Kao mali s bakom sam svake nedjelje odlazio na svetu misu i bilo mi je lijepo tamo jer su svi radosno pjevali prekrasne pjesme, koje su do danas ostale u meni. Sve mi je oduvijek bilo lijepo, i mise i pjesme i molitve, ali ispovijed nikada nisam prihvaćao. Došlo je vrijeme kad sam odrastao i crkva i mise su pale u zaborav. Nije više bilo vremena za to. Zamijenio sam to izlascima, tulumarenjima, pijančevanjem i druženjima svakojake vrste. Zadnji put sam se ispovjedio sa oko 24 godine starosti.
Sad imam 40 godina. Nakon smrti moje bake i mog tate bio sam strašno pogođen i počeo moliti za njihove duše. Ali dok sam molio palo mi je na pamet ovo; baš će Bog sad mene slušati, pa nisam se ispovjedio godinama! Ja moram na ispovijed ako im želim pomoći. Ali kako sad doći pred svećenika nakon toliko godina, pa što ce mi reci? A tek kad sam počeo razmišljati o grijesima…..uf, nakupilo se. Odlučio sam, ma neću ići! Tetošio sam se činjenicom da je i svećenik samo čovjek. Ali u grčevitoj i sve većoj želji da me Bog čuje kad molim za svoje najbliže, sve je više rasla želja za ispovjediti. Počeo sam biti izgubljen i po internetu tražiti stranice sa molitvama i naišao na 15 Molitvi sv. Brigite. To sam počeo molitvi par dana prije blagdana Svih svetih. Te su mi molitve bile a i još su danas, užasno teške, ali bio sam uporan svakodnevno ih moliti, jer sam svakako htio pomoći svojim pokojnicima. Te su molitve na mene djelovale kao magnet, privlačile me, uzrujavale i smirivale u isto vrijeme. Kroz njih sam gledao svoju dušu, koja mi je izgledala kao neko zagađeno akumulacijsko jezero, prepuno mulja, željeznih olupina, strvina i svakojakog otpadnog materijala.
Shvatio sam da su to učinile godine mog života u grijehu, bez svete ispovijedi. U meni se budio strah kako sad stati pred svećenika? Koju crkvu u gradu izabrati? Kojem svećeniku otići? Jer to moje “jezero” je strahovito prljavo. Nema čak ni života u njemu. Bilo me strašno sram i strah! Nastavio sam moliti još dva mjeseca i tad je brana tog mojeg jezera počela pucati. Morao sam obaviti svetu ispovijed. Subota predvečer, ista ceremonija spremanja kao za izlazak u najbolji restoran, ali ovog puta ipak stanem pred crkvom i odlazim Isusu. Ušao sam u crkvu i vidio da svećenik ispovijeda.
Bio sam treći na redu i iza mene nikog, hvala Bogu. Ušao sam i kleknuo u ispovjedaonici, izvadio papirić o postupku ispovijedanja, ali nisam mogao ništa progovoriti. Osjetio sam nešto jako toplo, svijetlo i mekano po sebi. Šutio sam i drhtio. Svećenik me 2,3 puta odmjerio i počeo pričati da je Isus samo milosrđe i čista ljubav…ohrabrivao me i tad sam otvorio usta i počeo pričati o svojim grijesima. Zahvaljujem tom svećeniku što se toliko radovao da sam došao nakon 16 godina, a ja sam očekivao prijekore, viku i dramu. Nakon čina svete ispovijedi ostao sam na misi, pričestio se i molio. Iz crkve sam izašao tako lagan, kao da ne hodam, nego lebdim! Iz mene je sve nešto sjajilo, a osmijeh mi nije silazio s lica. Bio sam silno sretan, jer moje je “jezero” sad bilo potpuno čisto. Nakon prolaska kroz filtar, koje se zove Isus sjajilo je i blještalo ko najsjajniji dragulj na svijetu! Toliko sam bio sretan i ispunjen ljubavlju da sam zaboravio da je večer izlaska, nego sam otišao kuci, zahvaljivao i molio se Bogu do dugo u noć, gotovo do jutra, jer bio sam siguran, sad me Bog čuje!
Za Rastimou Gospodinu, svjedočanstvo poslao Marko
