fra Petar Ljubičić – Razmišljanja uz sedmu nedjelju kroz godinu. Pozvani smo kako bi u ovo današnje milosno vrijeme živjeli kao pravi osvjedočeni vjernici. To nije lako. To je ozbiljna stvar. Prije svega svaki krštenik se obvezao živjeti dostojno darove svoga krštenja. To znači znati pravo vrjednovati sebe i sve oko sebe u svjetlu vjere. To znači svjesno se odlučiti za Isusa i dosljedno živjeti prema njegovim uputama i zahtjevima.

Pozvani smo na nešto veliko, savršeno i sveto. Isus je došao navijestiti i uspostaviti Božje kraljevstvo na zemlji. U njega poziva sve. Kraljev-stvo Božje je mir i ljubav, pravednost i radost, dobrota i milosrđe, svetost… Potrebni su odre-đeni uvjeti da bismo bili dionici te blažene sreće i života.

Isus nam jasno kaže: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ Bog nam je mjera i uzor – tako i njegova Ljubav, ona je bez mere i granica, neizmjerna.. Isus se nije šalio kad je ove riječi izrekao. Istina biti svet, savršen trebao bi biti naš ideal i cilj. Isus nam je za to dao svoju riječ, svoj primjer, svoju milost, svoju Euharistiju. Potrebno je čitavim svojim bićem čeznuti za Bogom i biti što sličniji Isusu Spasitelju. To će biti najsigurniji put svetosti i spasenja.

Da bi uspjeli na putu svetosti, potrebno je odreći se svakoga grijeha, svojih misli, želja, planova, a prihvatiti i živjeti po Božjoj volji. Za to je potrebna jaka i duboka vjera, vjera iz dna duše i srca, vjera koja će prožimati čitav naš život, kako bi nam Isus postao Učitelj, Spasitelj i Otkupitelj.

Današnje nam sveto Evanđelje donosi divnu Kristovu nauku, koja je veoma važna, zato bi je svaki osvjedočeni katolik morao prihvatiti i živjeti. A ta nauka je zapovijed Kristova, koja glasi: “Ljubite jedan drugoga, ljubite i svoje neprijatelje – protivnike, i ako su vam učinili nepravdu. Oprostite im i pomirite se s njima“. Prava kršćanska ljubav prema bližnjemu pokazuje se najbolje kad od srca opraštamo uvredu koja nam je nanesena, kad djelom potvrđujemo ono što molimo u Očenašu: Oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim. Koliko su puta naša usta izgovarala spomenute riječi najljepše molitve, koju nas je naučio naš Gospodin Isus Krist! A ipak, unatoč tomu koliko smo puta tu istu molitvu molili tvrdim srcem, koje ne poznaje smilovanje, koje nerado oprašta i teško zaboravlja uvredu.

U takvom duševnom stanju dolazimo u crkvu, molimo se i ispovijedamo i pričešćujemo, zaboravljamo da je Gospodin rekao: “Ako dakle, prinosiš dar svoj na oltar i ondje se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi ondje svoj dar pred oltarom i idi te se najprije pomiri sa svojim bratom, pa onda dođi i prinesi svoj dar. Naša je stroga kršćanska dužnost i znak po kojem se poznaju pravi kršćani da od srca rado i spremno opraštamo jedni drugima.

Svećenik posjetio teškoga bolesnika i pitao ga: „Hoćeš li oprostiti svima ako nešto imaju protiv Tebe…?“  – „Hoću, svima opraštam sve, samo ne Ivanu koji me je previše uvrijedio!“  
– „Pred Bogom nema iznimke, ako umreš, a ne oprostiš, bit će ti prekasno!“
– „Ako moram umrijeti, oprosti ću i njemu! Ako mi bude bolje, tada sve ostaje po starom!“ – „Prijatelju, to nije iskreno oproštenje, od srca!“

Isus traži oproštenje iz srca, potpuno i posve. Umirući Isus je je molio za svoje ubojice. „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“

Mnogi kažu: „Ne mogu oprostiti, jer me je previše uvrijedio!“ Ne možemo…? Ne ćemo, pravo je rečeno. Jesmo li mi možda teže uvrijeđeni nego li je bio Isus Krist. Je li nas netko bičevao, trnjem krunio, na križ pribio? Jesmo li mi posve nevini kao što je Isus bio. On je svima sve oprostio. Učinimo i mi tako!

Netko će reći: „Oprostiti hoću, ali zaboraviti ne mogu!“ Isus traži da oprostimo od srca, potpuno i posve. To je pravo oproštenje. Oprostiti i zaboraviti i ne misliti više na to i ne govoriti više o tome jest istisnko pravo oproštenje. Ako nam nehotice dođe misao na pretrpljenu nepravdu i uvredu to nije nikakav grijeh. Budimo mirni.

„Oprostiti ću, ali neću više imati s njim nikakvoga posla, on mi ne smije više doći na oči!“ – čujemo kako netko govori. Opet jedan „ali“. Je li to oproštenje od srca. Bi li nama bilo pravo kad bi Bog nama rekao: „Opraštam ti tvoje grijehe, ali ne ću više ništa znati o tebi!?“
Nemojmo se ispričavati, nego ponizno oprostimo jedni drugima.  

U Govoru na gori rekao nam je božanski Spasitelj što nam je činiti. Isus kaže: „Čuli ste da je rečeno starima: Oko za oko, zub za zub!“ Osveta je bila ugrađena u temelje starih civilizacija, a još je danas prisutna u mnogim prav-nim sustavima diljem svijeta. Tako je bilo prije tko je drugome oduzeo život, platio ga je vlastitim; isto tako: zub zubom, oko okom, ruku rukom…sve točno po mjeri. A ja vam kažem, ne opirite se, Zlome!“ Ne osvećujte se! „Udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!“ Ove riječi ne daju nikome pravo, da šamara bilo koga niti bilo koga obvezuju da dopusti nekome da ga muči i batina, a obvezuju svakoga da na šamar ne uzvraća šamarima: mržnjom, osvetom, šakama…
Svatko ima pravo i dužnost tražiti svoje pravo, pravdu, ali svakomu je zabranjeno činiti krivo, nepravdu i onima što su zli i nepravedni. Gospodin će svima suditi. Njemu pripustimo sud. Isusovo “a ja vam kažem” ne ukida starozavjetno pravilo, nego ga dopunjava i ispunjava. Ispunjenje se sastoji u tome da Isus u Govoru na gori poziva svoje sljedbenike da svojim životom ostvaruju Božju dobrotu onako kako je to on činio. U vrijeme suđenja Isus osuđuje nasilje koje su nad njim izveli suci i izvršitelji kazne, ali od Oca ne traži za krvnike kaznu ne-go oproštenje. To je dobrota Boga koji svojim suncem grije pravedne i nepravedne te svojom kišom zalijeva usjeve dobrih i zlih.

Potrebo je dobro uočiti da uzvraćajući na zlo djelo svojim i djelom ne samo da uvijek težimo prekoračenju mjere, nego zlim djelima ne možemo stvarati dobro. On zna da nasilje i osvete ne mogu rješavati ljudske probleme, nego ih još više zamrse. Zla djela ne uspijevaju prekinu-ti lanac zla u svijetu. Potrebno je, naprotiv, na zlo uzvratiti dobrim. Jedino dobra djela mogu prekinuti naizgled neraskidivi lanac zla. Mogli bismo reći da je u svijetu tako mnogo zla zato što ljudi na zlo odgovaraju novim zlima. Ili, Kristovim riječima, mnogo je zla u svijetu jer se ljudi stalno opiru zlu zlim djelima. Isus želi reći da će zla u svijetu biti manje ako na zlo odgo-varamo dobrim. Kako god to zvučalo jedno drugome suprotno, izraz je to Isusove vjere da se nasilje ne liječi novim nasiljem.

„A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje… da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesi-ma… jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća?” (Mt 44-45). Isus naglašava što je bitno. A to je da su svi ljudi Očeva djeca. On sve ljubi, svima priprema sreću kraj sebe kroz svu vječnost. I ne voli kad se njegova djeca međusobno mrze, svađaju i ubijaju. Kojem roditelju to može biti drago? A kako je to tek odvratno njegovim očima. Zato među njegovom djecom ne može biti neprijatelja. Radije recimo protivnika. Jer ako je netko neprijatelj tebi, ti nisi njemu. To je milo Ocu. Amen.