Ivan Pavao II. u jednoj od svojih homilija kaže da kanonizacije i beatifikacije novih svetih i blaženika mogu za nas postati razlog za stid. Zašto? Zato što smo se možda malo izgubili na putu svetosti ili pak zaboravili da smo pozvani na svetost. Možda bismo si na dan Svih svetih, kada se sjećamo svih poznatih i nepoznatih svetih, trebali malo pokvariti raspoloženje pitanjem: Vjerujemo li stvarno Isusovim riječima, koje na današnji je dan pripremila Crkva? Iako smo možda siromašni, jesmo li sretni zbog toga? Ako se nekome između nas događaju nepravedni ili nemilosrdni trenutci ili je možda plakao zbog nekoga, vidi li u tome Božji blagoslov? Ili, ako loše govore o nama ili čak lažu protiv nas, radujemo li se tada?

Evanđeoski odlomak o blaženstvima jako je teško prihvatiti i živjeti po njemu. To je perikopa koja bi trebala u nama izazvati protivljenje. Nemoguće je živjeti u progonstvima i odbačenosti. Crkva zapravo pokazuje bezbroj onih koji su uspjeli. Oni su povjerovali Isusovim riječima i prenijeli ih u svoj život. Oni su odgovorili na pitanje kako živjeti da se postane svet. Oni su uspjeli ne zato što su bili svi izuzetni. Neki to nisu bili. Bili su jednako grješni i slabi, podvrgnuti strahovima i svakodnevnom ljudskom neuspjehu obavijenom u plašt egoizma. No, ono u čemu su uspjeli jest veličina ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Oni su imali široko srce spremno za prihvatiti ljubav i darovati ljubav.

Danas se trebamo pitati gdje su svi ti sveti i blaženi kršćani? To su mnogi na koje možemo gledati i jednostavno učiti od njih. Gdje su svete časne sestre koje sve ostavljaju iza sebe i svakodnevno daruju sebe drugima. Gdje su sveti svećenici, koji napuštaju sve radi kraljevstva Božjega i potpuna izgaraju za Gospodina? Gdje su sveti laici koje žive Božju riječ? Danas u prvome redu pitam sebe: gdje sam ja? Jesam li spreman do kraja živjeti blaženstva ili želim glumiti da ih živim. Pogledajmo svoje srce i zapitajmo se tko od nas živi prema programu biti svetac iz jednostavnog razloga što se ne isplati drugačije živjeti.

Vrijedi si zato pokvariti raspoloženje pitanjem: Gdje su danas sveti i blaženi kršćani? Ne zato da prekrižimo ruke i sjedimo tužni, nego zato da bismo se vratili na prvi žar i izgaranje za Boga. Mora se u nama zapaliti sveta ljubomora koja će nas konačno pokrenuti na putu svetosti. Ona pokreće unutarnju borbu za sve većim zahtjevima prema sebi.

Promatrajmo one koji su uspjeli prije nas. Svetost ne znači savršenstvo. Nisi sveci bili savršeni ljudi, što se može vidjeti iz životopisa svetaca. Svetost ne znači bezgrješnost. Neki među njima bili su izuzetno grješni. Svetost je širina ljubavi. Svetost je svakodnevno umiranje sebi tako da naučimo ljubiti. Ona je svakodnevno nadilaženje sebe radi istinite ljubavi prema Bogu i prema drugim ljudima.

Možda ne možemo svi ostaviti sve i postati beskućnici, živjeti negdje u nekim straćarama ili u pustinji, ali možemo ljubiti. Ne treba ići negdje daleko da bismo tražiti i darovati ljubav. Područje svetosti, dakle, ondje je gdje počinje ljubav: prvo u tvom srcu, među tvojim najbližima, u tvojoj ulici, na fakultetu, na poslu, u tvom gradu – tu je prostor za svetost!

Sveci su platili veliku cijenu za svetost. To su svi oni koji su bili progonjeni, siromašni, žalosni i koji su plakali. To gladni i žedni pravednosti i milosrđa. Stoga, neka si svako od nas postavi pitanje: blaženi i sveti kršćani, gdje ste?