Psihologija nasilja  

Nasilje koje ljudi nanose jedni drugima može biti učinjeno svjesno ili nesvjesno. Nadalje, ono može biti fizičko i psihičko. Fizičko nasilje može varirati od blažih udaraca do teških povreda fizičkog integriteta osobe. Psihičko nasilje se može provoditi na razne načine: pasivnom agresivnošću, ignoriranjem druge osobe, ironiziranjem, neverbalnom komunikacijom te verbalnim maltretiranjem, svađom, ogovaranjem…

Zašto se čovjek ponaša nasilno?

Ljudi su nezadovoljni, frustrirani, a najčešći odgovor u frustriranim situacijama je nekontrolirano izražavanje agresivnosti. Nadalje, mnogo je danas afektivno nezrelih osoba koje ne znaju svoju srdžbu izraziti umjereno i s kontrolom, nego to čine impulzivno, bez mjere i razbora. Osobe koje su u djetinjstvu ili kasnije u životu bile zlostavljane mogu u nekim slučajevima usvojiti model ponašanja zlostavljača.

Ovdje treba napomenuti i činjenicu da ima i onih koji svjesno i promišljeno nanose drugome nasilje da postignu neke svoje sebične ciljeve ili da zadovolje svoje sadističke porive.

Objavljena istina o čovjeku sadržana u Bibliji daje nam temeljni razlog odnosno konačni odgovor zašto čovjek može biti tako zao da drugima nanosi bol i nasilje, pa i samu smrt. Čovjek je ranjen u svome iskonu. Istočni ili iskonski grijeh kojim se čovjek pobunio protiv Boga ostavio je duši svakog čovjeka smrtnu ranu od koje ga jedino Bog može izliječiti. Mi vjernici vjerujemo da se sakramentom krštenja briše taj istočni ili iskonski grijeh. Međutim, posljedice toga grijeha koje se nazivaju požudama ili sklonostima za druge grijehe i zla ostaju u čovjeku i dalje. On se treba boriti da ne prevladaju u njemu destruktivne sile, nego da se u njemu aktivira onaj bolji dio njegove ličnosti. Svaki čovjek je stvoren na sliku Božju i kao takav on može izbjegavati zlo, a činiti dobro.

Stupnjevi razvoja i izražavanja agresivnosti

U prvom susretu sa stvarnošću događa se najprije afektivna prosudba, tj. sve ono što nam se događa prosuđujemo prema kriteriju da li nam se to sviđa ili ne sviđa.

A da li će nam se nešto sviđati ili ne, odlučuje često naša afektivna memorija, tj. ugodni osjećaji doživljeni u prošlosti “obojit” će trenutnu situaciju.

 Kad su u pitanju mladi delinkventi, onda treba reći kako agresivna djeca najprije uočavaju ono što je neprijateljsko. Nakupljena i potisnuta agresivnost koja je često rezultat neprihvaćenosti i manjka ljubavi u ranom djetinjstvu, ima moć da predisponira mladu još nezrelu osobu da i one neutralne događaje i bezazlene šale doživljava i percipira kao napade na vlastitu osobnost.

Nakon afektivne intuitivne prosudbe, pokreću se emocije:  nutarnji snažni pokret prema nečemu što je afektivno procijenjeno kao ugodno, odnosno bijeg ili želja da se uništi ono što afektivno procijenjeno kao neugodno.

Nezrele osobe se zaustavljaju na ovom stupnju i odmah stupaju u akciju, izražavajući impulsivno svoju agresivnost i druge porive koje ne mogu kontrolirati.

Kod zrelijih osoba, nakon afektivne prosudbe u igru ulazi razumska prosudba koja se ravna prema kriteriju objektivnosti, odnosno istine. Na ovom stupnju osoba razumski promisli kako će reagirati na određeni doživljaj, pa tek onda djeluje agresivno ili miroljubivo, već prema tome za što se odluči.

Za koji će se model ponašanja netko odlučiti, ovisi najviše o sustavu vrijednosti koje osoba ima, odnosno poštuje. Usvojene vrijednosti, odnosno duboki stavovi utjecat će na osobu da zauzme određeni model ponašanja. Mladi koji su najčešće agresivno reagirali u prošlosti i koji nemaju sustav vrednota koje bi blokirale agresivno ponašanje, najvjerojatnije će i nadalje reagirati agresivno.

Mladi skloni agresivnom ponašanju, još uvijek mogu zapriječiti svoje agresivno ponašanje strahom od kazne i drugih negativnih posljedica. Prag kočenja agresivnih impulsa veći je kod onih koji su za svoje kriminalno ponašanje kažnjavani.

Ako strah od kazne i drugih neugodnosti ne uspije ojačati prag kočenja impulsivnog ponašanja, potencijalni će se nasilnik naći na četvrtom stupnju razvoja agresivnosti. Na ovom stupnju osoba se još može upitati da li se nasilje isplati ili ne isplati i  prema vlastitoj procjeni, modificirati svoje ponašanje.

Inteligentniji i  dalekovidniji, makar imaju niski prag kočenja, još uvijek mogu zaustaviti svoje nasilničko ponašanje. Manje inteligentne i afektivno nezrele mlade osobe ne uspijevaju vidjeti dalje od neposrednog uspjeha ili trenutačnog zadovoljenja neke svoje infantilne potrebe i upadaju u kriminal, odnosno popuštaju svojim agresivnim tendencijama.

Budući da je čovjek također i slobodno biće, on je i odgovoran za svoje ponašanje. Evolucija nije završena. Pred čovjekom je još dalek put do cilja da bude čovjek.

Narodna mudrost kaže da je bolje spriječiti nego liječiti. U teologiji ima jedan princip koji kaže da milost Božja pretpostavlja i usavršuje ljudsku narav. «Gratiasupponitetperficit naturam» To znači da treba tu našu ljudsku narav, našu psihičku strukturu ličnosti kultivirati i urazumljivati kako bi ona mogla bolje shvaćati i prihvaćati ljudske i božanske savjete na putu svoga rasta i dozrijevanja.

P. Mijo Nikić