Pater Marko Glogović nam želi pomoći u provjeravanju kojoj skupini katolika pripadamo. Važno je da smo katolici. Ne daj, Bože, da slučajno pripadamo nekoj kršćanskoj sekti! Međutim, ako smo mi katolici najbolja ekipa, tada bismo trebali i najbolje igrati. No bez redovitog treninga i dolaženja na utakmice, samo smo navijači, a neki drugi igraju umjesto nas.

Malo ćemo se šaliti. Neki poneki i neka tvrde, da se katolici dijele na: kartolike, kantolike, kaptolnike i kavgolike.

 

Prvi, tzv. kartolici, vjernici su koji uz svoju religioznost prakticiraju i kartanje, kockanje, lude cjelonoćne pijanke i vole uglavnom sve što je povezano s dobrim društvom i zabavom. Njih opet dijelimo na dvije podskupine; kvadrat-pasivni i kub-pasivni. Ovi prvi doduše vjeruju u Boga ali „ipak smo samo ljudi” pa nedjeljom, ljudski, odmagle ili na kakvu utakmicu ili na planinarenje ili u šumu u lov i slično. Mukotrpnom filozofijom dođoše do zaključka, da su ipak supruge i djeca nositelji vjerskih obveza, pa se oni povlače, čineći veliku žrtvu i pokoru, čučeći u grmlju čekajući srndaća i zeca. Ili s pivom na tribinama.

Ovi drugi, kub-pasivni kartolici, posebni su slučaj i za njih vrijedi ona prastara narodna „Ne diraj lava dok spava”. Oni nedjelje i blagdane provode dosljedno etimološkom značenju samih pojmova – ne djeluju i blago provode dane. U strahu da ih ne izgubimo, jer su zaštićena vrsta, kasnije ih budimo, dobro ih hranimo, kraj omiljenog kauča čekaju spremne alatke uživancije, odnosno daljinski upravljač, topla kava, dekica, eventualno malo narezane meze, jer nečim im treba zaposliti govorni aparat. Da ne psuju previše. Eto, ova druga pod-skupina, kub-pasivni kartolici, uopće i ne izlazi, otuda i njezin naziv. Počivali u miru, amen.

 

Kantolici su tzv. politički katolici. Oni se dijele na duhovno-duševne kantone. Imamo lijeve, desne, centralne, gornje i donje kantone. Svi su oni vrlo različiti, a opet vrlo slični. Iako iste vjere, ne mogu se međusobno smisliti ni vidjeti. Poštuju papu u Rimu, ali Rim je daleko, a stranačke su vođe blizu. Često i mijenjaju kantone. Glavno im je obilježje što povremeno navrate u crkvu, da bi ipak koliko-toliko sudjelovali u životu ovog dijela društva, koji neizostavno mora imati i religijsku komponentu. Za njih je karakteristično i to, da znaju sve, znaju sve o svima i znaju sve kako treba biti. Na sprovodu je najvažnije zvono (ne da je stara, sad već pokojna, majka ispovjeđena i pričešćena) a ako slučajno pop ne može imati misu kad oni to zahtijevaju, pišu odmah svim biskupima Europske biskupske konferencije, a za svaki slučaj obavijeste i medije. Pa ‘š vidit svoje. No, dobro, Bog ih blagoslovio.

 

Kaptolnici su katolici koje još popularno nazivamo „sms-vjernici”, što bi u prijevodu bilo „segmentarno-sistematizirani”. Kad vide nekog s Kaptola, počnu se pjeniti i nekontrolirano tresti. Takvi se hvale hrvatskim božićnim pjesmama, brižno njeguju običaj uskršnjeg bojanja jaja, dragi su im mladi pametni posebni svećenici, u Armani odijelcu, najbolje s kakvom titulom pred imenom, koji bi bez prigovora prihvatili njihova objašnjenja evolucije i histerotomije. I njihov keš. No, nikako se ne mogu složiti s naukom Crkve („treba je pod hitno reformirati i modernizirati”) o npr. kontracepciji ili abortusu. Oni bi Isusa bez Crkve i Crkvu bez Isusa.

 

 

Kavgolici su u široj javnosti najomraženiji katolici, dakle oni koji od Biblije frču papire za cigare, tuku svoje katoličke žene i djecu, kamatare, reketare, bulingiraju i mobingiraju, bogopsovka im ne silazi s usana. Sve potkrijepljeno alkoholnom okrjepom. No, uz sve to i oni imaju obilježja naše vjere: barem zlatni lanac s križićem. A u stanu obavezno mora biti slika sv. Ante, uz Playboyjev kalendar, narafski. Ima i kripto-katolika, quasi i pseudo-katolika, LSD-katolika, vikend-katolika, mega i vega-katolika, turist-katolika, kruzer-katolika, eko-katolika, karminokatolika. Ovi posljednji su, uz sve kompromitirajuće diskutabilne crte karaktera, ipak nekako najsimpatičniji. Pobožno obilaze karmine i krstitke, neizostavni su i na svadbama. Bježe od oltarnog stola, ali tako su revni za druge stolove.

 

Oh, skoro zaboravih bioenergokatolike. Puni su žara, pa im je premalo i preslabo biti samo dio opće katoličke religioznosti i uljudbe. Stoga, uz katoličke svetinje, pokraj specijalnog kipića Bude od titana, koji blješti na suncu, drže i piramide, amulete, amajlije, kristale i protu-energetska polja pod krevetom. Nije naodmet kupiti i potkovu, djetelinu, zečju šapu, a i lijevano olovo dobro dođe, za svaki slučaj. Uz prastari Stari zavjet i stari Novi zavjet, imaju i novokomponirane knjige vidovitih istočnjačkih new-age propovjednika, koji potaknuti višim silama ljubičastih aura i savjetima poligamnih anđeoskih bića temeljito objašnjavaju kako smo tisućama godina bili slijepi i glupi.

 

 

Bio-katolici ne vjeruju u pakao, kler im je nužno zlo, a na najvišoj je cijeni i važnosti sve što u prefiksu ima riječ „čudo”. Čudesni prah, čudnovati visak, čudo od eliksira. Kartolici i kavgolici bi to nazvali „čudovišno”. Hehehe, ili hohoho, kako kaže Djed Mraz ismjehujući Malog Isusa. Jesmo li se malo nasmijali? Ili zaplakali? Kako god, imam radosnu vijest! Dragi Bog voli sve nas, ma kakvi bili. Tolerira nas, strpljivo čeka da konačno postanemo samo – katolici. Da nije tako, da nije Njegove ruke, da nije Njegova milosrđa, sve bi već davno bila jedna velika ruševina. Svatko od nas ima ponešto od svega napisanog. Da malo više čitamo riječ Božju, znali bismo to i prepoznati i iz toga izaći. „A Sin Čovječji, kada dođe ponovno, hoće li naći vjere na zemlji…?”