Evanđelje devete nedjelje kroz godinu govori nam o poganskom satniku – rimskom časniku koji je imao bolesnoga slugu koji mu je bio vrlo drag. Časnik je čuo o Isusu koji je mnoge bolesnike ozdravio. Budući da je bio poganin nije se usudio približiti Isusu, pa je k njemu poslao židovske starješine. Ovi su rekli Gospodinu: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod i sinagogu nam je sagradio.“

Iako je bio stranac, časnik je bio prijatelj Židovima, divio se njihovoj vjeri – a možda je po njoj živio. Čak im je o svom trošku sagradio sinagogu. I kad se Isus s delegacijom židovskog starješinstva uputio satnikovoj kući, stiže nova vijest Isusu, da nije potrebno da on dolazi. Preniješe satnikovu poruku: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj!“

Predivna je ovo molitva koju molimo u svakoj svetoj Misi: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja!” Velika je bila poniznost satnikova, ali je još veća njegova vjera, tako da se sam Isus zadivio i rekao: „Ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere!“ Ovu poniznu i žarku vjeru Isus je nagradio čudom. Ozdravio je stotnikova slugu. Mirne duše možemo reći da je to odvažna vjera. Takvu vjeru traži Isus od svih nas. 

Sjetimo se Isusovih riječi: “Zaista, kažem vam: tko rekne ovoj gori: ‘Digni se i baci u more’ i ne posumnja u srcu svome, nego uzvjeruje da će se dogoditi ono što veli, to će mu i biti.” (Mk,11, 23) Isus se nije šalio kad je te riječi rekao. Trebalo bi vjerovati da će se brdo premjestiti ako mu netko zapovijedi zbog toga što to Isus kaže i zbog razloga koji pripadaju Kraljevstvu Božjemu. Znamo da se to nikada ne zbiva, ali ne zato što se brdo ne bi premjestilo, nego jer nitko nije sposoban reći “Premjesti se!”, a da ne posumnja. I, eto, to je najteže čudo, a ne koje drugo.

Ta Isusova izreka želi reći da vjera svladava sve zaprjeke; da između onoga što Bog traži od čovjeka s vjerom i onoga što je on raspoložen dati postoji isti razmjer kakav postoji i između sitnog zrna gorušice i brda koje se premješta.

Dakle, odvažna vjera. Evo kako je slučaj žive vjere opisao jedan pjesnik vjernik: Čovjek imao tri sina. Jednog dana obole i on se strašno, strašno uplaši. I počinio je grijeh. Treba reći da je to prije bio jedan odvažni grijeh. Svi mi koji vjerujemo u Isus možemo učiniti isto (čak se postavlja i pitanje zašto to ne činimo).

Kao što se troje male djece diže sa zemlje i meće u krilo njihove majke, kao u nekoj igri, i on je odvažno uzeo – s molitvom uzeo – svoje troje bolesne dječice, i moleći, stavio ih u naručje presvete Djevice, pa rekao: “Ne mogu više; uzmi ih, tebi ih predajem. Okrećem se i bježim da mi ih ti ne bi vratila. Više ih ne želim, vidiš dobro!”.

I sebi je odobravao da je bio toliko odvažan da učini taj grijeh: svi to ne bi pokušali. Od toga je trenutka sve pošlo nabolje, a kako bi i moglo biti drukčije, kad se za dječicu brinula Presveta Djevica. Zanimljivo je da svi vjernici čine drukčije. Tako je jednostavno, ali se nikada ne misli na ono što je jednostavno (usp. Ch. Péguy, Stepenište druge krjeposti).

A, eto, baš to je učinio onaj stotnik. Pomislio je na najjednostavniju stvar: stavio je svoga slugu u Isusove ruke. Znao je da nije mogao učiniti ništa drugo nego dobro: a kad se vratiše kući, nađoše slugu potpuno zdrava. Eto, to prije svega moramo naučiti iz današnjega Evanđelja: vjerovati jednostavno, hrabro; mnogo se odvažiti u pitanju vjere, pitati “bez sumnjanja”.

Naša je vjera često mnogo intelektualna, razumska; sastoji se u vjerovanju da je ono što je Bog rekao istina (vjerovati u istinitost Božju), ali ne u vjerovanju da će se ono što je obećao i dogoditi (vjerovati u Božju moć).  Ukratko, manjka nam vjera čudesa. A to je manjak poštovanja prema Bogu (nemoj kušati Boga svoga), znak male vjere. Do sada niste ništa u ime moje molili (shvati: sve što ste do sada molili, gotovo je ništa!). Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna (Iv 16,24).

U pokliku Evanđelju čuli smo: “Bog je tako ljubio svijet da je za nas predao svoga jedinoro-đenog Sina”. Ali, ako je za nas predao Sina, kako posumnjati da će nam dati sve ostalo s njime. (usp. Rim 8,32)?

Što su druge stvari u usporedbi sa Sinom? Toga Sina, kojega nam je Otac dao prvi put u Utjelovljenju i kojega je “za sve nas žrtvovao na Križu”, sada nam ponovno daje u Euharistiji. Usvojimo stotnikovu poniznost s onim riječima koje je on prvi izrekao i koje su prešle stoljeća sve do nas: “Gospodine, nisam dotostojan”; ali usvojimo i njegovu vjeru: “Reci samo riječ i ozdravit ću”.

Molimo često: Dođi Gospodine k meni iako nisam dostojan. Dođi i učini me dostojnim! Reci svoju božansku riječ, moćnu riječ i bit ću slobodan i izliječen, blagoslovljen i spašen! Slava Ti i hvala Gospodine!

 

Sestra pomaže bratu obratiti se

U Damartinu, malenom francuskom gradu, bijaše bolnica puna ranjenika među kojima je bio i jedan mladi časnik. On je kao dječak kršćanski odgojen, ali kad je otišao u vojsku, izgubio je vjeru. Među časnim sestrama, koje su dvorile ranjenike, bila je i jedna koja je osobitu ljubav i nježnost pokazivala prema tom mladom ranjeniku.

Nakon nekoliko dana provedenih u bolnici ona ga upita kako se zove. „Ja sam Henrik Lagarde“, odgovori ranjenik. Ostavio sam obitelj kako bih se potpuno posvetio domovini. Moja je majka umrla mlada. Moj otac možda još živi, ne znam. Međutim ne znam ništa o svojoj sestri koja je bila anđeo dobrote i ljubavi, a zvala se Felicita.

Na te se riječi časnoj sestri oči napuniše suzama te povika: „Ja sam“, i pade oko vrata bratu svomu plačući. Suze su im tekle jer su se vidjeli nakon dugo godina. Naravno, sestra ga je još većom Ijubavlju dvorila, a posebno se trudila vratiti mu vjeru koju je bio izgubio. Vidjevši da je rana teška i bojeći se za njegovu dušu, reče mu: „Dragi brate, ako me Ijubiš, ako mi želiš dobro, vrati se našoj svetoj vjeri, vrati se Bogu. Ja te molim u ime naše mrtve majke, oca i u ime naše domovine koja je zaslužila da bude prozvana kao prvorođena kći Katoličke crkve. Pomisli na moje siromašno srce koje te gleda kako nepokajan umireš.“

Vidjevši pred sobom anđela u suzama, nije mogao ne poslušati ga. Poljubi križ koji mu je ona pružila i zatraži svećenika. Dan kasnije umro je pokajavši se. Na groblju u Damartinu uz njegov grob nalazi se i grob njegove sestre. Na njegovu se grobu nalazi mač i križ časti, a na njezinu krunica i križ, znak hrabrosti i ljubavi.