Ako je Bog savršeno biće, punina savršenstva, neizbježno se nameće pitanje: Kako uz savršenoga Boga može postojati sasvim negativno biće – Sotona? Je li Bog stvorio Sotonu? To bi se protivilo Božjem savršenstvu; odakle, dakle, Sotona?

Odgovor na ova pitanja daje nam posljednja knjiga Novoga Zavjeta – Apokalipsa ili Otvorenje sv. Ivana apostola. Ondje stoji ovo: I nasta rat na nebu. Mihovil i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija imenom đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njim su bačeni i anđeli njegovi. I začujem glas na nebu silan: Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast pomazanike njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječi svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svojega sve do smrti. Zato, veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama, zemljo i more, jer đavao siđe k vama gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena! (Otk !2, 7-12).

Iz ovoga biblijskoga izvješća saznajemo o sukobu anđela. Očito je da je Bog stvorio anđele dobrima. Po daru slobode imali su mogućnosti biranja. Bili su stavljeni na kušnju hoće li u poslušnosti i ljubavi priznati Boga svojim vrhovnim Gospodarom i slobodno mu se staviti u službu. No, kod nekih anđela pojavila se oholost, želja biti Bog. Oholost je grijeh duha. Lucifer, anđeo svjetla, najodličnije Božje stvorenje i jedan broj anñela koji su ga slijedili, otkazali su poslušnost Bogu. Od tada su oni postali zli duhovi, demoni. I kada se Lucifer, Sotona, posve svjesno pobunio protiv Boga, cijelim svojim bićem i svojom voljom bez povratka, toga je trenutka postao stvorenjem najudaljenijem od Boga. Taj je grijeh pobune ostao utkan u njegovu bit i tako će ostati kroz svu vječnost. Biblija ga naziva raznim imenima: Sotona, Lucifer, Belzebul, Stara zmija, đavao, Otac laži, Tužitelj braće…
Prema tome, Bog nije stvorio Sotonu i zle duhove, nego su oni sami, pobunivši se protiv Boga, posve svjesno i slobodno, postali zli a moć i sposobnost koju je primio od Boga prije pobune, Sotona posjeduje i dalje. On je i dalje ostao čisti duh i, stoga, duhovno biće, te, budući da nije izgubio svoju anđeosku narav, ima nezamislive mogućnosti. Imajmo na umu da, kao čisti duh, nema naših dimenzija: nije, dakle, tro-četverodimenzionalan, nema stoga prostora ni materije, ni zvuka ni mjere, ni hrane ni odmora, ni bolesti ni smrti. Zapravo, nije podložan nijednoj našoj ljudskoj uvjetovanosti. Sotona sve svoje sposobnosti, osobito veliku spoznaju, koristi u neopisivoj mržnji prema Bogu i svima onima koji žele slobodno služiti Bogu. On je neprijatelj koji napada i uznemiruje kako bi postigao svoj cilj.

Demoni mrze Boga koji je samo dobro, Oni mrze svjetlo, jer oni su tama i zabluda. Dolaze iz pakla, preplavljuju zemlju i posvuda se gnijezde. Teže najviše za tim da prodru u duh i tijelo ljudi, da čovjeka zamagle, svladaju i gurnu u vječnu propast. No, kršćani redovito nisu svjesni užasne stvarnosti ni opasnosti koju te zlokobne snage predstavljaju i zato mogu vrlo lako upasti u vječno prokletstvo.

Mi na temelju Objave znamo da je Sotona već osuđen i izbačen van (Iv 12, 31) i da on nema nikakve vlasti nad Kristom, koji ga je svojom žrtvom na križu i svojim uskrsnućem pobijedio i On je kralj svemira i svega stvorenoga i Njemu će postupno biti sve podloženo na nebu i na zemlji. No, Sotoni je dano još neko vrijeme da zavodi ljude. Njemu je i cijeli svijet podložan u zlu te je zato on knez ovoga svijeta (1 Iv 5, 19).

Stoga nijekati postojanje Sotone i njegovo negativno djelovanje u svijetu znači, zapravo, nijekati Krista i njegovo spasiteljsko djelovanje koje se u njegovoj Zaručnici Crkvi nastavlja kroz povijest. Jer, On je Crkvi dao vrlo jasnu zapovijed da «izgoni đavle». I zato, oni koji niječu postojanje Sotone prave Sotoni veliku uslugu, kako bi mogao posve nesmetano djelovati u ovome svijetu. Takvi svećenici i vjernici jesu pravi heretici, jer njegova opstojanost jest dogma naše vjere.

Ivan Pavao II. tijekom Angelusa s vjernicima na prvu korizmenu nedjelju 2002., godine drhtavim glasom govorio je kako je Sotona stvarnost koja neprestano djeluje na čovjekove puteve i puteve Crkve. Oni koji žele umanjiti značaj te činjenice dovode se u opasnost i na kraju se suočavaju s gorkim razočarenjem; to je pogreška s bolnim posljedicama. Papa je tako svoje tiječi zaključio na neobičan način, dva puta naglašeno rekavši: «ODLAZI SOTONO!»

 

 

Odlomak iz knjige “KAKO PREPOZNATI ZAMKE ZLOGA” koju možete naručiti na broj 023-319-276