Rastimo u Gospodinu uz svakodnevnu osobnu molitvu
Kao što gladujemo i žeđamo za hranom i vodom u određeno vrijeme dana, tako žeđajmo (žudimo) i za vremenom molitve. Osobna molitva je susret i iskustvo s Bogom. Zato je potrebno da uđemo u unutarnju sobu svoga srca i da zatvorimo prozore i vrata (Matej 6,6). To nije nešto što se može naučiti. Molitva je poput plivanja. Netko drugi nam može objasniti način na koji ćemo plivati, ali pokrete rukama i nogama kojima ćemo se održati na vodi moramo sami učiniti. Tako je i u molitvi – netko nas može gurnuti u struju Žive Vode, ali na nama je da plivamo!
Pronađemo mirno mjesto za molitvu, učinimo znak poniznosti (poklon, prostracija, znak križa, i sl.) kao pomoć da uđemo u Božju prisutnost s poštovanjem – kao kad se susreću i pozdravljaju dva prijatelja.
Naš Bog je živi Bog, On nije nijemi Bog, tj. ako je naš Bog živ onda taj živi Bog govori. Molitva nije samo monolog, molitva treba biti kolokvij – razgovor između dva prijatelja. Kolokvij ili razgovor veoma je važan. Sveti Ignacije preporučuje da zamislim Gospodina Isusa kako sjedi nasuprot mene za stolom. Razgovor teče u oba smjera kao u pristojnom razgovoru, a ne kao monolog. Riječi treba razmijeniti (izgovoriti, slušati, zapisati).
U prisutnost Gospodinovu ulazi se s hvalama na usnama (govoriti pohvale Bogu, njegovm imenu, blagoslivljati Boga). Za vrijeme molitve tebamo svoje srce podići Gospodinu slavljenjem i zahvaljivanjem, tada će nas Duh Sveti osnažiti, osloboditi od okova, rastresenosti, umora i dati nam nadahnuće za molitvu. Đavao ne voli nikoga tko moli i on će učiniti sve da nas omete u molitvi, možda monotonijom, suhoćom, dosadom, bolovima u tijelu, itd.
Oni koji su srce otvorili Bogu, slavit će Boga za sve što je za njih učinio, čak će i u vrijeme patnje podići svoje duše u slavljenju, znajući da onima koji Boga ljube On sve okreće na dobro (Rim 8,28).
U osobnoj molitvi potrebno je pokajanje. Kada dođemo u Gospodinovu prisutnost, trebmo bi biti svjesni svoje nedostojnosti i grijeha i moliti Boga za oproštenje. Ako postoje teži grijesi, Duh Sveti će nas uputiti na ispovijed, a ako nismo oprostili, Duh Sveti će nam reći da oprostimo i da se sa svima pomirimo. Stalno pokajanje duši daje snagu da se odupre grijehu i živi u svetosti.
U molitvi također postoji vrijeme za unutarnje oslobođenje i ozdravljenje. U ovom svijetu svakodnevno bivamo ranjeni. Moramo dakle biti sposobni otvoriti svoje srce Njegovom Srcu i dopustiti Njegovoj dragocjenoj Krvi da poteče i ozdravi nas. Ako postoje neke rane iz prošlosti našeg života, i njih treba prikazati u molitvi, da bismo ozdravili i živjeli novim životom. Zle navike i nagoni prošloga života, teški grijesi koji su nas mučili moraju se svakoga dana čistiti Krvi Kristovom, inače će preko njih đavao dušu ponovno zarobiti u grijeh. Dok molimo, svjesno prikažimo svaki dio svog tijela i duše Krvi Kristovoj da nas ozdravi i očisti; ako od nečeg bolujemo, to je vrijeme kad možemo moliti Isusa za tjelesno ozdravljenje (Rim 6,19; 12,1).
Nakon što smo cijeloga sebe predali Isusu, predajmo mu svoje planove za taj dan, planove za budućnost, radno mjesto, putovanja itd. Sve što imamo prikažimo Gospodinu – svoj novac, bogatstvo, odnose s ljudima, svoje slabosti, nedostatke, želje, boli, brige, itd. u tom činu predanja i «pražnjenja» od samoga sebe, zamolimo Duha Svetoga da nas ispuni svojom ljubavlju, snagom i razborom (ll Timoteju 1, 6-7). Osjetit ćemo duboko zajedništvo s Ocem i Sinom po Duhu Svetom. Tada vruće čeznimo da nas Gospodin ispuni svim plodovima i darovima Duha Svetoga (1 Kor 14,1). U tom trenutku tvoje će srce i osjećaji biti preplavljeni silom Duha Svetoga, osjetit ćemo ljubav prema Bogu, više ljubavi prema bližnjemu, radost i mir, olakšanje u srcu, itd.
Govoriti Gospodinu i slušati ga najvažniji su dijelovi osobne molitve. Ponekad mu nećeš imati što reći, tada samo mislima promatraj Njegovu ljepotu i dobrotu. Ponekad ćeš pak pjevati hvale Gospodinu s velikom radošću duše. Ako ti na kraju osobne molitve ostane vremena, možeš Gospodinu donijeti one ljude za koje osjećaš da trebaš moliti. Kada moliš za druge i njihove potrebe, možeš ih u mislima uroniti u Krv Kristovu. Moli da budu zaštićeni i obavijeni Krvlju Kristovom, jer strahovita je snaga Krvi Kristove.
ŠTO PAPA FRANJO KAŽE O MOLITVI
Gospodinu se trebamo moliti hrabro, i ustrajno kako je učinio Abraham – Papa je među ostalim napomenuo da moliti znači i „pregovarati s Gospodinom“, čak postati neumjestan, kako nas Isus uči. Na misi, koju su suslavili kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana i biskup Brian Farrell, tajnik spomenutoga vijeća, bila je nazočna i skupina svećenika i suradnika toga vijeća.
Abraham hrabro i ustrajno govori s Gospodinom kako bi Sodomu obranio od uništenja. Polazeći u propovijedi od Prvoga čitanja iz jučerašnje liturgije, Sveti je Otac odmah primijetio da je Abraham hrabar čovjek i da hrabro moli. Abraham se osjeća toliko snažnim da može razgovarati s Gospodinom licem u lice, i nastoji zaštititi taj grad – napomenuo je Sveti Otac te dodao – I to čini ustrajno. U Bibliji se, dakle, vidi da molitva treba biti hrabra.
Kada govorimo o hrabrosti, uvijek mislimo na apostolsku hrabrost, primjerice ići propovijedati Evanđelje…. Ali, postoji i hrabrost pred Gospodinom, ona parezija pred Gospodinom – rekao je Papa te objasnio – to znači hrabro ići Gospodinu kako bismo molili za nešto. To je pomalo smiješno jer Abraham razgovara s Gospodinom na poseban način, tako hrabro da čovjek ne zna nalazi li se pred čovjekom koji moli, ili pred nekim feničkim trgovcem, jer on navlači cijenu… I ustraje: s pedeset je uspio smanjiti cijenu na deset. Znao je da to nije moguće. Ali, bio je tamo pravednik: njegov nećak, njegov bratić… I tom je hrabrošću, tom ustrajnošću, išao naprijed – istaknuo je Sveti Otac.
Ponekad idemo Gospodinu moliti nešto za neku osobu; tražimo ovo i ono, a onda odlazimo. Ali, to nije molitva – upozorio je Papa – jer ako hoćeš da Gospodin dade neku milost, trebaš hrabro ići učiniti ono što je napravio Abraham, jednakom ustrajnošću. Primijetivši potom da nam sâm Isus kaže da trebamo moliti kao udovica sa sudcem, kao onaj koji noću kuca na prijateljeva vrata, papa je Franjo istaknuo da je ustrajnost važna iako uistinu umara. Ali, to je ponašanje u molitvi – rekao je te spomenuo svetu Tereziju. Ona o molitvi govori kao o pregovaranju s Gospodinom, a to je moguće samo kada smo u bliskim odnosima s Gospodinom. Istina, to umara, ali to je molitva, to znači dobiti milost od Boga.
Spomenuvši potom obrazlaganje koje Abraham rabi u svojoj molitvi: „Uze razloge iz samoga Isusova srca“, Sveti je Otac istaknuo kako je lijepo uvjeriti Gospodina krepostima koje su upravo Njemu vlastite! To je lijepo! Abrahamovo izlaganje ide u Gospodinovo srce, a Isus nas to isto uči: ‘Otac zna. Otac – ne brinite – šalje kišu na pravedne i na grješnike, sunce i za pravednike i za grješne’. Tim obrazloženjima Abraham ide naprijed. Tu ću se zaustaviti: – rekao je Papa te dodao – molitva je pregovor s Gospodinom, pa čak i ako pritom postanemo neumjesni s Njim. Moliti znači slaviti Gospodina u njegovim lijepim stvarima i reći mu da nam pošalje te lijepe stvari. I ako je tako milosrdan i dobar, neka nam pomogne! – istaknuo je Papa.
Želio bih da svi mi danas, u samo pet minuta, ne više, tijekom dana uzmemo Bibliju i polako izgovorimo 102. psalam, onaj koji se u današnjoj liturgiji čita između dva čitanja. ‘Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i sve što je u meni, sveto ime njegovo! Ne zaboravi dobročinstava njegovih! On otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; On ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću…’ Time ćemo naučiti što imamo reći Gospodinu kada molimo neku milost. ‘Ti koji si milosrdan, Ti koji praštaš, učini mi tu milost’; onako kako je učinio Abraham, i kako je učinio Mojsije. Idemo naprijed u molitvi, hrabri, i tim obrazloženjima koja dolaze upravo iz Božjega srca – rekao je na kraju Sveti Otac.
