Na Kristov povijesni „promašaj” Evanđelje odgovara Uskrsnućem. „Nije li trebalo da Krist trpi… i tako uđe u Slavu” (Lk 24,26). Razapinjanje i Uskrsnuće se međusobno ne isključuju, nego pretpostavljaju. Što u prirodi nema svoje kolijevke, nema ni svog groba.

Uskrsnuo je Razapeti i time zajamčio da će s Njime Uskrsnuti samo razapeti. Uistinu je Uskrsli dokaz budućega, jer se posljednje stvari već događaju. Uskrsnuće razmiče povijesni i vremenski obzor, jer „veće je Svijetlo Uskrsa nego sve tmine patnje i grijeha” (G. Casalis). U Uskrsu se događa opetovano Božje obećanje. On ostaje vjeran čovjeku iako čovjek misli da ga je Bog ostavio.

Kristovo je Uskrsnuće priznavanje Stvaralačke Božje Ljubavi prema ljudima, proročki znak da će se sve dogoditi na nama što je počelo u Kristu. „Uskrsnućem je kršćanska budućnost već ostvarena. U Kristovu Uskrsnuću Bog poklanja budućnost onima koji je nemaju, niti je mogu zaslužiti, ni svojim silama pribaviti” (LJ. Rupčić).

Ne postoje svjedoci Uskrsnuća, nego samo Uskrsloga. Istinsko i autentično razumijevanje Uskrsnuća moguće je samo vjerom. Onom vjerom koja se događa kada Riječ Kristova u snazi Duha Svetoga dotakne Srce čovjeka u njegovoj konkretnoj egzistenciji. Iz života, riječi, bola, smrti i Uskrsnuća Isusa Krista, čovjek mora iščitati svoj smisao.

Nakon Uskrsnuća ostaje prazan grob koji potiče pitanja o Uskrsnuću, ali ga po sebi ne dokazuje. Na Svetom se Grobu ne slavi grob, nego Uskrsli. Ako se kroz Isusov Grob gleda na Uskrsnuće, ne vidi se Uskrsli. A ako se kroz Uskrs gleda na Grob, vidi se da je on prazan. Krist je budućnost svega stvorenog, a ne samo čovjeka. U Kristu je sažet i radikaliziran čovjek. Krist je njegova prirodna i normalna granica. „Bog nema drugog lica osim lica drugih, muškaraca i žena. Nema drugog puta k Njemu nego ga u svakom od njih prepoznavati” (R. Garaudy).

Izvor: http://www.velecasnisudac.com/