.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

14putnik

U Gardiner muzeju u Bostonu izložena je Rembrandtova slika „Oluja na Galilejskom moru“ (slika iznad ovog teksta). To je Rembrandtova interpretacija ovonedjeljnog čitanja. Vidi se panika ucrtana na licima učenika dok njihovu lađicu valovi dižu visoko kako bi je sunovratili u podivljalo more. Dvojica učenika pokušavaju probuditi Isusa koji spava na krmi broda.

Ali ako sliku pogledate pozornije otkrit ćete da nešto nije kako bi trebalo biti. Previše je ljudi na slici. Pobrojite ih. Ima ih četrnaest. Trebalo bi ih biti trinaest (12 apostola i Isus). Ali njih ima četrnaest.

Tko je četrnaesti putnik?

I tada primjećujete da je jedan od putnika u lađi sam Rembrandt. Naslikao je sebe samoga. I postavio je sebe u lađu, među učenike. Zajedno s Isusom.

Advertisements

I to je baš ono što bismo i mi trebali učiniti. To bi trebao biti način kako interpretirati današnje čitanje. I mi smo u lađi zajedno s Isusom. Vjerni ali ustrašeni. I mi smo u toj oluji. Ne sumnjam da bi veliki broj nas želio da nije u ovoj sceni. Jer neki među nama vole vjerovati da se nikada ne će naći u oluji ili da se nikada u svojoj vjeri ne će pokolebati.

Čovjek po imenu Fock bio je mornar u II. svjetskom ratu. U jednom od svojih pisama kući on piše: „Ako čujete da sam pao u borbi, ne plačite. Sjetite se da je čak i ocean u kojeg moje tijelo tone, samo lokvica u ruci mojeg Spasitelja.“ Rijetkost je susresti takvu vjeru.

Ne postoji obećanje da ćemo kroz ovaj život proći bez nevolja i oluja, ali postoji obećanje da u njima ne ćemo biti sami.

„I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 20)

Da, ali mi ljudi bismo radije ugovor. Ugovor između nas i Boga. Kako mi kažemo: „Carta canta.“ Neka se navedu naše obveze i naša prava, neka se sve napiše i ovjeri, ali i Bog neka ponese svoj dio odgovornosti. Poglavito neka to bude nama jamstvo za vrijeme kada oluje navale. Jer mi tada bivamo ustrašeni i dižemo svoj pogled prema nebu, ne znajući da je Krist tu, tu na krmi naše životne lađe. I sve što bismo trebali jest vjerovati mu.

Stephen Crane je napisao pjesmu i njoj stoji: „Čovjek reče svemiru „Ja postojim.“. „To može biti istina,“ reče svemir, „ali to nikada u meni nije stvorilo osjećaj obveze prema tebi.“ Koliko nas je samo, poput pjesnika Cranea, vapilo u svojoj boli i očaju, i odgovor nismo dobili? Ima li bilo tko „gore“, netko kome je stalo do nas „dolje“? Kada molimo „…nego izbavi nas od zla…“ očekujemo li mi stvarno da nas Bog čuje, da mu je stalo, da će djelovati? Ili mi to govorimo sebi samima?

Profesor Paul Davies dobio je 1966 nagradu Templeton za progres (?) u religiji. Bavio se je temom koliko je znanost malena prijetnja za kršćansku vjeru. Pa ipak, u svojoj knjizi, on također govori da ako kršćanska vjera želi biti vjerodostojna za modernog čovjeka, onda bi mi vjernici trebali zaboraviti na „intervencionističkog Boga“, dakle Boga koji čuje, brine i djeluje za naše dobro. Takav Bog, kaže profesor Davies, ne samo što je uvreda za zdrav razum i u suprotnosti sa zakonima prirode, nego je također nevjerojatan za modernog skeptičnog čovjeka.

Eto kao danas neki „kršćanski teolozi“ tumače Boga. A sve ih je više i više.

Pitam ja vas i pitam ja sebe samog: „Želimo li mi Boga koji je negdje daleko, koji nije uvreda za naš zdrav razum, koji nije u suprotnosti sa zakonima prirode ili mi želimo Boga, koji čuje, koji brine i koji djeluje za naše dobro i koji spava na krmi naše životne lađe?“

Kakvog Boga mi želimo?

Ja želim Boga koji je tu pokraj mene. Koji možda i spava na krmi moje lađe, ali koji putuje zajedno sa mnom. Želim Boga koji će stišati oluju u meni i želim Boga koji će me odvesti na „drugu obalu“.

Cilj današnjeg čitanja nije u pokazivanju Isusa kao nekog „super heroja“ koji nam daje primjer kako biti hrabar kada oluja zahvati našu životnu lađu. Cilj današnjeg čitanja je neki drugi. Mi trebamo identificirati Isusa kao onog koji je u stanju savladati demonske sile u našem životu. Marko nam govori da će on biti s nama. Biti će u brodu s nama. Ali mi to možda ne ćemo ni znati sve dok ne dođe do oluje.

Ali mene muči jedno pitanje. Muči me spoznaja da su se učenici više prepali Isusa koji je smirio oluju nego same oluje. Zašto? Zašto se mi bojimo živoga Boga?

U svojoj knjizi „Peace Like A River“ („Mir poput rijeke“) Leif Enger progovara kroz naratora, a to je Reuben Land, koji govori o čudu kada mu je otac spasio život pri samom rođenju. I onda promišlja o tome koliko često mi nastojimo „pripitomiti“, „udomaćiti“ čuda.

Reuben Land kaže: „Ljudi se boje čuda, jer se boje promijeniti se.“

Mislim da se tu krije izvor one vrste straha koja stoji negdje između naše zaprepaštenosti u odnosu prema Bogu i straha koji nas paralizira.

Strah od promjene.

Isus definitivno traži od učenika da se promijene. Isus ih odvodi na „drugu obalu“. Odvodi ih od ribarstva do apostolskog sljedbeništva. Priprema ih da prihvate kraljevstvo toliko različito od onoga kojeg su oni očekivali i željeli.

Promjena s kojom se učenici suočavaju je stvarna. I teška. I neizbježna. Njima to tek „dolazi u glavu“, postaje im jasno, kada vide da onaj koji od njih traži promjenu, da je taj u stanju zapovijedati i vjetru i moru i da je on uistinu sam Bog.

Bojimo li se mi promjene?

Mi se bojimo promjene koja se događa kada mi susretnemo živoga Boga i kada shvatimo da mi više ne kontroliramo situaciju i da naš život više nikada ne će biti kao prije.

Živeći u ovim našim modernim vremenima mi definitivno imamo problema sa čudima. S jedne strane činimo sve kako bismo ih ignorirali, jer ona za nas, „suvremene i moderne ljude“, djeluju pomalo primitivno, zaostalo, neznanstveno. Ili ih pokušavamo racionalizirati.

I onda mi pitanje sotone, zlih duhova, demonske opsjednutosti svodimo na neku od brojnih dijagnoza za mentalnu bolest, pa nam je sve to ili stres, ili tjeskoba ili depresija ili psihoza. A kada racionaliziramo onda recimo čudo hranjenja 5000 tumačimo kao su ti ljudi imali hrane sa sobom, ali zbog svoje sebičnosti nisu to nikome govorili, pa ih je Isus samo trebao dobrim PR pristupom motivirati neka je podjele s onima koji hrane nemaju… i tome slično.

Ključno pitanje glasi: „Jesmo li mi u stanju prepustiti se Bogu i svjedočiti čudu, svjesni da bi nas to čudo moglo i trebalo promijeniti? I to zauvijek?“

Zapitajmo se, gdje nas to Bog danas susreće i jesmo li spremni otisnuti se prema „drugoj obali“ kako bismo se promijenili? Jesmo li spremni ukrcati se u lađu kao četrnaesti putnik?

Isus u današnjem čitanju iz grupe ne izdvaja ni jednog učenika, nego svi zajedno prelaze jezero, doživljavaju oluju, svi zajedno dršću od straha, svi zajedno ostaju zaprepašteni u strahopoštovanju i strahu.

Ako smo mi 14-ti putnik onda možemo ovo primijeniti i na Crkvu, i na naš narod, i na našu obitelj. To je poziv svima, poziv na dublje zajedništvo s Bogom koji nas nikad ne ostavlja same, ali koji nas isto tako nikad ne ostavlja istima, nepromijenjenima.

Nas Bog voli onakve kakvi jesmo. Da, Bog nas baš takve voli, ali nas suviše voli da bi nas takvima i ostavio. Ne postoji izbor hoćemo li se mi promijeniti ili ne ćemo. Pitanje je samo koja će se vrsta promjene dogoditi. Hoćemo li se prepustiti Bogu živomu ili ne.

Koja je alternativa riskantnom prijelazu preko uzburkanog mora i odlasku na „drugu obalu“?

Alternativa je ostati privezan na ovoj obali. Ne isploviti.

Nažalost danas je to jako čest prizor. Najveći broj kršćana ostaje čvrsto usidren i privezan na ovoj obali, na obali ovoga svijeta.

„Crkva nije luksuzni kruzer, koji osigurava plovidbu i komfor svima onima koji se popnu na palubu, nego je čamac za spašavanje, koji je ponekad nagnut, koji ponekad propušta vodu, ali za čijim je kormilom uvijek Isus Krist.“ (Lyle G. Miller)

 

Poslušajte audio emisiju

„uvijek nedjeljom“

IVICA URSIĆ

21. lipanj 2015.

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •