Dobra večer svima!
Najprije bi htio zahvaliti Gospodinu za veliku čast i blagoslov da sam večeras ovdje s vama.
Zahvaljujem ovdje svećeniku koji mi je povjerio svoju zajednicu.
Došao sam s vama podijeliti svoje mistično iskustvo s Gospodinom.
Ali nisam došao večeras pričati o sebi.
Došao sam pričati o Gospodinu Isusu koji me spasio.
I sve ono što ću vam večeras ispričati je samo da bih Njega proslavio.
O životu do obraćenja
Rođen sam u Kolumbiji u Južnoj Americi. Rođen sam u gradu u kojem uzgajaju kavu u planinama Anda, u katoličkoj obitelji s katoličkom tradicijom.
Odrastao sam uz sva učenja i tradiciju Katoličke crkve u mnogobrojnoj obitelji.
Mogao bih reći da sam imao prilično veselo djetinjstvo.
Kad sam imao 14 godina poslali se me u glavni grad Kolumbije, Bogotu da završim srednju školu.
A to su bile 60.-e godine prošlog stoljeća.
Vrlo skoro sam prigrlio sve pokrete 60.-ih godina, svu pogansku filozofiju, sve okultne prakse i proricanja i sve one prakse koje mi danas zovemo New age ili Novo doba.
I tako sam odlutao od katoličke vjere, prestao sam vjerovati da je Isus Gospodin, postao sam anti – kršćanin.
S 20 god sam se oženio i odselio u Njemačku.
Na sveučilištu u Hamburgu studirao sam umjetnost, postao sam glumac i skladatelj.
Moja dva sina su rođena tamo i nakon 6 godina sam se preselio u Kaliforniju.
Tamo živim od 1976. god. Tamo sam se priključio svijetu zabave.
Radio sam kao glumac na TV i filmovima i 1985.-e sam potpisao ekskluzivni ugovor sa kompanijom Sony iz New Yorka.
Kroz mnogo godina sam putovao po svijetu, imao sam koncerte i izdavao sam ploče.
Tako 33 god. do 1997 živio sam život usredotočen na slavu, novac i zadovoljstva, potpuno daleko od Krista.
Mogao bi reći da sam bio progonitelj kršćanstva.
Za sebe sam mislio da sam najbolja faca u gradu.
Pripadao sa mnogim dobrotvornim ustanovama. Ja i kolege smo skupljali mnogo novca za siromašne. Zato sam o sebi mislio kao o vrlo dobroj osobi. Ali sam živio vrlo dekadentan život. Život promiskuiteta, droge, alkohola.
U godini 1997.-e sve se promijenilo u mom životu.
Te godine sam otišao u Božićno vrijeme svojoj obitelji u Kolumbiji.
A taj Božić je bio jako tužan Božić za nas.
U četiri godine prije tog Božića smo izgubili petero dragih ljudi u našoj obitelji:
Najprije je umrla moja žena od raka, a onda par mjeseci kasnije je moj mlađi brat poginuo u prometnoj nesreći na Bahamima.
Nekoliko mjeseci kasnije umro mi je otac. Tri mjeseca kasnije jedan je moj brat počinio samoubojstvo.
Samo nakon nekoliko mjeseci i moja je majka umrla.
Nakon tih smrti smo ostale samo moje četiri sestre i ja.
Vjerovao sam u reinkarnaciju. Toliko sam izgubljen bio.
Moje sestre su vjerovale u uskrsnuće jer su prakticirale svoju katoličku vjeru.
One su tako napravile kršćansko bdijenje. Još su uvijek bile u žalosti.
Jedan moja sestra je mislila – kako su stvari krenule – da će nas Bog sve uzeti k sebi.
Ona je mislila da je ona sljedeća jer je jedino ona od nas petero bila bolesna.
Ona nas je zamolila da pođemo u crkvu moliti devetnicu djetetu Isusu.
Ja sam inače prakticirao tu pobožnost koja je bila tradicija u mojoj obitelji, ali samo do moje 14. e godine. Tog Božića sam ima 47 godina. Do tada je prošlo već 33 godine otkako sam ušao u katoličku crkvu. No otišao sam u crkvu samo kako bih udovoljio svoje sestre.
Kad sam ušao u crkvu svećenik nas je uveo u devetnicu: ”Onaj tko moli devetnicu s pobožnošću, s vjerom – dijete Isus će mu udijeliti milost.’
Kako sam bio poganin riječ ‘milost’ je značila ‘sreća’. Mislio sam – možda dobijem nešto od toga.
Upitao sam svoju sestru kako je snažna ta ‘beba’, ali nisam mislio da je to dijete Bog, mislio sam da je to nešto magično, kao i sve ono što sam činio.
Tako sam u svom umu – zamolio dijete Isusa da promijeni moj život. (!!!)
Uopće nisam imao pojma da pričam s Bogom.
I tog Božića Gospodin je promijenio moj život ali ga je promijenio na svoj način.
Ono što sam ja od njega tražio nije ono što vi gledate večeras.
Devetnica započinje navečer 16.og 12.-og i završava 24.og, misom u ponoć.
Moja sestre nisu znale koliko sam daleko odlutao od vjere, jer sam cijeli život živio izvan Kolumbije.
I ono malo puta kad bi se sastali nismo pričali o vjeri.
Samo je moja mama znala da sam potpuno odlutao od vjere. Ali ona je umrla godinu dana prije toga.
Kroz devetnicu one su saznale da sam potpuno ‘otišao’. Jer prije nego bih išao na pobožnost otišao sam popiti nekoliko viskija. Rekle su mi to nakon mog obraćenja. Mnogo su patile tog Božića. 25.-og te godine sam otišao u svoj rodi kraj u planinama. To je bilo 1 h od grada u kojem su udaljene moje sestre, od mjesta gdje je bila devetnica. Ja sam proveo dan Božića na svjetovan način, samo se zabavljajući.
OTMICA
Tu večer sam odlu
čio provesti na jednom ranču izvan grada. Vozio sam džip. Kad sam prešao ulaz ranča šestorica momaka su me zaskočili iz šume s oružjem i oteli me. Pao sam u ruke urbane gerile Kolumbije. Tako su mi stavili kapuljaču na glavu, zavezali ruke i oteli me kao zatvorenika u šumu. Farmeri koji su bili svjedoci otmice su prijavili slučaj policiji.
Još uvijek sam imao zavezane ruke i kapuljaču preko glave.Vojska me s prekidima tražila jedno petnaest dana. Gerilci nisu mogli zaći dublje u šunu. Sve skupa moja otmica je trajala šest mjeseci, ali mojih prvih petnaest dana bilo je u toj pećini.
U tih 15 dana jednom dnevno, izveli bi me van iz pećine i hranili me divljim voćem, divljim korijenjem i davali mi prljavu vodu. Tako sam sve više slabio, bio sve očajniji i ispunjao se mržnjom prema njima.
U mom srcu nije bilo Boga. Petnaestog dana su me izvukli iz te pećine i našao sam se usred gomile mladih pobunjenika. Bili su naoružani do zubiju. Jedan od njih mi je rekao da je on zapovjednik.
Rekao mi je uvjete otmice, i da je trebalo platiti poprilično visoku svotu otkupnine.
Pokazao mi je da imaju sve podatke o mojim sestrama i ako im ne platim sve će ih pobiti.
Oni su me već osudili na smrt jer sam vidio lica momaka koji su me oteli. Opet su me zavezali i bacili u natrag u pećinu.
MISTIČNO ISKUSTVO
Te noći, 15.e od moje otmice, imao sam MISTIČNO ISKUSTVO koje me promijenilo zauvijek.
Bio sam potpUno uništen kao ljudsko biće.
Najveći moj bog bio je novac. Oni su mi ionako htjeli uzeti novac, koji me neće spasiti, jer su me ionako htjeli ubiti. I tako se taj moj bog srušio na zemlju.
Moji drugi bogovi su bili moja filozofija, ideologija, umjetnost. I to se srušilo na zemlju jer se nisam mogao ni za to uhvatiti.
I upravo kad sam bio potpuno shrvan do pepela, to je bio trenutak u koji je unišao Bog.
Prvi dio mog mističnog iskustva možemo nazvati iluminacija svijesti. (prosvjetljenje) to je ono kroz što bi trebali proći u trenutku smrti. Iskusio sam svoj život od trenutka do 47.-e godine….
Drugi dio iskustva mogli bismo nazvati vizija Boga.
U prvom dijelu mogu reći da sam potpuno bio budan kao mi sad ovdje, osim to sam se nalazio u mračnoj pećini s kapuljačom na glavi i zavezanih ruku.
I uza svu tu muku odjednom sam sebe ugledao kao trogodišnje dijete u svom rodnom gradu u Kolumbiji.
Vidio sam sebe kao dijete, imao štap u ruci i udarao cvijeće. Čuo sam sluškinju koja mi govori da to ne radim. Zapao sam u stanje panike. Nisam mogao shvatiti kako je moguće da ja u dobi od 47 godina mogu proživljavati nešto kad sam imao 3. Bio sam u stanju potpune budnosti u pećini i potpuno svjestan onog što se dešavalo prije. Prvi poriv je bio da pobjegnem iz pećine ali znao sam da to ne mogu učiniti jer bi me gerilci ubili misleći da bježim i tako sam morao ostati gdje jesam.
Nastavio sam ići kroz svoj život i kad sam došao do dobi 11, 12 počeo sam osjećati neizdrživu bol. Nije to bila fizička nego duhovna bol – zbog mojih grijeha. A ja sam bio čovjek koji nije vjerovao u grijehe. Moja majka koja me znala posjećivati u Kaliforniji znala je reći da je jako zabrinuta za moj život. Rekla mi je da ako umrem u takvom stanju u kojem jesam da ću završiti u paklu. Ja sam se smijao mojoj majci govoreći joj da joj je religija isprala mozak. Zapravo ono što sam prolazio bila je bol mojih grijeha. Prolazio sam također i kroz dobro u svom životu. Ali ono što je bilo dobro prolazilo je bezbolno. A ono što je bio loše izgledalo je da se nikada neće maknuti, kao smrznuto i skamenjeno. Mislim da sam proživio cijeli svoj život.
Sjedeća stvar je bila još mističnija.
Grad svijetla i Božji milosrdni glas…
Našao sam sebe u viziji, ležao sam licem prema dolje na travi na nečem što se činilo kao vrlo visoka planina, a kada sam pogledao ispred vidio sam još veću planinu, a na vrhu te planine vidio sam najdragocjeniji grad svjetla i savršeno sam mogao vidjeti unutar i izvan tog grada iako je bio jako daleko od mene. Nikad to neću moći staviti u riječi. Ali to je bio pre-dragocjen pogled. Znao sam nekako da sam morao biti tamo a li sam znao da nisam mogao. Dvije planine nisu bile povezane. Mogao sam vidjeti svoje tijelo u pećini, ali ne slično kao izvantjelesno iskustvo. Iskusio sam to potpuno povezan sa svojim tijelom. Zato ne znam kako to objasniti. Kako sam proživio to tijelo, u duhu ili tijelu. Samo Bog zna. Ali znam da sam čuo Božji glas koji mi govori. A taj glas je bio tako snažan da se činilo da dolazi odasvud iz svemira. Činilo se da dolazi i iz mene i to je bio najmilosrdniji, pun opraštanja i ljubavi i ja ga nisam mogao podnijeti,. Nisam se mogao nositi s njim. Samo sam želio da ga ne čujem. Kao da me palio. I u tom trenutku jako žalosno shvatio sam da sam potpuno ‘prazan od ljubavi’. Nikad nikog nisam volio i zato me prava ljubav pržila. Cijeli moj život je bio sebeljublje. Sva dobra djela koja sam mislio da radim cijeli život radio sam da proslavim samo sebe. Bio sam ‘prazan od Boga’. Bio sam pun sebe. Pre-strašno. Tako sam odbacio Boga. On je utihnuo. Kad je prestao govoriti upao sam u nevjerojatnu usamljenost. I tišina je bila kao vječno umiranje. Izgledalo je kao da nikada neće završiti. Znao sam da ako On ponovo progovori da ću se raspasti. Ali on više nije govorio.
Planina na kojoj sam stajao je potpuno nestala i pretvorila se u ocean magle i ja sam znao što je to ali nisam htio pogledati jer za 33 godine sam se svađao sa svima služeći se svim ideologijama i filozofijama govoreći da pakao ne postoji, a sad sam znao da lebdim nad paklom. I večeras stojim pred vama u prisutnosti Gospodina i svjedočim vam svojim životom da pakao postoji ne jer sam pročitao u knjizi i ne jer mi je netko od ljudi rekao, jer kad sam čitao o tome u Katekizmu katoličke Crkve smijao sam se tome, kad su me učili u školi, u crkvi, obitelji ismijavao sam to. Ali večeras ja se više ne smijem tome Pakao postoji – jer ja sam bio tamo. I znam da zvuči vrlo čudno ali to JE istina. Ne pretvaram se i ne mislim da ćete zbog toga povjerovati jer ni ja nisam vjerovao 33 godine i znam da je to jedino milost., ali došao sam ovdje samo da udovoljim Gospodinu koji me poslao.
I vi sami znate da je nemoguće opisati nešto nadnaravno na naravni način. Ali pokušat ću vam dati ideju. Počeo sam tonuti u tu maglu i kad sam mogao vidjeti gledao sam iz bližeg i mogao sam vidjeti da je svaka molekula prokleta duša a njih je bilo toliko mnogo da su sačinjavali maglu. Znao sam da su to demonizirane ljudske osobe. Ali na površini su još zadržavale crte ljudskog obličja ali su bile izobličene grijehom. Bio sam u savršenom stanju znanja. Mogao sam shvatiti sve. Znao sam sve moguće oblike grijeha koji ih je izobličio. Razumio sam nešto vrlo teško. Nisam znao da kad duša iziđe iz tijela i stigne do spasenja i čak je ako je u stanju čišćenja (čistilište) ona još uvijek ima glas, ali kad idete dublje u ponor prokletstva duša nema više glas. Tamo je toliko ljutnje i toliko mržnje i oni tako jako žele to izraziti, ali jedino što iziđe iz njih su samo zvjerski krici, a ja sam razumio što oni govore. Postoje mnogi stupnjevi osude. Tamo sam otkrio demonsku hijerarhiju. Nju sačinjavaju pali anđeli. To su duhovi koji nikad nisu bili ljudi koji su pali s neba. A ljudske duše su njihovi robovi u vječnosti. Počeo sam čuti iz velike daljine glas koji je postao sve bliži i jasniji. Ponovo sam se našao licem prema zemlji na planini i Gospodin je nastavio govoriti. Ako bi živio još 100 godina ne bi bio sposoban podijeliti s vama ni dio tog mističnog iskustva jer ono je vječno.
I od mnogih stvari koje mi je objavio ono što je Gospodin s mnom podijelio je i nešto što ću večeras s vama podijeliti. Govorio mi je o čovječanstvu. Rekao je da idemo kroz vrlo mračno duhovno razdoblje i koje će postati sve tamnije duhovno. Svijet nije nikada bio zavodljiviji i nikad tako očaravajući kao danas.
Rekao je da će svijet postati sve više materijalističan. Rekao mi je da će današnji svijet obitava milijuni pothranjenih duša zahvaljujući materijalizmu. Ove duše nisu sposobne ljubiti. Nisu sposobne oprostiti niti imati ljubavi ni milosti. Ove duše se vrte samo oko sebe. One nemaju snage dijeliti. Nemaju snage da daju. Gospodin kaže da svijet danas je vrlo opasno mjesto za duše. Ali u isto vrijeme Njegovo milosrđe je veće nego ikakav duhovni mrak. Jer ako sam išta došao podijeliti s vama nije mračna poruka o kraju vremena- došao sam podijeliti s vama poruku Milosrđa i praštanja. Jer ja sam primjer kako je Gospodin milostiv. Ako je on meni oprostio koji sam bio veliki grešnik i progonitelj može spasiti svakog. Ali unatoč tome moramo biti svjesni s kakvim se svijetom suočavamo. U Otk 14 kad čitamo o bitci među anđelima čitamo da je trećina anđela pala na zemlju i u pismu piše ‘jao vama zemlja i more’ … i to je bio objavljeno sv. Ivanu prije 2000 godina. Gospodin kaže mi smo vrlo blizu kraja vremena ali to nije vezano za naše ljudsko vrijeme.
Tu se radi o jednom duhovnom razdoblju borbe dobra i zla. Gospodin je rekao da on ima svoj savršen plan I oni koji žive po njegovoj volji oni su u tom planu. A oni koji žive izvan njegove volje su kao ribe na obali. Rekao mi je da je točan broj osoba koji će ući u Kraljevstvo Nebesko ali svako stvoreno ljudsko biće stvoreno Bogom je pozvano da bude u tom broju. Bog ima vrlo malo prijatelja. Mnogo ljudi izabiru svijet. Ekonomija spasenja kaže da postoji točan broj osoba. Pavao nam to jasno objašnjava. Kad broj pogana koji će ući u Kraljevstvo je dosegnut, Izrael će se obratiti. Rekao mi je da je posljednji znak prije Isusova povratka – obraćenje židova i to će se dogoditi preko noći. To će biti posljednji znak.
Sotona svakako pokušava eliminirati židove, jer misli ako se njih riješi da se Isus neće vratiti. Ali on to ne može učiniti. Ali jer je sotona 100 posto zao prema tome 100 posto je glup. Ali tako imamo što imamo, ali Gospodin ima svoj plan.
On me ponovo pozvao u svoju katoličku vjeru rekao mi je da smo mi nastavak židovstva i pokazao mi je da je crkva počela na oltaru Melkisedekovu, u vrijeme Abrahama. Rekao je da je prisutnost Melkisedekova koji je nadnaravni svećenik je najavljenje božanskog svećenstva. Konzumacija tj. ispunjenje tog svećenstva je utjelovljenje Isusa Krista. Isus Krist kaže da ne može nitko postati katolik ljudskom voljom. stvoreni smo da bi smo bili jedno. I način na koji mi je objasnio je da Abraham nije bio Abraham dok nije ima 75 godina. Živo je kao poganin i zvao se Abram ali je rođen da bude Abraham. Zato je stvoren. Mojsije nije postao veliki prorok nego tek u 50.-oj god. Čak je bio ubojica, ali rođen je da bi bio Mojsije. Za to je stvoren. Mi smo stvoreni da bi bili – tko jesmo. Katolik koji postane katolik u 60.-oj je rođen da bude katolik.
A razlog je taj što smo mi euharistijske posude za naknadu. Kovčeg saveza koje je pleme Levija nosilo toliko godina je isti kovčeg za kojeg je Salomon napravio veliki hram, taj kovčeg saveza je postao čovjekom i mi ga imamo u svetohraništu i ta euharistija je centar sve Božje moći, novog stvaranja. Gospodin mi je rekao da sam bio dezerter jer sam otišao iz njegove vojske. Crkvu je nazvao svojom vojskom.
Rekao je da kad umremo i kad dođemo u njegovo sudište neće nam suditi po religiji nego po ljubavi. To je ono što je rekao sv. Ivan od Križa: “Na kraju ćemo biti suđeni po ljubavi.”
Oni indijanci koji nikad nisu čuli o Bogu ni nj zapovijedima imaju uliveno znanje zakon dobra i zla i ako žive prema zakonu ulivenom u srce kad umre doći će pred Isusovo sudište i prepoznat će da je Isus njegov Gospodin jer on je Ljubav.
Ali onaj kojem je mnogo dano tražit će se mnogo od njega.
Rekao mi je da mi je dao veliku odgovornost, najveću koja se može dati jednom ljudskom biću.
Rekao je da mi je dao puninu istine i da mi koji smo euharistijske posude za naknadu grijeha mi smo odgovorni za ostatak čovječanstva. Kad uzmemo pričest mi jedemo kruh život da možemo hraniti i one koji ga ne mogu uzeti. Kad idemo na ispovijed i kad kleknemo i tražimo odrješenje mi to činimo za onog koji nije sposoban ići ili ne zna za to. Kad molimo – molimo i za one koji ne mole. Kad vjerujemo – vjerujemo i za one koji ne vjeruju. Postajemo svijetlo i hrana čovječanstva. Postajemo nada. Postajemo tvrđave svijetla. Mi smo živi kamenovi hrama Božjeg. Naša poslanje u životu je da budemo vjerni, ostalo će učiniti Bog.
Rekao mi je da oduzeo od mene vjeru kad mi je oduzeo ispovijed. Mislio sam da je smiješno ići ispovijed.Drugom grješniku. On mi je objasnio tajnu koja se krije iza tog sakramenta. To je vrlo snažan sakrament. On je ustanovio taj sakrament kad je uskrsnuo i pojavio se pred apostolima iza zatvorenih vrata. Rekao im je da im daje moć da otpuštaju grijehe ili da ih zadrže. I da će im dati snagu posredništva. Naša priroda ima na sebi mrlju– istočnog grijeha. Iako se za vrijeme krštenja nad nama moli mali egzorcizam Pavao nam kaže da je u nama zakon koji nas naginje ka grijehu. On kaže ‘radim upravo ono što ne želim’. Gospodin nam daje sakramente, jer za nas da bi bili vjerne euharistijske posude mi moramo držati naša srca spremna za euharistiju.
Sakramenti ispovijedi nas ponizuje, jer takva je naša pobunjenička narav – da stalno rastemo u oholosti i prestajemo praštati i pitati za oproštenje i zato da naše srce ne otvrdne mi moramo ići pitati za oproštenje na koljenima. Rekao mi je da je i svaki smrtni grijeh je u nadležnosti jednog palog anđela i duže mi tamo stojimo u smrtnom grijehu više on dovodi više pomoćnika, Postoje samo dva područja: teritorij Božji i teritorij sotone. Ne postoji ništa u sredini. Sotona želi biti sigurna da mi budemo u okviru područja mraka. Tako da nas zapravo iznenadi da na kraju života vidimo da stojimo u okvirima njegova područja. Jer ona zna da smo nijemi, gluhi i slijepi za duhovne stvari zbog istočnog grijeha. Ali Gospodin nam daje milost sakramenata i kada nas svećenik odriješi mi smo oslobođeni od zlog duha. Raskinuli smo lance i kad bismo znali mi bismo išli osloboditi sebe od tih okova i onda kad smo primili oproštenje duša je ranjena ranom grijeha i mi moramo iscijeliti tu ranu i zacjeljenje dolazi preko najčudesnijeg dara, Boga koji je sve stvorio, svakog od nas, zna svaku i najmanju stvar o nama, ovdje je prisutan među nama i toliko je snažna da može biti i ovako malen kao bezokusan mali komad kruha i u tom malom neukusnom komadu kruha je Bog i to je apsolutna stvarnost.
Vidio sam Isusa u hostiji. Kad mi stvarno vjerovali u to kad dođemo u crkvu mi bismo bili u ekstazi. Jer ovdje – mi smo u prisutnosti Gospodina koji nas je stvorio. On dolazi izliječiti rane naše duše i jačati nas da bismo mogli ponovo ljubiti i da bismo oprostili i ponovo imali samilosti i ljubavi i tako je euharistija naš život. Mi bismo trebali preklinjati Gospodina da nam da glad za euharistijom. Da prestanem o biti gladni za sobom.
Gospodin me doveo u stanje čišćenja. Ali prije mi je pokazao crkvu. Kaže da župa ima svoje određeno područje.
To je kao neko zemljopisno područje ali ima i mistično područje tabernakula.
Tako kad dođemo u crkvu po pričest ili na klanjanje mi smo kao Petar, Jakov i Ivan u Getsemanskom vrtu. Mi smo svjedoci pred Ocem s Isusom koji spašava ljude. Kad uzimamo pričest tu u tom trenutku postoje duše koje umiru i mnoge su u opasnosti da propadnu i kroz euharistiju koju uzimamo Gospodin može spasiti duše koje su osuđene na propast*. U mističnom području svetohraništa su sve duše koje žive tu u okolici bez obzira tko su: budisti, hinduisti, … i recimo da ima neki čovjek koji razmišlja o samoubojstvu ali vi ste tu kao euharistijski vojnik za nadoknadu …. zbog vaše krvi koja postaje kristolika u trenutku pričesti Gospodin može otkupiti tog čovjeka koji je htio sebe ubiti to se zove ekonomija duše. Jer najveće blago koje možemo donijeti pred Gospodina pred kraj našeg života to su mnoge duše koje su spašene zbog našeg života. Govorim ovdje o dostojnom uzimanju pričesti, a ne o mlakim kršćanima. Gospodin prezire osrednjost i mlakost!
Postavio me u jezero s vodom koja je dopirala do pojasa. Ispod tog jezera je bila stijena. Znao sam da je Isus u toj stijeni ali znao sam da ne mogu gledati u nju zbog stanja smrtnog grijeha u kojem sam se nalazio.
Cijelo vrijeme sam pokušavao pobjeći od njega ali on me tjerao da proživljavam sve to. Kad sam pokušao pobjeći zapravo sam se našao među svim grijesima u 33 godine a ti grijesi su bili ‘duhovi’ i znao sam ih osobno … i znam da ovo zvuči jako čudno jer kad griješimo mi ne vidimo duhove ali svaki put kad griješimo mi imamo partnera ali kad sam gledao u duha vidio sam točno iskušenje i posljedice svog grijeha i kako sam grijehom utjecao na obitelj, crkvu, na buduće generacije, duše u čistilištu. Naprosto razarajuće. Mogao sam vidjeti punu dimenziju grijeha. Gospodin mi je dao snagu da pogledam u stijenu. Stijena i jezero nisu bili povezani. Kao da se stijena nalazila na obali jezera. Ne znam gdje je bilo jezero ni stijena, ali ja sam bio u jezeru gledajući stijenu i kad sam gledao u stijenu gledao sa najblještavije svijetlo i ono me zasljepljivalo ali znao sam da je Isus u tom svijetlu. Vrlo polako Isus se počeo ukazivati. I ukazao mi se kao osoba kao vi i ja s fizičkim tijelom. U njegovu božanstvu. Siguran sam da pošto sam bio u smrtnom grijehu da sam imao najmanju moguću viziju Gospodina, ali moj život se promijenio od kad sam ga ugledao. Ništa na ovom svijetu više da može biti privlačno za me nakon to sam vido Isusa, jer sam vidio pravo bogatstvo, s mojim vlastitim očima. Vidite da ja nisam neko specijalno ljudsko biće. Vjerojatno sam jedan od najgorih grešnika i zato sam naprosto shrvan njegovom ljubavlju. Niti jedan trenutak on nije gledao u moju bijedu, On me volio iznad toga. I cijeli moj život ja sam naprosto tragao za blagom ovog svijeta i nakupio sam ga puno, mogao sam kupiti što sam htio i putovati gdje sam htio, ali danas – mogu mi donijeti sve blago ovog svijeta a ja vam garantiram ja ga ne bi takao ni štapom, jer sam vidio blago. Gospodin je imao otvorene ruke pozivajući me k sebi. Bio sam paraliziran u jezeru. Objasnio mi je zašto sam paraliziran. Jer sam prazan od Njega. Nisam volio nikog. Kaže da je jedni način za vrijeme ovog života da možemo donijeti pravi život u naše duše, tako da na kraju života mogli isijavati svijetlo koje je Bog sam, to može biti samo kroz ljubav koju dajemo jedni drugima, ljubav koju dajemo svojim bližnjima, to je ljubav koja prolazi kroz nas prema bližnjemu, ojačava dušu našeg bližnjeg i nas ispunja ljubavlju. Tako što se više ispunjamo Božjom ljubavlju – više nam rastu krila, naročito u času smrti i poletjet ćemo prema Njemu. Ali ja nisam imao krila. No Gospodin mi je ipak dao šansu i dao mi je da pogledam u jezero i bio sam kao ptica bez krila, gledajući iz jezera u slavu. On mi je dozvolio da vidim beskrajan ocean i taj ocean je bio sačinjen od duša koje su bile savršene. Shvatio sam nešto predivno. Mi smo već stvoreni kao osobe i mi ćemo biti ista osoba zauvijek, samo što ćemo biti savršeni ako umremo u milosti Božjoj, ako dođemo do spasenja. Kad gledam večeras vas ovdje ja vidim nadu koju sam vidio kod onih osoba u nebu. Mi smo u procesu postajanja kao oni.
Među njima Gospodin je doveo najdivniju osobu i rekao mi je da ću naučiti da mu vjerujem i dao mi način da mu se mogu približiti. Doveo mi je Blaženu Djevicu Mariju. Ugledao sam predivnu osobu. Imala je predivni autoritet poniznosti i čistoće. To je bilo upravo ono što ja nisam imao. Nisam imao niti čistoće, niti poniznosti. I tako je nisam mogao gledati. Pogledao sam u vodu a ona se pojavila tamo. Rekla mi je da ona je moja majka i da me nikad nije ostavila i da me neće ostaviti. Rekla mi je da vjerujem u Isusa i da će me on spasiti od moje paraliziranosti. Našao sam sebe u utrobi kao dijete i bio sam povezan s njom kao s duhovnom pupčanom vrpcom. I sve što je izlazilo iz mene i išlo prema Isusu išlo je kroz njenu utrobu. I sve što je dolazilo od Isusa prema meni išlo je kroz njenu utrobu. Od nje sam učio o hijerarhiji anđela. I o svetoj tradiciji. O otajstvu prvih mučenika. O tajni hijerarhije svetaca. o tajni crkvene hijerarhije na zemlji. Moć poslušnosti. Moć molitve. Tajna bitke kršćanstva koju proizvodi krunica. Mnogo je bitki kroz stoljeća koje su stvorile krunicu. Bog je svako zrnce krunice nizao s krvlju mučenika. Pripremao je oružje za svršetak svijeta. Ona je došla s oružjem za nas. To je rezultat mnogih bitaka koje su pobijeđene. Rekla mi je toliko stvari da sam ponekad na duhovnim vježbama govorio samo o Mariji.
Gospodin me vratio u tijelo a to se dogodilo kao da je munja prošla kroz glavu. Trgao sam se. I dalje u pećini svezan s kapuljačom na glavi. Znao sam da mi se nešto divovsko dogodilo. Nisam to mogao dozvati u sjećanje. Jako sam se borio i mislio da sam izgubio. Vrlo uskoro sam shvatio da je naprosto uliveno u mene.
Gerilci su me izvukli iz pećine. Shvatio sam da sam cijelu noć proveo u mističnom iskustvu. Oko 8 – 9 sati. Ali ne mogu to mjeriti duhovno jer svaki dio je vječan. Još 5 ipo mjeseci nakon ovog bio sam zatvorenik. Svaki dan sam molio sam Gospodina da mi da milost da ne umrem bez ispovijedi.
Nešto ću podijeliti s vama što mi je Gospodin rekao o svećenicima – jer ovo je godina svećenika.
Gospodin mi je rekao da onaj prvi put kad je poslao apostole među njima je bio i Juda Iškariotski i kad su oni njemu vratili bili su u čudu što su učinili u ime Isusovo – uključujući Judu – oslobađali su opsjednute i liječili bolesne i iako je Juda bio izdajica imao je dar.
Gospodin je rekao kad idemo na ispovijed trebate se sjetiti da možete ići kod sveca ali možete ići na ispovijed i kod Jude ali to nije važno jer svećenik ima pomazanje svećenika i zato vas molim da vam sotona nikad ne oduzme taj sakrament jer kaže on – svećenik je najmoćnije oruđe na zemlji, on su najomraženije sredstvo od pakla. Kad se svećenik oblači u sakristiji, stavljajući liturgijsku odjeću pokrivaju svoju ljudskost i donose božanstvo Gospodina neovisno u kakvom su odnosu oni s Bogom – i pakao se trese. Dakle, trebamo se sjetiti svog spasenja kao katolika ovisi o svećenicima jer oni donose nama sakramente ispovijedi i euharistije. Ako bismo znali kako su oni važni molili bismo za njih svaki dan. Zašto nemamo dovoljno svećenika – mi smo svi krivi za to. Mnoge obitelji žele imati samo odvjetnike, ekonomiste, … ali ne svećenike.. jer su se zaljubili u svijet. Moramo moliti za zvanja.
Molio sam da ne umrem bez ispovijedi.
Tako sam svaku fizičku i duhovnu bol pružao Gospodinu za svoje grijehe. Šest mjeseci nakon toga nešto čudesno se dogodilo.
Gerila je upala u paniku jer je čula na radiju da se vojska približava.
Tako su se uspaničili i raspršili po grupama po 4. Mene su poslali sa četvoricom. Cijeli dan smo trčali po džungli, mi smo u stvari bježali od vojke. Duboko u sebi ja sam znao da nas nikakva vojska ne slijedi ali oni su bili uvjereni.
Na kraju dana smo završili na nekoj prljavoj cesti i oni su se odmakli od mene da bi nešto tajno razgovarali preko radija. Kad su se vratili rekli su mi da samo hodam ravno i da se ne okrećem. Bio sam siguran da će me ubiti.
Hodao sam, hodao i uglom svoga oka sam ugledao sam da su otišli natrag u džunglu. Mislio sam možda sam slobodan ali nisam bio siguran.
Dugo sam nastavio hodati. Bilo je jako mračno. Odjednom se pojavio neki stari autobus. Bio sam vrlo sretan jer sam bio siguran da će me pokupiti. Kad su se vrata otvorila istrčala je neka gerilka i otrčala u džunglu. Pokušao sam ući u autobus ali su mi zatvorili vrata pred nosom. Izgledao sam kao luđak iz šume. Brada do prsa, ista odjeća već 6 mjeseci, izgledao kao kostur, nisu me takvog htjeli primiti u autobus. … I nakon duge vožnje odveli su me u civilizaciju. Sestra je došla po mene i nakon što sam se malo fizički oporavio otišao sam u ispovijed u franjevačkom samostanu. Tamo sam se ispovjedio jednom redovniku talijanu. Možete samo zamisliti kako je duga bila ta ispovijed.
Vratio sam se nakon toga u Katoličku crkvu da bi naučio kako biti ponovo katolik. Moj se život radikalno promijenio. Kad sam uzeo Katekizam katoličke Crkve i počeo čitati čitao sam sve što mi je Gospodin rekao o svojoj vojsci i o svojoj crkvi. Bio sam tako sretan jer sam znao da sam u kući.
Kad sam počeo čitati Sveto pismo ono mi je samo potvrđivalo ono o mističnom iskustvu. Dvije godine sam šutio i nisam nikom govorio o mističnom iskustvu.
Ni mojim sinovima mislio sam tko će meni vjerovati da sam vidio Isusa. Mislio sam osim toga da je to velika tajna između Boga i mene.
Tako sam težeći za dubljom duhovnošću otišao u Kolumbiju u toku velikog tjedna.. U vrijeme mise na cvjetnicu u podne bio sam u crkvu prepunoj ljudi. Kolumbija je katolička zemlja. Bio sam vani u atriju i gledao kroz glavna vrata. Sve što sam mogao vidjeti iznad glava ljudi divovski križ iznad oltara. Odjednom mi se počelo mantati mislio sam da ću se onesvijestiti. U stvari sam proživljavao iskustvo Isusa na križu.
Za vrijeme prinosa darova dok je bila izgovor jedna riječ Gospodin mi je rekao misiju za koju sam rođen. Rekao mi je da moja misija tek počinje. A imao sam 49 godina. Rekao mi je da će me voditi svuda po svijetu. Svako mjesto u koje ću otići on je već unaprijed odabrao. Svaka osoba koja će me slušati već ju je odabrao po imenu. I da će sve osobe biti odgovorne za ono što ću im reći. Tako sam u čudu izišao iz crkve. Nisam ništa razumio. Zamislite mene najgoreg grešnika, progonitelja Crkve, sad odjednom misionar Crkve.
Sjećam se franjevca-svećenika u samostanu gdje sam se ispovjedio u gradu gdje živi moja sestra – otišao sam na avion i potražio ga i našao ga. Rekao sam mu sve. Kad je sve čuo – idi u natrag u Kaliforniji i živi poslušnosti Bogu. Ako je sve što si mi rekao od Boga bog će učinit sada se to ostvari. Otišao sam još zbunjeniji. On je bio u pravu. Vrlo kratko poslije toga Gospodin je na jedna vrlo jednostavan način otvorio put moga poslanja.
Gospodin me je stavio u situaciju da sam mogao posvjedočiti bar mali dio svog iskustva međutim to se razbuktalo u vatru koja se proširila.
Moja žena je umrla davno prije mog iskustva.
Moji sinovi su odrasli i neovisni i ja sam bio spreman. Ostavio sam sve što sam radio i postao laik misionar – puno vrijeme. Osnovao sam misiju koja se zove hodočasnici ljubavi. Već deset godina putujem svijetom. Do sada sam posjetio 90 zemalja i ovo ću raditi svakog danas svog života do trenutka kad me Gospodin bude pozvao sebi. Neki ljudi koji me poznaju pitaju me kad će se odmoriti izgorjet ćeš
Rekao sam odmor ću naći u grobu jer 47 sam živio za sebe želim biti siguran da ostatak života – živom samo za Njega.
Živim u vjeri, ništa mi ne nedostaje, imam duge dane, ali ispunjen sam životnom snagom, mirom i radošću. Tako ću ja puhati u tu trubu govoreći ljudima da se probude, jer ovaj život je samo tren u cijeloj vječnosti i u tom malom trenu milijun duša propadne jer se zaljubljuju u prolazan život i tako ja vas pozivam da se zaljubite u vječnost,… Budimo dovoljno pametni.
Evo za kraj:
Postoji pakao, postoji čistilište, postoji čudesna slava koja nas čeka u Isusu Kristu. To je pravo obećanje za sve koji se usude biti mu poslušni.
Zapamtite: mi smo živa kamenja Božjeg hrama.
I kad bismo shvatili to otajstvo bili bismo sposobni dovesti milijune duša u raj.
Za kraj mogu samo zamoliti Gospodina da nam da najveću moguću milost – za sve nas prisutne – da se jednom sretnemo u raju, jer to je naš pravi dom.
izvor: facebook
(Marino Restrepo, svjedočanstvo u crkvi sv. Filipa Nerija 1.10.2009.)
