedini krivi potez u životu. Taj fenomen posebno je prisutan kada se neku osobu želi proglasiti svetom. Ne samo da je to krivo nego je i duhovno opasno.
Svi mi trebamo u životu uzore vjere, ljude koji bi nam trebali biti nadahnuće, ljude koji bi nam trebali biti duhovni vodiči na putu prema Kraljevstvu nebeskom. Tradicionalno to je uloga koju u Crkvi ima kult svetaca i svetica Božjih.
Ali ako iz njihovog života eliminiramo ono obično, griješno, ljudsko, onda mi se čini da oni nisu cjelovito prikazani. Oni su u takvom slučaju isključivo izvor znatiželje, objekt fascinacije, prolazni kuriozitet. A u najgoru ruku oni mogu postati i pravo obeshrabrenje.
„Ma koja zadivljujuća osoba.“ kažemo mi, „Kakva vjera.“, „Koji sveti život.“.

Advertisements

„Šteta što ja nikada ne ću biti takav.“
Ali sveci nisu savršeni. Daleko od toga. Poštene biografije otkrivaju stavove i praksu koji su moralno i duhovno, blago rečeno, upitni. Njihovo razumijevanje onoga što Krist od njih traži, u mnogim slučajevima, je bizarno.
Puno je svetaca prolazilo kroz moralne krize, kroz prave bitke. Prolazili sukroz silne duhovne boli i patnje. Baš kao što to i mi u svojem životu prolazimo. Često nisu uspijevali živjeti sukladno svojem pozivu. Povremeno su znali i iskrivljavati poruku Evanđelja.
Griješili su.
Upadali su u grijeh.
Ali mi ih ipak nazivamo – svetima?
Zašto?
Što je to u njihovim životima da oni zaslužuju taj naslov?
Možda je najbolji odgovor dala jedna djevojčica.
Prvi put je vidjela oslikani prozor na katedrali – vitraj.
Upita majku: „Mama, a što je to?“
„Sveti Augustin.“ – odgovori majka, misleći na lik na prozoru. Kad je, oduševljena došla kući, djevojčica se pohvali baki: „Bako, vidjela sam sveca!“ – „A gdje?“ baka će. „Na prozoru u crkvi. To je onaj čovjek kroz kojega prolazi sunce.“ ponosno će djevojčica.
Baš tako.
Sveti nisu savršeni, oni nisu apsolutno čisti i nisu sveti po sebi samima. Njihovo savršenstvo, njihova čistoća i njihova svetost imaju svoj izvor. Imaju ga u životu od Boga koji sjaji poput sunca kroz pukotine i napukline njihovog vrlo običnog, često nesavršenog, nečistog i daleko od svetog, života.
Što nekoga čini svetim?
Odgovor je jasan i nedvosmislen – Bog!
Od svih svetaca, znanih i neznanih, imenovanih i bezimenih, ni jedan nije postao svetim po svojoj zasluzi, po svome trudu i naporu, nego je to postao po vrlini njegovog sudjelovanja u životu jedinog stvarno svetog i najsvetijeg – Isusa Krista.
Ali onda to uključuje u pojam svetosti sve nas, zar ne?!
Mi, djeca Božja, nismo ništa manje sveci Božji nego što su to bili Augustin, Toma Akvinski, Petar i Pavao, Katarina Sienska, Terezija Avilska…
„Težite za mirom sa svima i za posvećenjem bez kojega nitko ne će vidjeti Gospodina!“ (Hebrejima 12,14)
Zašto?
Zato jer smo primili Duha Svetoga pri krštenju i postali smo slobodni hodati u novom životu, postali smo sposobni kroz sebe propuštati svijetlo Božje koje obasjava ovaj svijet. Svi smo mi sveci i svetice Božje, ali ne zbog toga tko smo mi, nego zbog toga tko Bog jest.
Zato je ovaj blagdan Svih Svetih toliko bitan.
„Bit će ondje čista cesta,
a zvat će se sveti put:
nitko nečist njime neće proći,
bezumnici njime neće lutati.“
(Izaija 34,8)
Okupljamo se proslaviti živote svih onih koji su stvoreni novi u Kristu, svi znani i neznani, prošli i sadašnji i oni koji će tek doći. Okupljamo se kako bi zapamtili da mi nismo sami na svom putu vjere nego da smo u stopu praćeni od onih koji otiđoše prije nas i koji su stalno uz nas, kao dio mističnog tijela Kristovog.
Okupljamo se kako bi ulovili barem i najmanji odsjaj Kraljevstva nebeskog, onog sadašnjeg i onog koje će tek doći i kada će svaki dan biti dan Svih Svetih i kada ćemo „imati pravo na stablo života i na vrata ćemo smjeti u grad.“ (Otkrivenje 22,14)
„Sveci su griješnici koji su nastavili hodati.“
Robert Louis Stevenson

 

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •