Današnje evanđelje govori nam o Isusovu susretu sa ženom Samarijankom na bunaru – Jakovljevu zdencu. Isus je iskoristio ovaj susret kako bi Samarijanku doveo do obraćenja, do žive vode. Samarijanka je otvorila svoje srce i dobila dar vjere, povjerovala je. Osjetila je i iskusila kako je Isus prihvaća i želi joj pomoći. Iznenadila se kako Isus o njoj sve zna i to mu ne smeta da je prihvati, zavoli i pokaže joj put do obraćenja i vjere.

Samarijanka sigurno nije nikada susrela osobu koja ju je prihvatila i istinski voljela. Svi su je iskorištavali i ponižavali kao osobu.

U Isusu susreće onoga koji je ne osuđuje, nego prihvaća i istinski ljubi. To u njoj rađa vjeru u Isusa, vjeru da je u njemu Bog nazočan i da je Spasitelj svih ljudi.

Svojim sunarodnjacima svjedočila je o Isusu: „Kazao mi je sve što sam počinila!“ (Iv 4,39) Htjela je reći, sve zna o meni, a ipak me nije osudio, niti prezreo. U Njemu sam prepoznala onoga koji susosjeća sa mnom i želi mi pomoći. Pokazao mi je kako i ja mogu istinski ljubiti i biti ljubljena. On je doista pravi Spasitelj, očekivani Mesija.

Isus, umoran i žedan, traži čašu vode od grješne Samarijanke. Za uzvrat On joj nudi vodu poslije koje se ne žedni: napitak besmrtnosti, vrelo “žive vode” što ga on nudi svijetu. Voda je postala znak Božje ljubavi, blizine, života, ona čisti i žeđ gasi! Bez nje zapravo nema pravog života.

“Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti.” Jasno je da Isus ne govori o vodi iz vrela naše zemlje: izvor – voda besmrtnog života – on je: za sve on jedini.

Svi smo žedni poput Židova u pustinji; svijet je pustinja, život putovanje pustinjom; poput grješne Samarijanke na zdencu Jakovljevu svi smo žedni: žedna je duša neprolazne Ijubavi, neuvele sreće, istinske pravednosti… žedni smo života vječnosga…

Isus je došao donijeti život, život u punini. On jedini nudi odgovor na čovjekov životni smisao, u svjetlu života, smrti i uskrsnuća svoga.

Samarijanka je iznenađena, kad joj Isus, sjedeći na zdencu, izjavljuje: “Kad bi znala dar Božji, i tko je onaj koji ti veli: „Daj mi piti – ti bi u njega zaiskala, i on bi ti dao vode žive.“

Stoga ona počinje razgovor. Ali Gospodin ozbiljno tvrdi: “Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja teče u život vječni.” Tko primi od te vode posjedovat će u sebi stalni princip vječnog života, milost posvetnu što je Krist daje svima koji vjeruju u njega. On je njen neiscrpni izvor; dosta je pristupiti i crpsti.

Na njemu crpimo prije svega po krštenju koje u sakramentalnom znaku ponavlja simbolizam vode. Ali da mognemo tu živu i životvornu vodu piti – moramo vjerovati. Isus stvarno produžuje svoj razgovor sa ženom sve dotle dok je nije priveo vjeri tako da se ona – u početku nepovjerljiva – žurno vratila u grad i navijestila dolazak Mesije.

Krštenje i vjera jesu dva dara intimno međusobno povezana: onaj koji vjeruje može biti kršten, a krštenjem se opet ulijeva vjera. Krštenje uranja čovjeka u živu vodu koja istječe iz probodena Kristova Srca; to je voda koja čisti, napaja, oživljuje i u srcu koje vjeruje postaje izvorom žive vode koja teče živahno i poletno u život vječni i k njemu vodi.

Gospodin se želi susresti sa svakim od nas. On dobro zna i vidi da smo često žedni jer smo tražili vodu po praznim, presušenim i zagađenim bunarima.

Svi manje-više žeđamo za duhovnošću, a ne prihvaćamo ono šo nam Krist nudi. 

Mnogi nasjedaju krivim, opasnim i otrovnim pokretima. Opasno je čitati literaturu o reinkarnaciji = ponovnom rađanju, pratiti horoskope, baviti se jogom, čitati newage literaturu. Čuvajmo se magije, okultizma i raznih sekti.

Isus je naš jedini Iscjelitelj i Spasitelj. U čudesnom razgovoru sa Samarijankom Isus je otkrio izvor žive vode koja teče u život vječni. Zamolimo ga i mi da nam daruje tu vodu koja će nas usrećiti.

“Gospodine, daruj mi te vode da više ne žednim…” Bila je to molba zbunjene Samarijanke. To vrelo vode je srce Božje – nepresušno vrelo: života, ljubavi, milosti, oproštenja, svetosti. Kod toga božanskog izvora nitko ne mora biti žedan. U Isusu, po Isusu svima nam je ponuđeno sve: Bog i u njemu sve. Na nama je primiti i čuvati ponuđeno uz bilo koju cijenu – naš Gospodin nema cijene.

Čitamo u povijesti Crkve: devet godina skapavao je u tamnici sv. Lucijan. Vrlo često danima mu ne bi dali ništa jesti, a onda bi mu ponudili najbolja jela uz uvjet da se odrekne Krista i zavjeta krštenja. Mučenik je volio glad nego otpad. Krvnici su izmišljali najstrašnija mučenja: živa ga rastezali na mučilima, kidali mu tijelo užarenim kukama… ali on je sve izdržao: da sačuva svoj zavjet krštenja, Božji život u duši, rado je dao zemaljski.

Primjer i poticaj nama; svi nosimo dvostruki život: kratki zemaljski – dobili smo ga rođenjem; besmrtni – dobili smo ga krštenjem: novim rođenjem “od vode i Duha Svetoga”. Koji više cijenimo? Koji bolje čuvamo? Odgovorimo sebi!

Samarijanka, zahvalna Isusu, svjedočila je svojim sumještanima. Govori im kako je susrela Isusa i u Njemu osobu koja budi vjeru, vraća nadu i uči istinski ljubiti. Njezini sumještani su se i sami u to uvjerili i molili Isusa kako bi ostao kod njih.

Zamolimo ga i mi da ostane s nama kako bi i mi postali njegovi pravi svjedoci u ovom nevjernom i nezahvalnom svijetu.

Djevojka Ana pripovijeda kako se odrekla grijeha i susrela Isusa.

“Bila je korizma i ja sam razmišljala čega bih se odrekla: slatkiša, fine hrane, izlazaka, Facebooka, kave… Priznajem, u meni se nešto počelo događati. Nešto mi je govorilo kako to nije dovoljno jako’. Nešto u mojoj nutrini mi je govoirlo: ‘Odreci se grijeha!’

U to vrijeme bila sam u vezi, i to grješnoj (s momkom sam spavala). Nisam bila sretna zbog toga. Borila sam se i tražila izlaz iz teškoga grješnog stanja. S pomoću Božjom odlučila sam: ‘Odričem se grijeha bludnosti!’ Rekla sam to dečku. Nije burno reagirao…

Otišla sam na sv. ispovijed i odlučila redovito odlaziti na sv. Misu i posvećivati svoje vrijeme Isusu. Znam da je Isus za mene umro, zapravo zbog mojih grijeha. On je moj moćni Spasitelj i čudesni Otkupitelj. Osjećala sam kako se pomalo mijenjam.

Korizma je za mene bila početak moga obraćenja, početak novoga života, života s Bogom. Dopustila sam Isusu da potpuno preuzme moj život.

Počela sam ići na duhovne obnove i tu sam susrela živoga Boga. Otvorila sam mu svoje srce i On je u potpunosti ušao u moj život. Izliječio je moje rane koje je grijeh učinio.

Nije lako danas živjeti čisto. Priznajem da je život u čistoći za mene blagoslov. Živeći čisto i moleći pronašla sam dečka koji je prije godinu dana postao moj muž!“ (Book  75., str. 12)