Treba odmah naglasiti da jedinstvo s Bogom nije isto što i molitva ili čini bogoslužja. Nije dovoljno moliti psalme, slaviti misu, primati sv. pričest, čitati ili slušati Božju riječ kako bi se postao intiman s Bogom. Bez istinskoga jedinstva s Bogom svako naše euharistijsko slavlje, svaka naša molitva, privatna (osobna) ili zajednička, svaki naš čin pobožnosti može ostati samo vanjski izraz koji ne dopire do srca, može biti – manje ili više svjesno – nesvjesno (automatski) učinjen.

Samo vršenje vanjskih čina kulta ili pobožnosti nije dostatno da se Bog osjeti i stvarno pronađe.Trebalo bi vanjskim činima, koji su po sebi izvanredna stvarnost, dati dušu, život koji jedino može doći od proživljenoga, iskustvenoga jedinstva s Bogom. Ono je poput pogodnog tla na kojem će se posijane klice Božje milosti, molitve, liturgijskih čina, Sv. pisma, slušanja Božje riječi, meditacije razviti i donijeti ploda.

Bez toga će nam tla Bog ostati dalek. I to osjećaju prave, vjerne i osvjedočene duše. Zato sve čine da prodube svoj vjerski život, i to s takvim nemirom koji ništa ne može umanjiti. Trpe uviđajući jaz između vjerskih čina koje vrše i praznine koju ti čini u njima ostavljaju smatrajući to pomanjkanjem autentičnosti, iskrenosti prema svome Gospodinu.Jer su svjesne da se sve, bilo da je riječ o misi, pričesti, moljenju časoslova ili bilo kojem drugome vjerskom činu, svodi na puku formalnost, da ostane na površini, ne dotiče srca, ne mijenja život, ne približava Bogu. Zato žele postati vjerodostojne prema Bogu, a što je nemoguće bez pravoga jedinstva s njim.

 

U čemu se ono sastoji?

Da bismo odgovorili na pitanje, može nam pomoći dozivanje u pamet pojma ljudskih prijateljstava i načina kako nastaju. Prijateljstvo je plod nastojanja dviju osoba koje bi htjele postati jedno, tako da svaka živi životom druge osobe. Jednoga dana sretnim slučajem su se srele, započele razgovor, došlo je do izmjene misli. Najedanput se nekom simpatijom razumješe, osjetiše neku srodnost u načinu mišljenja, osjećanja i reagiranja.Bio je to početak prijateljstva koje će još vi¬še trebati produbiti, povećati i na kušnji učvrstiti. Ono će zahtijevati česte sastanke, međusobne razgovore i izmjenu najboljega što svaka od njih posjeduje. Prisiljene živjeti daleko jedna od druge, nastavljat će međusobne odnose čestim mislima jedne na drugu, posebice pismeno.

Što su se više upoznale, njihove su se duše sve više međusobno približavale. Vrlo brzo osjetiše da ta blizina neće biti potpuna, ako među njima ne dođe do jedinstva u htijenju, u volji. Sigurno je tu i tamo dolazilo do lakoga razilaženja u prosuđivanju stvari, događaja i reagiranju na njih. One su preko toga prelazile, jer su uviđale da je prijateljstvo nešto jako uzvišeno i lijepo da bi ga te sitnice mogle umanjiti ili omesti. Jedino ih je katkada mučila pomisao da bi mogle živjeti rastavljene. Ali nikada nisu ozbiljno pomišljale da bi do toga moglo doći. Kada je pak do toga slučajno došlo, svaka je u srcu nosila neizlječivu ranu, jer su uvjerene da bol koja zacjeljuje zbog odlaska prijatelja znači u neku ruku odreći se njega.

To bi bila slika postanka i naravi ljudske intimnosti, prijateljstva. Ona je poseban odnosa između dviju osoba koje prijateljstvo čini sličnim. S nekim se živi u intimnosti, ako se prodre u njegove najskrovitije misli i učinimo ih svojim, ako usvojimo njegove ži¬votne poglede i u svemu mu želimo biti po volji.

Zasigurno da u obiteljskome životu možemo pronaći sve bogatstvo koje riječ intimnost u sebi skriva. Takvu sličnu intimnost Bog želi s nama ostvariti, jer zna da je ona jedini mogući način kako bismo ga mogli upoznati sa svim bogatstvom njegove ljubavi. On traži duše koje shvaćaju njegove želje. On ih pozivlje i ništa ne zaboravlja učiniti da bi njegova želja postala stvarnost. To je ustvari otajstvo kontemplativnih duša. Na njima se ostvaruje riječ Jeremije proroka: “Tražit ćete me i naći ćete me, je ćete me tražiti svim svojim srcem. I pustit ću da me pronađete”(Jer 29,13). Na takvo smo istinsko prijateljstvo svi pozvani; svi kršćani bez razlike, jer smo kršteni.

Baš se na krštenju temelji intimnost s Bogom. Kao što neko dijete ne postaje intimno sa svojim roditeljima samo time što boravi s njima pod istim krovom, jede za istim stolom…, već mora biti i krv njihove krvi, tako i naša intimnost s Bogom mora nužno uključivati sudioništvo u božanskome podrijetlu. Rast će u nama želja da pronađemo svoga Oca, da s njim razgovaramo, da se s njim sve više sjedinjujemo i njemu omilimo.
Zar se naše pomanjkanje gladi i žeđi za Bogom i za Božjim djelima ne tumači i time što u sebi nismo dovoljno razvili svijest o svome dostojanstvu, o svome božanskom podrijetlu, jer je u nama zakržljao sinovski osjećaj?
Možda naša molitva slabi, pobožnosti nam ništa ne znače i zato ih odbacujemo, jer je naš zanos prema Bogu suzdržan i nismo postali dovoljno svjesni stvarnosti koju nam je dalo krštenje, po kojoj možemo istinski reći:”Abba, Oče!” No, ne smijemo zaboraviti da ta svijest o svome podrijetlu nije dovoljna da se postigne prava intimnost s Bogom.

Treba nadodati još nešto, a to se može osvijetliti slikom iz obiteljskoga života. Poznajemo sigurno djecu kojima roditelji daju sve što imaju i mogu: misli, ljubav, novac… Djeca su središte njihova života. Unatoč tomu, sve više se od njih udaljavaju, sve manje dijele intimnost. Težak značaj, slabo uravnotežena narav, zle navike učinile su od njih “neprikladnu djecu”. Postala su nemoguća; samom nazočnošću otežavaju obiteljsko ozračje. Nikada iz njihovih usta topla riječ zahvalnosti, nikada nesebična gesta.
Što toj djeci nedostaje? Sinovska pobožnost, neka vrsta nježnosti koja mekša srca i djeluje da se u radosti širi, a steže u žalosti. Nedostaje im nagonska sklonost da žive za druge, da sudjeluju u roditeljskim patnjama, radostima i da tako uđu u njihovu dušu. Svi se ti osjećaji nalaze u srcu djeteta ispunjena sinovskom ljubavlju prema roditeljima.Koliko ima kršćana, pa i posvećenih osoba, kojima je Bog potpuni stranac, iako su od njega primili život; euharistijski Isus zaboravljeni samac, iako bi im morao biti središtem života? Koliko ima onih koji nikada ne očituju ljubav, zahvalnost, klanjanje prema Ocu i njegovu Sinu?

Čini se da su u Božjoj prisutnosti poput hladna kamena, nesposobni za osjećaj ljubavi, kojima svjesna Božja prisutnost brzo postaje dosadna i sve se traje dugo kada je riječ o Bogu i o onome što se na njega odnosi.
Zar uzrok takva duhovnoga stanja ne treba tražiti u pomanjkanju sinovske pobožnosti, dara Duha Svetoga koji otvara dušu za razgovor s Ocem i s njegovim Sinom koji nas potiče da ga svom dušom tražimo, koji djeluje da smo u njegovoj blizini radosni. “Duh Sveti djeluje da se odnosimo prema Bogu sinovskim osjećajima.” (Sv. Toma Akvinski). Taj će se osjećaj poglavito očitovati u molitvi i stvarati lakoću da s Bogom razgovaramo djetinjom jednostavnošću.
 

Iz ovih misli možemo izvući neke zaključke:

1. Nema istinskoga jedinstva s Bogom bez ostvarivanja Božje volje u svome životu. To je jasno. Ali možemo nadodati nešto što možda nije jasno, da se bez jedinstva s Bogom teško može potpuno ostvariti Božja volja. Koji put se Božja volja pokazuje kao neshvatljiva, teška, možda i krvava. Možda nam je mnoge planove pomrsila, još više želja i snova neostvarenima učinila. Možda smo u duši previše ranjeni i zadobili toliko životnih udaraca i to takvih da se od njih teško možemo oporaviti, kao što mogu biti npr. slabo zdravlje, loše prilike, položaj koji nismo ni u snu iščekivali.

Zar je to volja Božja? Razum se buni i protiv postavljanja pitanja. Ipak, unatoč pobuni našega razuma i njegova nesnalaženja, koji posvuda vidi samo nesavladive zaprjeke, zlobne ljudske zahvate i makinacije, vjera nam dovikuje: Sve što se događa u tvome životu očitovanje je očinske brige i njegove tople ljubavi, i to takve koja će ti donijeti najviše koristi u tome trenutku i na tome mjestu.

Teško ti je slušati te riječi, jer ne shvaćaš Božje misli. Kada bi mislio kao On, drukčije bi reagirao. Zar Otac može dati djetetu hranu koja mu ne odgovara? Zar on ne bi tako pomanjkao u najosnovnijem zakonu ljubavi i prestao biti dostojan nositi ime Otac? Treba priznati da je katkada potreban cijeli život da dođemo do takvih misli. Bez posebne milosti do takva se uvjerenja dolazi bolnim tapkanjima u mraku, teškim duševnim borbama.Ako netko nije čvrsto prionuo uz Boga u intimnosti od koje živi i koja ga iz dana u dan podržava, kako će moći svladati tu pobunu naravnoga razuma i nastaviti odvažno svojim putem?

Tu nailazimo na razlog zbog kojega mnoge duše u trenutku kušnje napuštaju Boga ili nas iznenađuju svojim previše ljudskim, dosljedno tomu nekršćanskim reakcijama. Jer nemaju nikakva jedinstva s Bogom, njima je nemoguće prodrijeti u njegove planove, još teže zaputiti se njegovim putem, stoga se opiru, očajavaju i konačno s njim prekidaju veze.
Onaj koji živi od Boga i u njegovoj blizini, ponašat će se posve drukčije. Sigurno će i on trpjeti, jer je od krvi i mesa. Ali će zasigurno, a da se pritom ne prevari, znati s Jobom reći: “Gol iziđoh iz krila materina, gol ću se onamo povratiti. Jahve je dao, Jahve je oduzeo. Blagoslovljeno ime Ja-hvino” (Job 1,21).

Stoga bismo svakodnevno trebali moliti za najpotrebniju milost, da upoznamo Božju volju, da nju shvatimo kao izraz Božje ljubavi prema nama koja nam najviše odgovara toga trenutka i dana.Ali to nije dostatno da nam postane izvor života. Treba je slobodno prihvatiti i nastojati ostvariti svim žarom svoga bića. Svetost je u ozbiljnome nastojanju da se Božja volja ostvari.

Može se još nadodati, da se prema vladanju neke osobe pred raznim dužnostima, poteškoćama i događajima može prosuđivati njezina vrijednost i stupanj savršenstva do kojega je došla. To je neprevarljivi kriterij prosuđivanja. Razne osobe stavljene pred iste događaje reagirat će prema stupnju svoje intimnosti s Bogom. Jedna će biti njima satrvena, druga će možda pokušati da im se odupre i malu će duhovnu korist od njih imati, dok će trećoj biti odskočnom daskom da se popne na koljena svoga Oca i da mu iskreno rekne da ga ljubi.Zašto takva razlika u stavovima i u reagiranju? Različita duhovna vitalnost i snaga tumači njihovo različito reagiranje i ponašanje. Da netko može izdržati životne napore i poteškoće, osobito teže, mora posjedovati zdravo tijelo, a takvo će biti ako bude uspijevalo iskorištavati i u krv pretvarati svu hranu koju prima.Tako se događa i u duhovnome životu. Tu se ništa ne improvizira, ništa ne čini na brzu ruku, ništa se nenadano ne događa. Ako se želim pokoravati Božjoj volji stalno, veselo, bez protivljenja, poglavito bez pobune, moram živjeti u njegovoj intimnosti. Do te se intimnosti dolazi strpljivim nastojanjima da se Boga nađe i od njega živi. A da se do toga dođe, potrebno je živjeti u Božjem ozračju koje ništa ne može nadomjestiti. Potreba je toga ozračja primjena općega zakona koji vrijedi za svaki normalan životni razvoj. Poznato je da se život jedino pod stalnim uvjetima može razvijati. Te uvjete nazivamo povoljnom klimom, prikladnim ozračjem.

Kao što neko dijete mora živjeti u intimnosti svoje obitelji, ako želi svomu potomstvu priopćiti duh svoje obitelji, tako netko u nadnaravnome životu ne može ući u Božje planove, ne može prihvatiti Božju volju ako ne živi u njegovu ozračju, u njegovoj blizini, ako ne uspostavlja česte kontakte s njim. To je nužan zahtjev, prijeka potreba koju ništa ne može nadomjestiti, o kojoj jednoglasno svjedoče sve istinski nadnaravne duše.

 

2. Do jedinstva s Bogom ne mogu doći služinske, afarističke i ležerne duše.

Služinske, jer se odnose prema Bogu poput sluga, koje čine samo ono što moraju, radi plaće i svakoga su trenutka spremne promijeniti gospodara ako nađu boljega. Jasno je da se s takvim osobama ne može uspostaviti duševna intimnost.Do nje ne mogu doći ni afarističke duše, tj. one koje su vođene prema Bogu samo svojim interesom. Njima nije stalo da uđu u Božje misli i na srcu im ne leži Božja slava.I ležerne duše su isključene iz pojma intimnosti s Bogom. To su površne duše, zabavljene raznim ispraznim stvarima, sitnicama, glupostima. One nemaju smisla za stvari koje se njima povjeravaju, jer se nalaze na drugoj duševnoj razini. Zato je i s njima svaki prisniji susret nemoguć.

 

Koje duše mogu doći do jedinstva s Bogom?

Koje ga ljube, velikodušne duše, koje se trude da njemu u svemu dadnu prvenstvo, iako zbog slabosti to uvijek ne uspijevaju. S njima je svaka izmjena misli, pa i najskrovitijih moguća. I ona postaje spontana i vrlo laka. Bog sa svoje strane sve čini da bi te duše zadovoljio i došao im u pomoć. One pak svojom ljubavlju sve preobražavaju, pojednostavljuju, sve čine lakšim; ništa im nije neizdrživo, nepodnošljivo, nedostojno dostojanstva ljudske osobe, jer u svemu Boga ljube i nalaze. Ljubav, dakle, mora igrati glavnu ulogu u intimnosti s Bogom. Ona postaje tajanstven i životvoran izvor Božje intimnosti i jedino ona pruža dovoljan razlog njezine životnosti.

 

3. Da se naš duhovni život može održati na visini, treba stvoriti takve oaze mira u kojima će sve prestajati i ostajati samo Bog i ja: ja koji slušam što mi Otac želi priopćiti i molim da mi pomogne poći gdje me toga dana želi dovesti.

Važnost svagdanje meditacije i drugih iskrenih susreta s Bogom neumoljivo se nameće!
Svi koji osjećaju glad i žeđ za Bogom, kako nas poučava povijest svetih i revnih duša iz prošlosti i sadašnjosti, sve čine da bi sačuvale te oaze mira i samoće. I te trenutke brane s najvećom energijom od svega što bi ih moglo umanjiti ili uništiti, jer su uvjerene da se u njima nalazi tajna njihova nutarnjega zadovoljstva, izvor vjernosti Bogu i duhovne mladosti. Ako i mi budemo to činili, tada će se i na nama ostvariti ono što veli Sv. pismo za Mojsija: “I Gospodin je razgovarao s Mojsijem licem u lice kao što čovjek govori s prijateljem” (Iz 33,2). “I Mojsije nije znao, da s njegova lica zbog razgo¬vora s Jahvom izbija svjetlost” (Iz 33,19) – (vidi tekst Vladimira Merćepa u Vrelu života).

 

 

Uz dopuštenje autora za stranicu Rastimo u Gospodinu, tekst je izvadak iz knjige “KAKO DANAS NAUČITI MOLITI” fra Petra Ljubičića

 

 

MOŽDA VAS JOŠ ZANIMAJU SLJEDEĆE TEME:

 

 

• Kako danas naučiti moliti? 
• Zašto vjerujemo
• Što je  molitva
• Papa Franjo: Moliti znači pregovarati s Bogom      
•  
• Kako rasti u Gospodinu?