Slaviti Boga kao crkvena obitelj – Jedna od omiljenih sotonskih laži jest ta da ne trebamo ″zajednicu vjernika″, odnosno Crkvu kao svoju obitelj. Iako je točno da je Bog sveprisutan, i slaviti ga svagdje i na svakome mjestu je zdravo i dobro, ali pogrešno je vjerovati da je Crkva nepotrebna. Od najranijih vremena kršćanstva, zajednice vjernika okupljale su se na Dan Gospodnji kako bi slavile misu i primale euharistijskog Gospodina.

Sveto pismo vrlo jasno govori o važnosti pohađanja crkve, a podvrgavanje autoritetu Crkve ne samo da je obveza nego nas štiti od zla i čini nam dobro. Crkva, zajedno sa svojim voditeljima i članovima, predstavlja mistično Tijelo Kristovo na zemlji. Ne slušati crkveni nauk o vjeri i moralu znači odbaciti Kristov nauk. Ne odlaziti u crkvu neposluh je Kristu. Poslanica Hebrejima jasno govori o tome:

″Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj – put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo; imamo i Velikog svećenika nad kućom Božjom. Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje. I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan″ (Heb 10,19-25).

Sam Isus nam govori u Ivanovu evanđelju 6,54-56 (pored ostalih odlomaka) da moramo pristupati sakramentima kako bismo baštinili vječni život, a Crkva je djeliteljica svetih sakramenata:

″Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu″ (Iv 6,54-56).

Crkva, u poslušnosti Kristu i njegovim apostolima, zahtijeva od nas da sudjelujemo na svetoj misi svake nedjelje i na zapovjedne blagdane, a pohvalno je ako to možemo činiti svaki dan. Biblija jasno ističe da se moramo pokoravati ne samo Kristu, već i njegovoj Crkvi, koja je zapravo njegovo mistično Tijelo:

″Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun″ (Heb 13,17).

 

Pobožnost i molitva u obiteljskom domu

Izrazito je važno slaviti i moliti kao zajednica u krugu obitelji.[1] Pored sudjelovanja na svetoj misi, obitelj kao zajednica trebala bi ići na klanjanje Presvetom oltarskom Sakramentu, moliti Krunicu, moliti molitve svecima zaštitnicima obitelji i njezinih članova, kao i obdržavati vjernički post. Idealno bi bilo ako obitelj može zajednički moliti Božanski Časoslov. Blagoslov prije jela samo je uvod obiteljske potrebe da se kod kuće moli i prakticiraju pobožnosti. Slavljenje i molitva u obitelji, u župi, u molitvenoj zajednici, klanjanje pred Presvetim i drugi oblici zajedništva, ključni su za razvoj duhovnog zdravlja obitelji i svih njezinih članova.

Takve obiteljske pobožnosti stvaraju temelje za sve ono što se iz vlastitog doma odnosi u svijet škole, posla i društva. Kršćanin iz takve obitelji, koji kao vojnik bdije u molitvi, ljubavi i dobrim djelima, postaje Božji pravednik koji po njegovoj milosti odolijeva svim kušnjama. Kako stoji u Poslanici Svetoga Jakova: ″Blagoslovljen čovjek, koji pretrpi napast, jer, kad bude prokušan, primit će vijenac života, koji je Gospodin obećao onima, koji ga ljube″ (Jak 1,12).[2]

Molitva je vrlo važna, kako u krugu obitelji tako i osobna. Važna je, ne samo zato što je kao kršćani trebamo prakticirati, već zbog toga što je molitva komunikacija s našim Stvoriteljem koja stvara duboku ljubav i ovisnost o njemu. Što više ovisimo o Bogu, on nam postaje sve bliži kao što smo i mi njemu bliži, sve do sjedinjenja s njim.

Kada se stavljamo uz Boga komunicirajući s njim u svako doba, u svim situacijama i osobnim odlukama, tada se naše srce sjedinjuje s Njegovim. A srce ujedinje-no sa Stvoriteljem obiluje milostima i blagoslovima.

Molitva i duhovna borba

Pored svega navedenog, zdrava molitva razbija krive stavove koje su nam svijet i zlodusi mogli nametnuti. Bez molitve ne možemo se nadati da ćemo biti oslobođeni od duhovnih tegoba. Nije tajna da je molitva, slavljenje, pobožnost i život u Isusu Kristu sa svim što on obuhvaća, rješenje ne samo za oslobođenje od duhovnih tegoba, već i za potpunu pobjedu u Kristu. Tek tada i životni križevi dobivaju potpuniji smisao.

Kada nastojite rješavati duhovne tegobe, možda će vam trebati posebni molitveni obrasci i postupci. Sveto pismo kaže da postoje određeni demoni koji će odstupiti jedino uz post i molitvu: “Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom” (Mk 9,29). Ako post može pobijediti i najjačeg od otpalih anđela, koliko je tek jaka žrtva koju možemo učiniti!

 

 

Molitva Svete Krunice

O snazi molitve Svete Krunice gotovo da nije potrebno ni govoriti jer o njoj nam svjedoče toliki sveti. No, ipak spomenimo neke primjere, ne bi li nas potakli na što revnije moljenje ove tako dragocjene molitve.

Sv. Ivan Pavao II., kao svijetli primjer ove pobo-žnost, rekao je: ″Krunica je moja najdraža molitva″.

Ta pobožnost ima svoju dubinu jer u srcu ove molitve je Isus i njegov život, kojeg razmatramo zajedno s Marijom. U tome je smislu i papa Pavao VI., rekao: ″Krunica je sažetak cijelog Evanđelja″.

Sv. Ljudevit Monfortski (1673.-1716.), apostol Krunice, kaže: ″Krunica je najmoćnije oružje za dodirnuti Srce Isusovo, Srce našega Otkupitelja, koji je toliko volio Svoju Majku″.

Molitva Krunice ima svoju dinamiku, od jednosta-vnih molitvenih izričaja, dok izgovaramo Zdravo Marijo, osjećajući Njezinu majčinsku nježnu prisutnost, sve do uzvišenih kontemplativnih promatranja Isusova života. No, da bi se došlo do takvih molitvenih stavova, koji nas uzdižu i duhovno izgrađuju, potrebna je ustrajnost i sabranost u ovoj molitvi. Ta molitva je neprijatelju velika zagonetka i smetnja, upravo zato jer je s moliteljima prisutna Gospa. U zajedništvu smo s Njom koja nam u srce donosi Isusa, svoga Sina.

Moleći ustrajno ovu molitvu, pojedinačno i zajedni-čki, neprijatelj mora odstupiti, jer ″Krunica je bičevanje đavla″, kako reče papa Hadrian VI (1459.-1523.).

Molitva Krunice nam donosi radost a odnosi od nas tugu i usamljenost. Po toj molitvi Majka je uvijek s nama. Ona nam obznanjuje autentičnog Isusa. Ona, koja ga je rodila najbolje ga i poznaje.

Sv. Ivan Bosco (1815.-1888.), promatrajući vesele i marljive odgajanike u svome Zavodu, reče jednom posjetitelju: ″Znajte, kada bih uklonio iz Zavoda moljenje Svete Krunice, u isti tren nestalo bi iz mog Oratorija i reda i rada i nauke i veselja″.

Molitva Krunice je kod pojedinih naroda imala presudnu ulogu u zaštiti od zla. Vjerujem da svi katolički narodi imaju svoje svijetle primjere, muževe i žene, koji su iskustveni svjedoci ove snažne pobožnosti.

Kako reče Sv. Ivan Pavao II.: ″Blagoslovljena Marijina Krunica, je slatka zaštita koja nas veže uz Boga.″ [3] 

A Papa Franjo, obraćajući se laičkim pokretima rekao je: ″Ima nešto što mi daje snagu svakog dana – to je molitva krunice.″

 

 

Ovaj tekst je izvadak iz knjige “Pomozite sami sebi pa će vam i Bog pomoći”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.rastimougospodinu.com