Sestro i brate koji ćeš pročitati ovo svjedočanstvo, pred tobom je jedno po malo neobično, iznenađujuće, a u jednu ruku fascinirajuće moje životno iskustvo koje bih želio podijeliti s tobom. Živimo u vremenu kad se drži da je vjerovanje u opstojnost demona obično, čisto praznovjerje. Ide se dotle da se osobu Sotone želi proglasiti mitom i bajkom. Želi ga se u cijelosti zanijekati. Na žalost i mnogi katolički teolozi kategorički tvrde kako nema ni Sotone ni pakla. Da su ona mjesta iz Evanđelja koja govore o Sotoni, demonima, paklu samo alegorijski govor i pobožne priče. Nadam se da će ovo moje istinito svjedočanstvo utjecati na one koji još uvijek drže kako je Sotona, demon, zloduh samo u ljudskoj mašti pobožnih osoba.

 

Počelo je s nemoći

Bila je subota uoči blagdana Pedesetnice godine 2012. Tu sam večer trebao imati molitveno Duhovsko bdijenje sa svojim župljanima. Međutim, moja su očekivanja bila prevelika što mi je tada bio pokazatelj kako čovjek nikada ne treba biti do kraja siguran da će ispuniti ono što planira koliko god to bilo i dobro. Tako ni ja nisam uspio u tome, a evo i zašto se to dogodilo. Te subote, ujutro sam otišao do grada obaviti neke poslove. Sve sam ih obavio, ali sam cijelo vrijeme osjećao neku nemoć za koju sam mislio da će dovesti do gripe. Odmah po povratku iz grada, povukao sam se u svoju sobu smatrajući da se trebam utopliti i odležati kako bih nadvladao tu moguću prehladu. Probudio sam se oko 13 sati. U kući je bila samo časna sestra koja je spremila ručak, a na koji ja nisam otišao. Tog dana imao sam i sprovod. Neposredno pred sprovod, osjećao sam i dalje nemoć, ali nisam znao odakle dolazi. Iskreno, bilo mi je pomalo i čudno kada sam shvatio da lijek koji obično uzmem protiv prehlade sada nije djelovao. Moje zdravstveno stanje se nije popravljalo.

Dok sam se u sakristiji spremao za sprovod, primijetio sam da se nešto čudno događa sa mnom. Ali kako sam ja po prirodi uporan i tvrdoglav, odlučio sam to zanemariti. Kao da se ništa ne događa. Obukao sam misno ruho i uputio se prema oltaru, ali sve više i više me obuzimala slabost. No, i dalje se nisam predavao. Međutim, kada je uslijedila sveta pričest, dogodio se vrhunac na opće zaprepaštenje vjernika koji su tad bili u crkvi! Kada sam stavio hostiju u usta, nisam je mogao progutati. Nekoliko puta sam pokušao, ali bezuspješno. Na kraju se hostija pretvorila u kašastu smjesu koju još uvijek nisam mogao progutati.

Razmišljao sam tada: „Ako nisam uspio progutati pod prvom posvećenom prilikom, uspjet ću pod drugom.” Tako je i bilo! Na trenutak mi je bilo drago što sam uspio prevariti to „nešto” što me sprječavalo. Ali prevario sam samoga sebe. Na trenutak sam osjetio slabost i to sam rekao preko mikrofona zamolivši da mi donesu vode dok sam ja otišao i jeo. U jednom trenutku je poput vulkana iz mene probijala ona smjesa u kojoj je bila rastopljena hostija – drugim riječima povratio sam, ali sam sve to zadržao u ustima. Rukom sam spriječio da taj sadržaj ne izleti van iz mojih usta. Budući da sam znao što se nalazi u toj smjesi nikako nisam želio ispljunuti sveto Tijelo i Krv Kristovu, nego sam to sve ponovno progutao i nakon toga osjetio kako mi se vratila snaga. Na kratko sam u pratnji dva župljanina izašao u sakristiju da se malo osvježim te sam ponovno otišao na oltar ponašajući se kao da se ništa nije ni dogodilo. Podijelio sam svetu pričest vjernicima i izveo pokojnika uputivši se na obližnje groblje.

 

Glava mi se okrenula za 90 stupnjeva

Došavši do groba, pogled mi je bio usmjeren prema sanduku. Ne sluteći što će se dogoditi, nastavio sam s obredom sprovoda. Onoga trenutka kada sam trebao blagosloviti grob, imao sam čudan napad. Protivno mojoj volji, glava mi se okrenula za punih 90 stupnjeva u desnu stranu, te pri tome kao da mi je neka viša sila, protiv moje volje, otvorila usta. Isti onaj sadržaj koji sam ja prethodno progutao, sada je poput fontane buknuo iz mene. Metar i pol je bio dugačak mlaz, a iz grla se čuo čudan hroptajući glas koji je potrajao 3-4 sekunde. Nakon toga sam klonuo i prisutni su odlučili pozvati župnika kako bi on nastavio sa sprovodom. Ja sam otišao u kuću gdje mi je časna sestra prigovorila što nisam ručao tog dana na što sam joj ja pomalo oštro odgovorio: „Pusti me ženo! Ne mogu krušne mrve staviti u usta, a ti me pitaš zašto nisam ručao.” Ponovno sam osjetio kao neko poboljšanje, smirenje. Po povratku sa sprovoda, župnik je predložio da odem do bolnice. U početku sam to odbijao, ali sam u konačnici pristao. Na putu do bolnice opet su se počeli javljati oni simptomi nemoći. Stali smo pored hitne. Nisam mogao sam izaći iz auta. Odmah su mi izmjerili tlak koji je bio 90/60 što je bio vjerojatno razlog zbog kojega nisam mogao normalno stajati na svojim nogama.Liječnica je, vidjevši moje stanje, odmah odlučila zadržati me u bolnici na internom odjelu na promatranju. Tu počinje moja agonija. Ubrzo po dolasku na odjel počeo sam osjećati jaku bol koja se manifestirala u donjem dijelu abdomena (trbuha). Kao da je netko uzeo nož s dvije oštrice i povlačio mi preko stomaka. U početku je to bilo poprilično rijetko, ali kako je vrijeme odmicalo, bol je postajala sve jača i intenzivnija. Nesvjesno sam počeo praviti grimase, a grč na licu je bio vidljiv pa me je medicinska sestra, koja je bila blizu mene, upitala što mi se događa i rekao sam joj da zove liječnika.

 

Završio u bolnici

Međutim, u samo pola minute koliko je liječnicima trebalo da dođu, moja je bol postala toliko česta i neizdrživa što je rezultiralo uzbunom prvog stupnja. Oko mene je bio cijeli tim liječnika. Na bolničkom krevetu su me vozili prema odjelu kirurgije. Bol je bila toliko jaka da nisam imao volje razmišljati o onome što se oko mene događa, ali sam ipak sve čuo i bio sam svjestan svega okolo sebe. Ovdje je važno spomenuti prisutnost jedne anesteziologinje, koja je tu noć bila dežurna na odjelu onkologije, a odjel se nalazio u potkrovlju bolnice.
Počeo sam razmišljati o uzroku ovoga što mi se događa. Onda mi se pred očima stvorila slika kao da se nalazim u nekoj magli koja naglo nestane i odjednom vidim sve jasno i čisto. U tom sam trenutku bio spoznao odakle i zbog čega mi se javlja ta nepodnošljiva bol. Sasvim spontano i poluglasno sam počeo zazivati Ime Isusovo, Krv Isusovu. Tako sam u tom molitvenom zanosu prešao na molitvu u jezicima, što se većini prisutnih, osim te anesteziologinje, učinilo da haluciniram.

Dovezli su me na odjel kirurgije gdje su me prikopčali na aparat za vitalne funkcije. Iznenada je stvar postala toliko opasna iz njihovog kuta gledanja pa su bili mišljenja kako postoji opasnost da ću izdahnuti. Tri puta mi je bio ubrzan rad srca i disanje. Kao da dušu ispuštam, a Bog je neće. Aparat je „divljao”. Dok su se oni borili za moj život, u pozadini sam jasno čuo i njihove dijagnoze. Bile su to pretpostavke kako bi moglo biti nekih smetnji oko želuca, ili je u pitanju slijepo crijevo, ili pak mokraćni kanali. Počeo sam i sam razmišljati, ali nisam bio siguran kako mogu sebi pomoći. U međuvremenu, liječnik daje naredbu da se pripremi operacijska sala.

 

Umjesto operacije ispovijed

Tada mi je glavom prošla ovakva misao: „Pa dobro kad već trebam na operaciju, zašto ne bih prvo potražio svećenika’” i opet mi nakon toga glavom poput munje prođe i druga misao, otprilike ovakva: „Čekaj malo, ako se bez potrebe podvrgnem operaciji, onda će mi prvo ostati ožiljak za cijeli život, a imam posla koji neću moći obaviti zbog oporavka.” U meni se budila sve veća sigurnost kako ja prvo trebam svećenika. Otvorim oči, pogledam liječnika i s teškom mukom kažem kako želim svećenika. Medicinska sestra, koja je bila u toj prostoriji, istog je časa pozvala svećenika. Kad je svećenik došao, bol je i dalje bila prisutna, ali se sjećam da sam mu rekao kako prvo želim ispovijed, pa bolesničko pomazanje, zatim će položiti ruke na mene i pričestiti me. Sad sam već bio siguran da mi treba upravo to i točno takvim redoslijedom. Odmah je uslijedio sakrament svete ispovijedi. Nisam imao puno, niti lakih a pogotovo ne teških grijeha jer sam se tog tjedna ispovjedio, ali ima jedna stvar koju sam morao ispovjediti – a to je da nisam izmolio zadanu pokoru. U svim obvezama tog tjedna, na to sam zaboravio, a mislim da je upravo to razlog više mog problema sa zloduhom. No uvjeren sam da to nije bilo samo zbog pokore, a kasnije ću objasniti i zašto.

Nakon što je završila ispovijed predložio sam svećeniku da za ostali dio obreda pozove i sve one liječnike koji budu željeli jer je ostali dio sakrament zajedništva. Na žalost i na moje veliko iznenađenje, nitko nije došao, osim one anesteziologinje s početka priče. Uslijedilo je polaganje ruku, a odmah potom i bolesničko pomazanje, te na kraju sveta pričest. Moram priznati kako sam u trenutku osjetio strah da neću uspjeti progutati hostiju. Što ako se opet dogodi ista stvar? Ali hostija se nije ni rastopila, a ja sam ju već bio progutao. To me je ohrabrilo i dalo mi neopisivu snagu i pouzdanje u Boga. Nakon nekoliko sekundi aparat je utihnuo, a ubrzano disanje je splasnulo dok su se otkucaji srca smirili i ja više nisam osjećao bol u stomaku. Mogu slobodno reći da sam već tad bio ozdravio. Uspravio sam se i započeli smo razgovor zaboravivši da ostatak čeka vani i razmišlja što se događa ove strane vrata. Na moj znak, svi su grupno ušli u prostoriju i na trenutak ostali u čudu. Rekao sam im da sam dobro i da je meni zapravo intervencija kolege svećenika bila lijek. Također sam rekao glavnom liječniku da sam dobro i da se već te iste večeri želim uputiti kući jer mi je već u mislima bilo molitveno bdijenje koje samo što nije počelo. Rekao sam: “Doktore, evo Vi i sami vidite da sam ja dobro. Moj je problem, hvala Bogu, sada riješen, ali voljan sam ostati još malo kako biste vi napravili određene pretrage”.

 

Liječnici nisu našli uzrok tegoba

U bolnici sam bio zadržan sve do srijede. Prošao sve moguće pretrage, ništa nisu našli. Sljedećeg jutra se budim i vidim ženu kako sjedi do mene na krevetu. Kad sam se razbudio prepoznao sam da je to anesteziologinja. Pitao sam je što radi tu na što je izjavila kako se nada da je neću ismijati i narugati joj se nakon što čujem što joj se tu noć dogodilo. Djelovala je sva isprepadana i po malo zbunjena. Pričala je o događaju koji se dogodio negdje blizu 3 sata iz ponoći. Naime, dok je bila na odjelu u svojoj sobi i gledala TV, čula je muški glas na hodniku. Glas se manifestirao kroz hroptavi grubi kašalj. Prvo je nazvala portira pomislivši da je ušao neki beskućnik ili lutalica. Kada je dobila informaciju da nije jer su sva vrata zaključana, nije joj bilo svejedno, pogotovu nakon što je opet čula taj isti glas, samo sada puno bliže. Bila je izvan sebe. U tom trenutku, poslužila se onim što je imala uza se. Bila je to egzorcizirana sol kojom se zaštićivala i zaštitne molitve koje je počela moliti. Vrhunac svega je bio kada se taj zvuk od vrata iz hodnika preselio do prozora na suprotnoj strani. Tada joj je bilo jasno da to nešto ne može biti tjelesne prirode. Završila je svoj doživljaj rečenicom kako se glas počeo udaljavati i kako je iščeznuo u daljini. Ohrabrio sam je, da to nije ni sanjala ni umišljala nego je upravo bila svjedok nastavka onoga što se prošlu noć na meni događalo.

Nedjelja su bili Duhovi i taj sam dan preležao u bolnici bez ikakvih aktivnosti. U ponedjeljak u jutro liječnica koja je mene pratila, poželjela je još jednom napraviti pregled ultrazvukom na što sam ja pristao. Kasnije mi je ona rekla kako misli da je vidjela neku sjenu na debelom crijevu i da bih se trebao podvrgnuti posljednjem pregledu – irigografiji. Neko vrijeme sam bio u dilemi što napraviti. No, iz razloga da im svima dokažem kako neće ni taj pregled ništa pokazati, odlučio sam se na njega. Tako je i bilo. U utorak odmah poslije pregleda specijalist, koji je prvi put pravio pregled ultrazvukom, rekao mi je da ni tada nisu ništa pronašli i da sam sigurno zdrav te mogu ići po otpusnicu. Došavši do svoje liječnice zatražila je da mi se još jednom izvadi krv prije nego me puste kući. I na to sam pristao.

Konačno u srijedu odlazim iz bolnice s otpusnim pismom na kojem stoji da se pacijent (ja) otpušta iz bolnice, ali se ne zna razlog ni uzrok svih tegoba koje sam imao. Za njih je to ostala jedna velika nepoznanica.

 

Završit ću ovo svoje svjedočanstvo događajem koji se dogodio dan prije mog slučaja, a što je bilo uzrok svega gore spomenutog. Bilo je to u petak, 17. svibnja 2012. Sjećam se kao da je jučer bilo. 15 minuta prije početka mise prilazi mi voditelj jedne molitvene zajednice u Hrvatskoj rekavši kako trebam predvoditi svetu Misu, polije toga imati Klanjanje pred Presvetim i nakon toga na sudionike polagati ruke, te moliti za ozdravljenje i duhovno oslobođenje. Na sve sam to pristao i sve je tada dobro prošlo. Nakon svega toga u sakristiji mi dolazi jedan mladi bračni par s problemom za koji nisu pronalazili rješenje. Kasnije sam saznao da su bili pod utjecajem zloduha MAGIJSKE NUMEROLOGIJE. Također sam saznao kako se majka od te gospođe bavi okultnim stvarima točnije magijskom numerologijom. Dotična gospođa je tog zloduha primila preko majke, a po sakramentu ženidbe isti je prešao i na njenog supruga. Budući da sam prije polaganja ruku zaboravio izmoliti zaštitnu molitvu “U Ime Isusovo”, a ruke sam polagao i na taj bračni par, time sam postao laka meta konkretno za tog zloduha koji mi je sutradan prouzročio dosta muke i nevolje.

Evo, nadam se i vjerujem da će ovo svjedočanstvo bar malo promijeniti mišljenje u glavama onih koji su do sad smatrali da je zloduh samo stvar fantazije. Sve na veću slavu Božju.

 

Izvor: svjedocanstvo.com