.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

sol zemljefra Petar Ljubičić – Razmišljanje uz petu nedjelju kroz godinu

Djevojka je bila slijepa, nije se nikada nadala da će jednom progledati. Ipak je jednoga dana otvorila oči i vidjela u radosti oko sebe svijet koji prije nije mogla ni zamisliti. Presadili su joj oči pokojnoga don Carla Gnocchi-a koji se preselio u vječnost 1954. i u oporuci svoje oči ostavio drugima. Nakon uspjelog presađivanja djevojka je sva sretna kliknula: “Nisam mogla zamisliti da tako lijepo izgleda Božja Priroda!” Sada ju je gledala don Karlovih očima. Ova djevojka je iskusila što to znači imati vid i razlikovati svjetlo od tame.

 

Evanđelje današnje nedjelje veoma je kratko, a neobično mnogo kaže i veoma mnogo od nas traži. Gospodin kaže da smo mi pozvani biti njegovi osvjedočeni svjedoci, naviještati Radosnu vijest da Bog ljubi sve ljude i želi ih spasiti. To bi trebalo činiti riječima i samim životom. Propovijedanje riječima bit će povjereno pozvanim i poslanim ljudima, ali svjedočiti životom mogu i moraju svi bez razlike. Tako postajemo sol i svjetlost svijeta. Isus nam govori: “Vi ste sol zemlje… Vi ste svjetlost svijeta…” Vi ste izabrani da budete moji učenici pred očima svijeta, kao oni koji su u službi ljudima. Svaki osvjedočeni katolik je poz-van postati za ovaj svijet ono što je sol za hranu. Pozvani smo davati smisao životu i istrošiti se iz ljubavi prema ljudima. Pozvani smo davati svjedočanstvo boljega, savršenijeg života. To znači biti sol.

“Vi ste sol zemlje!” Sol je začin jelu, daje mu ukus i čuva ga od truleži. Isus istu ulogu namjenjuje svojim učenicima; dužnost im je: čuvati čovjeka (svijet) od truleži – izopačenosti, nevjere, grijeha, i začiniti ga vrlinama: svetošću, ljubavlju, dobrotom, Bogom. Dužnost je to svakoga tko je kršten; inače je trulo, bljutavo, otrovno stvorenje: bit će izbačen na smetište kao izvjetrela sol… Stoljećima bili su to ovoj zemlji naši djedovi – naše kršćanstvo njihovo je i Božje djelo. No, od tuđih kredita ne može se vječno živjeti. Na nama je da budemo sol – začin ovoj zemlji i ovom svijetu danas i sutra. Zalažimo se uvijek za ono što je plemenito i pošteno, pravedno i istinito, dobro i sveto. To znači biti pravi Isusov učenik. Moramo se ozbiljno zapitati – jesmo li to!? Je li sol obljutavila, ishlapila? Je li nam život doista kršćanski!? “Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?” Znanost – psihologija – i povijest nedvosmisleno svjedoče: Izopačeni, zli kršćani najteže se obraćaju – njima gotovo nema lijeka. Tko gazi milost i odbija pruženu ruku Božju, tko Gospodina izaziva i prkosi mu, on ga ostavlja njegovoj bijedi, vlastitoj nesreći. Zli, otpali kršćani upravo to i tako čine, i uvijek su nesretni; svatko, naime, može biti sretan samo na mjestu gdje ga je stavio Bog te ako ostvari sebe po Božjim nacrtima. Ne zaboravimo: zao i otpali kršćanin Božji je neuspjeh, ali za to je odgovoran neuspjeli čovjek – kršćanin: postao je bljutava, ishlapjela sol. Čini se da smo se mi kršćani odviše opustili: postali smo ravnodušni na same sebe – nije nam briga što smo i kakvi smo; kao da je naše životno pravilo: što manje žrtve, što više lagodnosti; što manje Krista i križa, što više uživanja; vrlo opasna staza: u Evanđelju, u povijesti za nju nema potvrde i odobrenja; uvijek je to bila mekana staza – ali u smrt. Ako nismo i ne želimo biti potpuni kršćani, u vremenu kakvo je, uopće ne ćemo biti kršćani; ako se ne trudimo da budemo ljudi Evanđelja, ispisujemo posljednju stranicu svoga kršćanstva: sol je obljutavila…

“Vi ste svjetlo svijeta!” Još jedna usporedna, jedna slika. Svjetlo omogućuje čovjeku da nađe svoj put; da ne luta i ne zaluta. Kršćanin vjerom i životom – čitavim bićem – mora drugima biti svjetlo, putokaz do Božje istine, zalutale vraćati na Božji put; ako on nije svjetlo onda je tama: propast je sebi i drugima. Kao što zrcalo odražava sunce – njegovu svjetlost i toplinu – kršćanin mora odražavati Isusa Krista. On ne smije biti neka žaruljica što žmirka ili se već ugasila, nego svjetionik što naši-roko oko sebe obasjava čitav prostor. “Vaša svjetlost neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašega Oca nebeskoga.” Najglasnije i najuvjerljivije govori, najsvjetlije je svjetlo život, “djela ljubavi”. Tko živi s Gospodinom u srcu, taj je propovijed u hodu: i kada šuti, on govori; on je svjetlo što ga svatko vidi, a ništa ne gasi. “Riječi lete, primjeri privlače”, rekli su stari Latini. Poplavu lijepih, dobrih a jalovih riječi slušamo svaki dan: dobra “djela ljubavi” često uzalud želimo vidjeti… Govor uzornoga kršćanskog života čut će i gluhi, “djela ljubavi” vide i slijepi. “Ako možeš biti zvijezda na nebu, budi zvijezda na nebu! Ako ne možeš biti zvijezda, budi oganj na planini, budi svjetiljka u kući” (L. Eliot). Ne može svatko biti veliki svetac – zvijezda na nebu; ne može svatko biti nadaleko poznati kršćanin – oganj na planini; svatko može biti svjestan, uzoran kršćanin u svom domu, na svom mjestu: svjetiljka u kući.

“Živite kao djeca svjetla; plod se svjetla, naime, sastoji u svakoj vrsti dobrote, pravednosti i istine”. – upozorava kršćane sv. Pavao. Ne nositi ime nego biti kršćanin – poruka je današnjeg evanđelja. Kršćanin ne smije biti pomračeno sunce, ugašena svjetiljka, bljutava sol. Ako je to, nije kršćanin… – Jesmo li “sol zemlje?” Dajemo li ljudima ono što sol daje jelima: ukus = vrijednost, misao, nepokvarljivost… – Jesmo li “svjetlo svijeta”? Dajemo li svijetu mogućnost da vide sjaj, ljepotu, život? i još više: istinu, svjedočenje, vodstvo…? Svatko od nas trebao bi se pojedinačno o ovome zapitati. Isto tako trebamo se i mi kao zajednica Kristovih učenika pitati: Koliko smo mi svi skupa sol i svijetlo za ovu našu župu u kojoj živimo i djelujemo. Koliko mi utječemo na druge svojim životom? Potičemo li druge na bolji bolji život? Potičemo li ih da se zamisle nad svojim životom? (Niče: “Kršćani moraju kršćanskije živjeti, ako žele da i ja vjerujem u njihova Krista!”.) – Mnogi misle, kad je riječ o ovim riječima današnjega Evanđelja, da su one rečene uglavnom svećenicima. One su upućeni svima…

Jednom zgodom svećenik navratio malo u mehaničara i tu čuo tešku psovku od mehaničara u trenutku kad mu je iznenada pukla neka tanka osovina što ju je ispravljao. Uljudno ga svećenik upozorio na tu prostotu. A on mu je odgovorio: “Vi popovi ne smijete psovati, ali mi možemo jer je nekada to nama Ijuta potreba!” Božji zakon je za sve nas. Bog očekuje od nas, zapravo traži da budemo svijetlo i sol svima.

Dužni smo svi posvijetliti i drugome da mu se ta nesreća ne dogodi. Svjetlo svijetu smo svi skupa, ako smo krotki, ponizni, milosrdni, mirotvorci, čisti srcem… Budimo sol i svjetlo u društvu gdje živimo, u svojoj obitelji, u susjedstvu, na radnom mjestu…

Budemo li zahvaćeni Kristom i bude li njegov Duh živio u nama svi će vidjeti naša dobra djela i slaviti Oca nebeskoga. Gospodine, Ti si svjetlo vjere i ljubavi zapalio u našim srcima u trenutku krštenja. Žarko Te molimo, daruj nam milost kako bi stalno bili sol zemlje i svijetlo svijeta.  Amen.


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari