Psihotrauma je psihička ozljeda kod koje nema organskih oštećenja strukture mozga ili nekog drugog dijela tijela. Promatrajući psihodinamski, psihotrauma je “traumatski podražaj takve intenzivnosti da mu adaptacijski mehanizmi osobnosti nisu dorasli te uzrokuje bolesne simptome”. Radi se dakle o visoko stresnim događajima kojima se psihološki obrambeni mehanizmi nisu mogli adekvatno suprotstaviti i brzo ih nadvladati ili zrelo integrirati u cjelinu ličnosti. U većini slučajeva ti su zastrašujući događaji potisnuti u podsvijest i tamo, slikovito rečeno, “zamrznuti”, odakle kasnije na različite načine ugrožavaju duševno a i tjelesno zdravlje osobe.
Slikovitu, ali stvarnu definiciju psihotraume kao “užasa koji je zamrznut u pamćenju”, dao je jedan veteran vijetnamskog rata, 24 godine nakon što je preživio užasnu epizodu. “Nikako ne mogu iz misli izbrisati te uspomene! Slike me preplavljuju, žive i prepune pojedinosti, a pokreću ih i najbezazlenije sitnice, poput treska vrata, pogleda na neku istočnjačku ženu, dodira prostirača od bambusa…”. Ovaj veteran vijetnamskog rata probudio se na prasak groma i istog trena ostao paraliziran od straha. Svojim mislima i osjećajima vratio se u Vijetnam gdje je vidio sebe na svom stražarskom mjestu. U mislima mu je oživjela slika prijatelja Troya koga su iznakažena na pladnju od bambusa poslali borci Vijetkonga protiv kojih se i on borio. Bio je uvjeren da će biti pogođen i da će umrijeti. Od ponovno proživljenog straha znoj mu je oblijevao čitavo tijelo. Ova bolna uspomena duboko potisnuta i zaleđena u njegovoj podsvijesti, točnije u afektivnoj memorijinajednom je oživjela i izazvala isti onaj strah koji je osjetio tog kobnog dana prije 24 godine u Vijetnamu.
Iako svi nismo išli u rat, odnosno nismo svi jednako proživjeli ratne strahote, ipak svi mi živimo u konfliktnom svijetu u kojem namjerno ili nenamjerno nanosimo jedni drugima razne patnje fizičke ili psihičke naravi. Muž vara ili napušta ženu, žena muža, roditelji zlostavljaju djecu, djeca bježe od roditelja, prijatelj izdaje prijatelja, neke osobe su silovane, druge okrutno mučene u raznim koncentracijskim logorima, neki su proživljavali smrtnu opasnost, drugi morali gledati smrt svojih najdražih, neki su iz mržnje ubijali, drugi bili prisiljavani da ubijaju. Ostali uzroci psihotraume mogu biti prirodne katastrofe i drugi nepredviđeni i zastrašujući događaji koji ugrožavaj život. Psihotraume se najčešće događaju protiv naše volje, a moguće je da ih ponekad i sami izazovemo. Društvo u kojem živimo u onoj je mjeri zdravo u kojoj ima više zdravih, a manje traumatiziranih osoba.
Osnovne karakteristike i štetne posljedice psihotraum
Iako je psihotrauma izvorno psihičke naravi, ona ipak ostavlja bolne i štetne tragove na svim razinama ljudske osobe i njezina života. Razorne posljedice psihotrauma ostavlja na tjelesnoj, psihičkoj, društvenoj i duhovnoj razini ljudske osobe.
Teži psihotraumatski događaji često puta traže svoje razrješenje preko raznih psihosomatskih bolesti. Slikovito rečeno, kad duša jako trpi, onda se tijelo ponudi da joj pomogne i na se primi nešto nutarnje napetosti i patnje. Najčešće psihosomatske bolesti uzrokovane raznim psihotraumama su alergije, artritis, arterijska hipertenzija, astma, bolovi u leđima, prsima, vratu i ramenima, glavobolja (migrene), gripa, infarkt srca, kožne bolesti (psorijaza), razni seksualni poremećaji, česte prehlade, probavne smetnje, srčane tegobe, ulkusne bolesti i sl.
Psihičke pozljede prije svega ranjavaju dušu i ostavljaju teške posljedice na psihičkoj razini osobnosti. Najčešće psihičke bolesti uzrokovane psihotraumom su razni anksiozni poremećaji te neurotična i psihotična depresija. Gubitak voljene osobe, osjećaj krivnje i potisnuta agresivnost, što su sve psihotraumatična događanja, nalaze se u jezgri depresivnog poremećaja osobe. Traumatski doživljaji često se na ovoj razini javljaju kao povratna i nametljiva sjećanja na taj događaj, ili se događaju zastrašujući snovi u kojima se ponovno odigrava traumatski događaj. Ponekad se javljaju i disocijativna stanja u kojima osoba proživljava dijelove strašnog iskustva i ponaša se kao u vrijeme događaja.
Osoba osjeća tešku psihološku nelagodu, ponekad pravi šok kad je izložena događajima koji je podsjećaju na traumatski događaj, kao što je npr. uniformirani čuvar za žrtve koncentracijskih logora ili ulazak u lift za ženu koja je bila silovana u liftu. Nadalje, psihotraumatizirane osobe izbjegavaju misli, osjećaje, razgovor, situacije, ljude i sve ono što je na bilo koji način povezano s traumom. Zbog toga osoba može imati amneziju, teški zaborav važnih vidika traumatskog događaja. Traumatiziranu osobu progoni stalni osjećaj anksioznosti i pretjerane budnosti tako da je obične sitnice razdražuju i živciraju. Ima problema sa spavanjem jer često u snovima proživljava traumatski događaj. Neke osobe postaju previše razdražljive, ne mogu kontrolirati izljeve svoga bijesa te imaju velikih poteškoća u koncentriranju i ispunjavanju svojih radnih dužnosti.
Psihotrauma ugrožava također i društvenu razinu osobnosti. Brzo nakon traumatskog događaja javlja se tzv. “emocionalna anestezija” ili osjećajna otupljenost i nezainteresiranost čak ni za veoma bliske i drage osobe. Traumatizirana osoba se osjeća izdvojenom ili otuđenom od drugih ljudi i osjeća se bez životnih perspektiva, npr. ima veliku bojazan da se neće oženiti, imati djecu, uspjeti u životu.
Čovjek teško opterećen raznim psihičkim ranama najčešće ima negativan stav prema drugim osobama i društvu u cjelini. Jedni se od društva izoliraju i trpe u svojoj samoći, a drugi postaju agresivni i za svoje muke optužuju i napadaju druge, često puta i one koji nisu ništa krivi za njihovu tešku sudbinu. Osobama koje su izranjene težim psihičkim pozljedama nanesenim od drugih osoba, društveni svijet postaje opasnim mjestom u kojem su drugi potencijalna opasnost i prijetnja njihovoj sigurnosti. Osim toga, doživljene psihotraume u ranom djetinjstvu djeluju kao svojevrsni filtar ili naočale kroz koje osoba gleda i doživljava vanjski svijet. Radi se dakle o subjektivnoj percepciji koja više ili manje iskrivljuje stvarnost i često narušava međuljudske odnose.
Konačno, teške psihičke pozljede ili rane imaju negativan učinak također i na duhovnu dimenziju ljudske osobe. Razne vrste psihotrauma imaju moć zarobiti osobu i na neki način je prisiliti da se zatvori u svoj mali i ograničeni svijet.“Učinjena nepravda tako izrazito živi u svijesti da ju je teško zaboraviti i čini se nemogućim oprostiti. Ili bismo htjeli oprostiti, ali misli o nepravdi uvijek se nanovo vraćaju i mi i dalje nosimo ogorčenost u duši. A to izrazito smeta duhovnom životu. Sam Gospodin nas je upozorio da nema smisla prinositi žrtve Bogu ako u srcu nosimo otrov prema bližnjemu” – kaže p. Mihaly SZENTMARTONI u svojoj knjizi Psihologija duhovnog života, str. 34. Ne znajući pravi razlog svojih problema, osoba može za to okrivljivati i samoga Boga, osjećajući se i od njega napuštena i nevoljena. Ukoliko takva osoba nema hrabrosti da živi u istini ni volje da bude ponizna, ona će se zatvoriti Božjoj spasonosnoj milosti i tako ugroziti svoj razvoj na duhovnoj razini svoje osobnosti. Kod traumatiziranih osoba ugrožena je nutarnja sloboda, takve osobe se previše bave samima sobom, ne znaju izaći iz svog malog ograničenog i ranjenog svijeta, teško im je povjerovati u istinsku ljubav koju nisu doživjeli u svome životu.
P. Mijo Nikić
