Majka je žarko molila i vjerovala!

Ivica je bio sin siromašnih, ali uzornih roditelja. On je bio radost i utjeha svojim roditeljima. Ivica je naglo i teško obolio. Nakon bolesti ostao je potpuno slijep. Zbog njegove sljepoće zvali su tu kuću “slijepa kuća”.

Roditelji su išli sa svojim slijepim sinom od liječnika do liječnika. Pomoći nije bilo. Jedan je tužnoj majci šapnuo: “Gospođo Katarina, tu može smo nebo pomoći!”

Od tog trenutka roditelji su se pouzdavali samo u Boga. Molili su i išli na hodočašća.

Već je sedam godina kako je Ivica slijep, a deset mu je godina. Majka je plakala, kad je sin primao prvu Svetu Pričest. Bilo joj je žao što njen sin nije vidio kako je oltar bio ukrašen i kako su svjetla sijala.

Na povratku kući sin je majku tješio: “Gledaj, majko, naizvan ja ne vidim, ali unutra ja vidim Isusa u svom srcu i ja sam tako radostan, što je Isus k meni došao. Nije li Isus jednom rekao: Ja sam svjetlo svijeta! Vidiš, majko, to svjetlo ja nosim u svojoj duši! Tako ja nisam baš posve slijep!”

“Da” – reče majka utješena, što njen sin lako podnosi tešku sudbinu.

“Znaš li, Ivica, kako ti sada imaš Isusa u srcu i kako te sada još više voli Majka Božja. Ja volim jako Gospu i imam veliko povjerenje u nju. U subotu ćemo poći na hodočašće u Maria-Freud. Ona je naša dobra i draga Majka! Ona će tebi pomoći!”

“Da, mama, ja znam, meni će Majka Božja pomoći!”

Tako su pošli na hodočašće. Desnom rukom je vodila majka svoje slijepo dijete, lijevom držala krunicu. Išla je bosa. Iskrvarile su joj noge. Nije marila za to. Nakon dva sata hodnje stigli su pred Gospin oltar. Kleknula je i žarko molila kao nikad dotad u svojem životu. Iza svakog zaziva u krunici pitala je Ivicu:

“Ivica, vidiš li već?”

“Ne, majko!” – odgovarao je dječak tužno.

Majka je pojačavala molitvu i često je od vremena do vremena pitala Ivicu: “Ivica, vidiš li?”

Ivica je bio umoran, pa je i zaspao. Onako u polusnu rekao bi otužno:

“Ne, majko, ja još uvijek ništa ne vidim!”

Majka se nije dala smesti. Ona je i dalje intenzivno molila i strpljivo čekala. I najednom se oglasio sin Ivica: “Majko, majko, ja vidim, vidim… Vidim tebe, majku Božju, sve, sve.”

Tada je majka zagrlila svoga sina i dugo su plakali od velikoga veselja, zahvalnosti i sreće pred dragom Majkom Božjom. I tu radost i sreću donijeli su kući sretnom ocu.

Tako je Majka Božja svojom Ijubavlju i pomoći došla u “slijepu kuću”.

† † †

Ivica je ostao dobar i uzoran. Postao je i svećenik. Držao je zanosne propovijedi o Blaženoj Djevici Mariji. Osobno je više puta pripovijedao kako mu je Gospa bila pomogla i zato je on njoj bio zahvalan. Svoju Ijubav i pobožnost prema Gospi prenosio je na svoje slušatelje.

Kao što se divni dan ne može zamisliti bez sunca, tako se ni ovaj svijet ne može zamisliti bez Marije!