OTKAZIVANJE JAVNE MISE NIJE ODGOVOR NA KORONA VIRUS

Podijelite ovo s prijateljima!

“Budite spremni napustiti ovaj smrtni život, a ne ljude koji su vam povjereni na brigu. Krenite naprijed kroz kugu kao prema životu, kao prema nagradi, čak i ako je samo jedna duša za Krista osvojena.” Sv. Karlo Boromejski

Sveto pismo nas upozorava na najozbiljniju prijetnju našem duhovnom blagostanju, a to je strah od smrti:

Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu. (Heb 2, 14-15).

Ali danas svjedočimo gotovo svjetskom napadu panike zbog virusa koji, koliko god on bio opasan, nema snagu da nas „odvoji od ljubavi Kristove“ (Rim 8, 35).

Nevjernicima bi se moglo oprostiti, njih sveti Pavao opisuje kao “one koji se nemaju nade” (1 Sol 4, 13), ali što reći o biskupima i drugim crkvenim poglavarima koji su podlegli pritisku da otkažu javne mise dok kafići i restorani ostaju otvoreni (doduše rade skraćeno)? Hrana i piće ključni su za naš fizički opstanak, ali Sveta Euharistija je još važnija za naš duhovni opstanak:

Advertisements

Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! (Iv 6, 53).

Tako smo suočeni s velikim negodovanjem zbog nedostatka sredstva za dezinfekciju ruku ili higijenskih maski, ali premalo negodujemo zbog zapanjujućih odluka o izravnom odbijanju prinošenja sakramenata vjernicima.

Što su nam prioriteti? Opsjednuti smo virusom, ali dajemo malo pozornosti grešnim nagonima koji mogu zauvijek ubiti našu dušu. Previše svećenika koji su dugo odbijali definirati potrebe dostojnog primanja svete pričesti iznenada su otkrili razlog za ograničavanje pristupa svetoj pričesti ljudima koji, čak i na vrlo dalek i samo potencijalni način, mogu pretrpjeti fizičke prijetnje za svoje zdravlje.

Jednostavno vas pitam: bavimo li se pravim stvarima? Tjelesno zdravlje je važno, ali i duhovno zdravlje također – dapače, one je uveliko još važnije.

“Budite spremni napustiti ovaj smrtni život, a ne ljude koji su vam povjereni na brigu”, rekao je sveti Karlo Boromejski svećenicima dok je kuga 1576. harala Milanom. “Krenite naprijed kroz kugu kao prema životu, kao nagradi, čak i ako je samo jedna duša za Krista osvojena.“

Dok su politički predstavnici napuštali grad, sveti Karlo je žurio pružati pomoć bolesnima. Sam je išao po kućama i bolnicama i donosio utjehu. Na preporuke da se moraju poštovati higijenska pravila sveti Karlo je govorio kako samo Bog može osloboditi grad. Tako je pozvao svećenike iz susjednih zemalja te ih molio da ne uskraćuju vjernicima sakramente. Promicao je molitve i mise na otvorenom.
U tu svrhu svetac je na ulicama podigao dvadesetak križeva – neki još postoje (mnogi, uključujući one koje je podigao njegov rođak, nadbiskup Federico Borromeo, srušeni su po nalogu cara) – kod kojih je svetac slavio svetu misu. Oni stanovnici, koji su bili u karanteni, tako su mogli sudjelovati moleći na svojim balkonima. (dodao prev.)

Zabrinut sam što smo izgubili hrabrost i vjeru te smo u ovom pitanju svete stvari podredili državi. Otkazivanje javnih misnih slavlja, dok istovremeno kafići i restorani ostaju otvoreni tijekom dana, čini se kao pokazatelj nedostataka odlučnosti među našim vođama. Sveti Karlo Boromejski se nije skrivao tijekom velike kužne pošasti u Milanu – išao je među vjernike i brinuo se o njima onako kako bi svećenik trebao činiti. Također je rekao nevjerničkim civilnim vođama svoga vremena da priznaju da su vjera, javno kajanje i bogoslužja bitni dijelovi svakog rješenja. Danas svjedočimo puno manjoj opasnosti od kuge, ali smo spremni dopustiti da nam svjetovne vlasti nalože otkazivanje naših javnih molitvi i pobožnosti.

Neki će me nazvati neodgovornim zbog poziva na nastavak služenja javnih misa. “Ljudi umiru”, reći će. Mogu vam odgovoriti samo riječima da duše umiru zbog straha i svjetovne opsjednutosti smrću. Svi ćemo umrijeti, i vjerojatno ne od korona virusa. Dublje i važnije pitanje je ovo: Jeste li spremni umrijeti i suočiti se sa sudom?

Poduzmimo razumne mjere opreza. Perite ruke; izbjegavajte diranje lica; poštujte da se neki ne žele rukovati. Ali prije svega, ne bojte se i ne mislite da Bog više ne nadgleda stanje. Idite na misu i vjerujte Bogu! Sada je vrijeme za vjeru, a ne za neoprezno napuštanje liturgije koja ostaje naša pomoć za spasenje u svijetu koji je natopljen grijehom i zlom. Potrčite Bogu u zaklon! Ne bježite od Njega i njegovih sakramenata.

Msgr. Charles Pope

„Ah, kako osamljena sjedi
prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica,
nekoć velika među narodima.
Vladarica nad pokrajinama,
na tlaku sad ide.
Noći provodi gorko plačući,
suzama pokriva obraze.
Nikog nema da je utješi,
od svih koji su je ljubili.
Svi je prijatelji iznevjeriše
i postaše joj neprijatelji.
Izagnan je Juda, u nevolji je
i u progonstvu teškom.
Sad živi među poganima,
ne nalazi počinka.
Svi ga gonitelji sustižu
u tjesnacima.
Putovi sionski tuguju
jer nitko ne dolazi na svetkovine.
Sva su vrata razvaljena,
svećenici uzdišu,
ucviljene su djevice njegove,
a on je pun gorčine.
Tlačitelji njegovi sada gospodare,
neprijatelji likuju:
Jahve ga ucvili
zbog grijeha njegovih premnogih.
Djeca mu otišla u izgnanstvo
pred tlačiteljem.
Povukla se od Kćeri sionske
sva slava njezina.
Knezovi joj postadoše k’o ovnovi
koji paše ne nalaze;
nemoćni vrludaju
ispred goniča.“
(Tužaljke 1, 1-6)