.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

 

Povodm molitveno-katehetskog susreta molitvenih zajednica sa biskupom Komaricom u Banjoj Luci, biskup Franjo Komarica uputio je katehezu članovima molitvenih zajednca Katoličke Karizmatske obnve u Duhu Svetom, koju u nastavku možete pročitati u cijlosti.

 

 

Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,

„Uvijek zahvaljujemo Bogu za sve vas kad vas se sjećamo u svojim molitvama. Bez prestanka se sjećamo pred Bogom, našim Ocem, vaše djelotvorne vjere, požrtvovne ljubavi i postojane nade u Gospodina našega Isusa Krista“ (1 Sol 1,2-3).

Ove riječi apostola Pavla iz njegove Prve poslanice Solunjanima odzvanjaju i u mom srcu dok Vas pred sobom gledam u ovoj Gospinoj crkvi, u kojoj su proteklih 90 i više godina slavljene tisuće svetih misa, izmoljeno više milijuna molitava kajanja,  slavljenja i zahvaljivanja Trojedinom Bogu te upućeno Bogu bezbroj vapaja za razne duhovne i materijalne potrebe mnoge naše braće i sestara, – svećenika, redovnika, redovnica i osobito brojnih Kristovih vjernika laika.

Iskreni, bratski pozdrav i izraz srdačne dobrodošlice upućujem svima Vama, sada ovdje nazočnima, pristiglima iz svih dijelova naše Domovine, te iz više dijelova susjedne Hrvatske, kao i onima koji će se nama još pridružiti tijekom ovog našeg molitveno-katehetskog zborovanja. Osobit pozdrav i izraz zahvalnosti za sav trud oko priprema ovog našeg zborovanja upućujem Vama g. Mirko Puđa, donedavnom voditelju molitvene zajednice iz župe Podhum i ujedno sadašnjem koordinatoru svih zajednica KKODS BiH; zatim fra Tomislavu Jeliću, duhovniku KKODS BiH i fra Josipu Ikiću, i Vama, drugim duhovnim vođama nekih od ovdje prisutnih karizmatskih zajednica, kao i svima vama koji ste se rado uključili u organiziranje ovog našeg susreta, odn. molitvenog zborovanja.

Osobitu zahvalnost i izraz srdačne dobrodošlice upućujem Vama, g. Mijo Barada, iz drage nam Hrvatske, koji ste svojim neumornim kršćanskim svjedočenjem – riječima i djelima – poznati diljem mnogih europskih i izvan europskih zemalja. Vi ste u svojoj ljubavi i prema nama ovdje uspjeli naći vremena i biti danas među nama, dijeleći s nama Božje darove – vjere, nade i ljubavi, koje ste dobili. Zahvalna i spremna srca želite ih i drugima, danas nama ovdje sabranima, podijeliti, – i u usmenom i pismenom obliku – kako bi i oni, odn. mi – s Vama zajedno – slavili Boga i još odlučnije i radosnije se stavljali u njegovu službu, u Crkvi Kristovoj i u ime Crkve u sredini u kojoj žive, odn. živimo. Pozdrav i Marijanu Krajinoviću, utemeljitelju Zaklade Milosrdni Isus, zahvalni što ste spremni ponuditi nam Vaše dragocjeno jedinstveno iskustvo susreta sa živim Kristom, što ste opisali u dramatičnoj knjizi „Ne dam te od sebe“.

Na prošlom ste susretu u lipnju ove godine, na ovom istim mjestu, čuli osnovne podatke o identitetu Katoličke karizmatske obnove, o njenom nastanku, te o odnosu papâ prema Katoličkoj karizmatskoj obnovi. Papa Ivan Pavao II.: „Rastite u crkvenoj zrelosti koja dolazi u Crkvu. Budite potpuno katolici i karizmatici“. Papa Benedikt XVI.: „Gradite kulturu prvih Duhova – Pedesetnice!“

Osobno sam, još s kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, najprije kao bogoslov, a onda i kao svećenik – najprije u inozemstvu na studiju pa onda kao profesor u Domovini – imao određene mogućnosti pratiti razvoj karizmatskih, molitvenih pokreta i djelovanja, doduše ne toliko neposredno. Sudjelujući kao predstavnik BK bivše države na Svjetskoj sinodi o laicima u Rimu 1987., mogao sam  još više ući u aktualnu problematiku, vezanu uz mjesto i poslanje u suvremenoj Crkvi i svijetu – osobito katoličkih vjernika laika u njihovom zajedničkom s crkvenom hijerarhijom – svećenicima i biskupima – zauzimanju za životnost i plodnost Crkve u novoj evangelizaciji svijeta.

 

Osvjedočio sam se o dragocjenom djelovanju Duha Svetoga u srcima brojnih kršćana

Obilazeći – ne samo župe moje biskupije, nego i brojne druge u bivšoj i sadašnjoj Domovini – te brojne Hrvatske katoličke misije po raznim zemljama i kontinentima, a također i ne rijetko sudjelujući u crkvenim svečanostima drugih naroda i sredina, mogao sam se i sam osvjedočiti o dragocjenom djelovanju Duha Svetoga u srcima i životima brojne naše kršćanske braće i sestara. Bogu hvala da danas ovdje mogu biti svjedokom novog rasplamsavanja vatre Duha Svetoga u srcima i dušama Vas – članova već oformljenih molitvenih zajednica po župama iz BiH i Hrvatske, kao i vas drugih vjernika laika. Sve je to zapravo dragocjeni plod velikog II. Vatikanskog koncila, održanog prije 55 godina, u vremenu mladenačke ili djetinje dobi mnogih nas, odn. prije rođenja nekih od Vas, ovdje okupljenih.

Iako se u međuvremenu, tj. tijekom proteklih 55 godina nakon Koncila na našem kontinentu, ali i drugdje, započeo odvijati jedan – za duhovnu dimenziju čovjeka – poguban proces sekularizacije, pa i raskršćanjenja, mi smo u bivšoj državi proživjevši višedecenijski bezbožni sistem, bili u nemogućnosti da svoju vjeru slobodnije i temeljitije i upoznamo i prakticiramo. Prošavši kroz dodatna iskušenja rušilačkog ratnog bezumlja, očitim darom Dobrog Boga, došli smo u situaciju da se sada odlučno potrudimo otvarati se poticajima Duha Svetoga i radovati se osobnom susretu sa živim i djelotvornim Kristom u Njegovoj Crkvi, sami ili u zajedništvu s drugom našom braćom i sestrama u istoj vjeri.

Želja je mnogih od Vas da se u svojim župnim zajednicama zajedno okupljate i izvan redovitih liturgijskih slavlja – misa i drugih pobožnosti – na zajedničko čitanje i razmatranje Svetog Pisma, na molitve za razne nakane – za osobne i velike nakane i potrebe Crkve, te na razgovore i dogovore o zajedničkim akcijama kršćanske djelotvorne ljubavi. Ta Vaša želja ima različite oblike realiziranja – zavisno od župe do župe, od biskupije do biskupije. Ali su sve Vaše molitvene zajednice prepoznate u Crkvi kao nešto „novo“, nešto svježe i konstruktivno, potrebno. Radi se o Vašoj iskrenoj želji da produbite i učvrstite svoju osobnu i zajedničku povezanost s Bogom kao i s braćom i sestrama u istoj vjeri. Ujedno Vi želite sačuvati u učvrstiti svoju vjernost prema živoj rijeci svoje vjerničke baštine koja Vam je donijela – na ramenima Vaših roditelja i vjernih predaka – blago svete vjere i pripadnosti Kristovoj Crkvi.

Vaša želja da se kao članovi Vaše župne zajednice okupljate i dodatno – kao članovi Vaše molitvene zajednice – na češće susrete, izriče ujedno Vašu opredijeljenost za Vašim misionarskim djelovanjem u Vašim životnim sredinama. To znači, da ste Vi spremni dobrohotno susretati druge ljude, žene i muškarce, u njihovim životnim situacijama, uvažavajući njihovo ljudsko, – od Boga dobiveno – dostojanstvo i uočavajući situaciju, tj. sudbinu i potrebu svakog od njih ponaosob.

Takav Vaš stav i takvo Vaše ponašanje ujedno pokazuje Vašu spremnost na razgovor, dijalog i dogovor s drugima i zajednički rad s drugima kad je u pitanju pružanje konkretne pomoći konkretnim ljudima u njihovim konkretnim problemima i potrebama – fizičkim, duhovnim ili  duševnim – kako osobnim tako i zajedničkim.

 

Što kažu papini dokumenti o poslanju laika?

Službeni papin dokument, kao plod rada već spomenute Sinode biskupa iz 1987. „o pozivu i  poslanju laika u Crkvi i svijetu – „Christifideles laici – Vjernici laici“ – naglašava, između ostalog i ovo: „Od pregoleme je važnosti jedinstvo života vjernika laika: oni se zaista moraju posvetiti u redovnome profesionalnom i društvenom životu. Da bi dakle mogli odgovoriti svome pozivu, vjernici laici moraju u poslovima svakodnevnog života gledati priliku za sjedinjenje s Bogom kao i za služenje drugim ljudima koje privode zajedništvu s Bogom u Kristu“ (br. 17).

Sadašnji papa Franjo poručio je članovima Katoličke karizmatske obnove u ožujku 2019. godine: „Tražim da organizirate seminare Novog života u župama, biskupijama i molitvenim grupama, poniznim i učinkovitim. To je vaša najvažnija zadaća. – Uvijek se oslanjajte na Bibliji i s Božjom Riječju evangelizirajte posebno siromašne i ranjene na duši: liječite ranjeno Tijelo Kristovo!“ A prošle je nedjelje – bila je to Misijska nedjelja – u bazilici sv. Petra u Rimu između ostalog istaknuo i ovo: Svaki istinski kršćanin je „onaj koji s ljubavlju ide u susret svima, jer kršćansko poslanje nije teret koji treba podnositi nego dar koji treba darivati“. Papa je ustvrdio kako „nismo rođeni da bismo stajali na zemlji i zadovoljili se s ravnicom. Rođeni smo kako bismo dosegli visine, to jest susreli Boga i braću ljude“. Napomenuo je da „za to je potrebno uspinjati se. Potrebno je ostaviti horizontalni način života, boriti se protiv sebičnosti i upravo izići iz svojega JA. Zbog toga uspon zahtijeva trud, no to je jedini način kako bismo sve bolje vidjeli, kao kad idemo u planine, gdje samo s vrha možemo imati najljepši pogled te shvaćamo da se to, tj. taj najljepši pogled – nije moglo dosegnuti, osim samo tim putem, uzbrdo idući.

„To je tajna i našeg kršćanskog poslanja“, veli papa i poručuje: „Vjerodostojan se navještaj kršćanske vjere ne sastoji samo od lijepih riječi, nego od dobrog života, života služenja koji se zna odricati mnogih materijalnih stvari, koje nas zatvaraju u nas same i čine nas ravnodušnima ili ograničenima na nas same, na naše stvari, na naše poznanike, rodbinu, našu zajednicu. A Isus se ne umara ponavljati da su svi pozvani na vječnu sreću i vječno spasenje, jer nitko nije isključen iz Njegovog srca i Njegovog spasenja. Zato treba pravi kršćanin moliti za sve; on osjeća da je dužan dati ljubav i onima koji ne poznaju Gospodina Isusa Krista. Isusov učenik – kršćanin – svaki dan slijedi svoga božanskog Učitelja i radost svoju što je Isusov učenik dijeli s drugima. Ali ne osvajanjem, prozelitizmom, nego svjedočanstvom, stavljajući se na istu razinu. Svatko od nas ima svoje poslanje na zemlji. Tu smo da bismo svjedočili, blagoslivljali, tješili, dizali i prenosili ljepotu Isusove nauke. Isusu je žao što ima još mnogo onih koji ne znaju da su ljubljena djeca nebeskog Oca, da su njegova braća i sestre za koje je On dao svoj život i kojima je darovao Duha Svetoga. Pravi kršćanin, pravi Isusov učenik će se truditi ublaživati Isusovu žalost i ići s ljubavlju u susret svim ljudima. Da bi to i mogao, on se mora najprije dobro potruditi da što bolje upozna Isusovu osobu i nauku, da ojača i učvrsti svoju vjeru u živoga i među nama nazočnog Krista, kao Spasitelja našeg i cijelog svijeta, da s njime bude tijesno povezan kroz molitvu i slavlje svetih sakramenata, osobito euharistije.“ Tako poručuje papa Franjo i nama, kao i članovima Kristove Crkve, koju predvodi kao Nasljednik apostola Petra i Kristov Namjesnik na Zemlji.

Vaše zajednice se trude sačuvati blago sadržaja katoličke vjere i katoličkog nauka

Vi ste danas, ovdje prisutni velikim dijelom kao članovi svojih molitvenih zajednica iz raznih mjesta, odn. župa ove zemlje i susjedne nam Hrvatske. Ima Vas, osobito domaćih Banjolučana koji formalno niste ni u jednoj molitvenoj zajednici, ali ste u svojoj obiteljskoj, bračnoj zajednici otvoreni poticajima Duha Božjega, te se trudite biti što vjerodostojniji Kristovi suradnici u njegovoj Crkvi,  u zajedništvu ne samo s ostalim Kristovim vjernicima laicima nego i sa svećenicima i redovnicima, dakako i sa biskupom svoje (nad)biskupije, kao glavnim učiteljem u vjeri, vođom, pastirom i posvetiteljem u biskupiji. Samo Vaše postojanje, draga braćo i sestre, u različitosti Vaših vjerničkih životnih iskustava, u različitim životnim okolnostima, s različitim karizmama, tj. darovima Duha Svetoga, ali u  jedinstvu vjere i u međusobnom zajedništvu i zajedništvu s cijelom Kristovom Crkvom – zapravo je jedan divan himan, jedna prekrasna pjesma jedinstva u raznovrsnosti, u različitosti, koju je sam Duh Sveti želio i ostvario u Vama i među Vama. Vi svi zajedno ste jedno divno svjedočanstvo da je među Vama, među nama danas, ovdje, uistinu živi Bog, živi i djelotvorni Isus Krist, Spasitelj svakog od nas i Spasitelj svih ljudi.

Svaka od Vaših zajednica, zapravo je jedan mali ili veći pokret, obilježen pokretanju svake i svakog od Vas iz određene životne i vjerničke učmalosti, osrednjosti, iz vjerničkog formalizma, iz načina katoličke tradicije baštinjene od roditelja, predaka ili Vašeg životnog okruženja. Vaše zajednice se trude i trebaju se truditi sačuvati blago sadržaja katoličke vjere i katoličkog nauka, što pretpostavlja da to blago, tj. katolički nauk treba svaki član dobro poznati. Ne samo znati osnovne istine vjere, i ono što se nalazi u svakom molitveniku, kao najosnovniji dio katoličkog nauka, nego i da se bude upoznat s opširnijim prikazom katoličkog nauka sadržanog u općem Katekizmu Katoličke Crkve. Tu se može jasno naći tijesna međusobna povezanost između crkvenih institucija – kao što su župa, biskupija, svećenik i druge zaređene osobe s jedne, te članova crkvenih pokreta i karizmatskih grupa i zajednica s druge strane. Katekizam tvrdi da je „Crkva mjesto gdje Duh Sveti cvjeta“ (749). Za samu bît Crkve, za njeno poslanje i djelovanje u svijetu – jednako su važni, ond. bitni i njezina institucionalna i njena karizmatska dimenzija. Obje te dimenzije – iako svaka na drugačiji način – doprinose životu Crkve, njenoj obnovi, svježini, plodnosti i svetosti njezinih članova, tj. Božjeg naroda. Ova, Bogom dana – osobito na Vatikanskom koncilu otkrivena i ustanovljena, stvarnost karizmatske dimenzije naše, tj. Kristove Crkve, omogućila je jedinstveni i bujajući razvoj mnogih novih crkvenih pokreta i karizmatskih, odn. molitvenih zajednica. Vjernici u zajednicama i pokretima traže – s njihove strane, potaknuti Duhom Svetim, da Božju Riječ žive u konkretnim povijesnim i društvenim situacijama. Tako oni svojim osobnim primjerom, svojim svjedočenjem – postaju poticajem za jedna uvijek iznova svježi i obnoviteljski duhovni napredak. Oni tako ujedno obogaćuju Crkvu s bezbrojnim i neiscrpnim raznolikostima od inicijativa na području ljubavi i svetosti.

 

Otvorite se poslušno darovima Duha Svetoga!

S pravom se može ustvrditi kako se i u ovom našem vremenu ostvaruju riječi starozavjetnog proroka Joela, slično kao i u prvim vremenima života i djelovanja Crkve, o čemu nam svjedoči novozavjetna knjiga Djela apostolskih (2,17 i dalje): „U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće, te će proricati vaši sinovi i vaše kćeri; vaši će mladići imati viđenja, a vaši starci sne“.

I Vaša nazočnost, drage sestre i braćo, danas, u ovom Božjem hramu jedan je jasan i opipljiv dokaz toga izlijevanja Duha Svetoga. Svatko od Vas pojedinačno i svaka Vaša molitvena, odn. karizmatska zajednica razlikujete se jedni od drugih. Ali ste istodobno svi ujedinjeni u ovu našu jednu te istu zajednicu, koja ima isti razlog i isti cilj svoga postojanja: da se svim snagama svoga uma i srca stavite u radikalnu službu življenog Evanđelja – koje je u svojoj srži radosni navještaj i garancija postojanja – za nas i među nama – Božjeg milosrđa i Božjeg praštanja, te póziva svima nama da to Božje praštanje i milosrđe prihvatimo i dalje širimo u svome životnom okruženju.

Zato se  samo od sebe nameće, da Vam svima doviknem i stavim toplo na srce ovaj poziv i poticaj: Otvorite se poslušno darovima Duha Svetoga!

Prihvatite zahvalno te darove, karizme, koje Duh Sveti neprestano dijeli! I ne zaboravit nikada da svaki dar Duha Svetog, svaka karizma – dodjeljuje se ne samo za Vas, – nego za opće dobro, tj. za korist i svih drugih članova Crkve, pa i za sve ljude na svijetu! Karizme su po svojoj naravi otvorene za komuniciranje s drugima.

Već spomenuti papinski dokument o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu sa Sinode biskupa naglašava ovako: „Do procvata različitih karizmi dolazi među vjernicima laicima, muškarcima i ženama i u naša vremena. Daju se pojedinoj osobi, ali mogu također biti podijeljeni s drugima i tako se produžuju u vremenu kao dragocjena i živa baština koja stvara posebnu duhovnu srodnost među osobama. (…)

Karizme valja prihvatiti sa zahvalnošću, sa strane onih koji ih dobivaju, ali i od svih u Crkvi. One su zaista, posebno bogatstvo milosti za apostolsku životnost i za svetost čitavog Tijela Kristova; pod uvjetom da se radi o darovima koji uistinu dolaze od Duha i da se iskazuju posve suglasno s pravim poticajima Duha. U tom smislu uvijek je nužno razlikovanje darova. Kao što su sinodalni oci kazali, u stvarnosti „nije lako razaznati i prihvatiti djelovanje Duha Svetoga koji puše gdje hoće. Znamo da Bog djeluje u svim vjernicima kršćanima i svjesni smo dobročinstava koja dolaze od karizmi kako za pojedinca tako i za cijelu kršćansku zajednicu. Ali smo isto tako svjesni sile grijeha i njegovih nastojanja da unese nemir i pomutnju u život vjernika i zajednice“ (prop. 9). – Stoga nijedna karizma ne oslobađa od povezanosti i podložnosti s obzirom na PASTIRE CRKVE. Koncil to jasno kaže kad piše: „Sud o njihovoj ispravnosti (tj. karizmi) i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro (usp. 1 Sol 5,12 i 19-21)“ (LG 12), da sve karizme, u svojoj raznolikosti i upotpunjavanju, sudjeluju za opće dobro (CL 24).

U raznovrsnim zbrkama i pomutnjama našeg vremena – od čega nisu pošteđene ni nekoje crkvene zajednice – lako je učiniti pogrješke ili se predati iluzijama. U našoj zajedničkoj ili osobnoj crkvenoj i duhovnoj izgradnji nikako ne bi smio biti zanemaren upravo ovaj prevažni element pouzdane poslušnosti prema biskupima kao jednom od nasljednika Isusovih apostola u zajedništvu s nasljednikom apostola Petra – s papom! – O tome  osobito jasno govore kriteriji crkvenosti – u malo prije citiranom dokumentu o laicima.

 

Temelji za udruživanje vjernika laika u Crkvi u moltivene zajednice

„U prosuđivanju bilo kojeg udruženja vjernika laika u Crkvi (bilo koje molitvene odn. karizmatske zajednice) temeljnima možemo smatrati ove kriterije:

  1. Davanje prvenstva pozivu svakog kršćanina na svetost, što se očituje u „plodovima koje Duh u vjernicima proizvodi“ (LG 39) kao rast prema punini kršćanskog života i savršenoj ljubavi (isto 40). U tom smislu bilo koje i svako udruženje vjernika laika pozvano je da uvijek više bude oruđe svetosti u Crkvi, pomažući i ohrabrujući „najtješnje jedinstvo praktičnog života članova i njihove vjere“ (AA 19).
  2. Odgovornost u ispovijedanju katoličke vjere, u prihvaćanju i razglašavanju istine o Kristu, o Crkvi i o čovjeku u poslušnosti Crkvenom Učiteljstvu, koje ju autentično tumači. Zbog toga svako udruženje vjernika laika (svaka molitvena zajednica ili karizmatska grupa) mora biti mjesto navještaja i ponude vjere kao i odgoja za nju u njenom neokrnjenom sadržaju.
  3. Svjedočanstvo čvrstog i uvjerenog zajedništva, u sinovskoj odanosti Papi koji je trajno i vidljivo središte jedinstva opće Crkve (LG 23) i s biskupom koji je „vidljivo počelo i temelj jedinstva“ (isto) posebne (tj. Mjesne) Crkve (– biskupije) i u „uzajamnom poštivanju svih oslika apostolata u Crkvi“ (AA 23).

Zajedništvo s Papom i Biskupom izražava se u iskrenoj spremnosti prihvaćanja njegovih doktrinarnih poruka i pastoralnih smjernica. Osim toga, crkveno zajedništvo zahtjeva priznavanje zakonita pluralizma oblika udruživanja vjernika laika u Crkvi i u isto vrijeme, raspoloživost na uzajamnu njihovu suradnju.

  1. Podudarnost i dioništvo u apostolskoj svrsi Crkve, a ona je „da ljudima naviješta Evanđelje, da ih posvećuje i tako usmjeri njihovu kršćansku svijest da budu sposobni u različite zajednice i u različite ambijente unijeti duh Evanđelja (AA 20).

U tom pogledu, od svih oblika udruživanja vjernika laika i od svakog napose traži se misionarski polet kojima su oni sve više i više subjekti nove evangelizacije.

  1. Nastojanje oko ponazočenja u ljudskom društvu kojim se, u svijetlu društvenog naučavanja Crkve, stavlja u službu cjelovitog dostojanstva čovjeka. U tom smislu udruženja vjernika laika moraju postati žive rijeke dioništva i uzajamnosti na izgradnji pravednijih i bratskijih uvjeta u društvu.

Ti, netom izloženi, temeljni kriteriji nalaze svoju provjeru u stvarnim plodovima kojima je popraćen život i u djelima tih raznih oblika udruživanja, kao što je obnovljen užitak u molitvi, u kontemplaciji, liturgijski i sakramentalni život; zatim nastojanje oko procvata zvanja za kršćanski brak, za ministerijalno (zaređeno) svećeništvo, za posvećeni život (redovnički); spremnost sudjelovanja u programima i pothvatima Crkve bilo na mjesnoj (biskupijskoj) bilo na nacionalnoj (državnoj) ili međunarodnoj razini (više država ili naroda);  katehetsko zalaganje i pedagoška uspješnost u oblikovanju kršćana; poticaji i kršćanska prisutnost u raznim sredinama društvenog života te ostvarenje i animiranje karitativnih, kulturalnih i duhovnih djela; duh odricanja i evanđeoskog siromaštva radi velikodušnije djelotvorne ljubavi prema svima; obraćenje na kršćanski život ili povratak zajedništvu krštenih koji su bili „daleko“ (CL 30).

 

Pastiri Crkve,neka pruže naputke, i još više ohrabrenje za rast tih udruženja vjernika laika u zajedništvu i u poslanju Crkve

„Pastiri Crkve, (naglašava već citirani dokument sv. pape Ivana Pavla II., o vjernicima laicima) suočeni s mnogim i shvatljivim poteškoćama što proizlaze iz nekih oblika okupljanja i nametanja novih oblika, ne mogu se odreći službe svoje vlasti i to ne samo zbog dobra Crkve, nego i zbog dobra samih laičkih udruženja (zajednica, pokreta). U tom smislu ocjenjujući ih,  (…) Crkveni autoritet može radi zahtjeva zajedničkog dobra Crkve izabrati i na poseban način promicati nek neka pruže naputke, i još više ohrabrenje za rast tih udruženja vjernika laika u zajedništvu i u poslanju Crkve, a udruženja i apostolske inicijative koji imaju neposredni duhovni cilj a za koje preuzima posebnu odgovornost. (…)

Svi mi, pastiri i vjernici, dužni smo pospješivati i neprestance jačati bratske veze i odnose poštovanja, srdačnosti, suradnje među raznim oblicima laičkog udruživanja. Samo tako će bogatstvo darova i karizmi koje nam Gospodin udjeljuje moći dati svoj plodan i uredan doprinos izgradnji zajedničke kuće“. Za uzajamno odgovorno podizanje zajedničke kuće neophodno je, osim toga, da napustimo svaki duh suparništva i svađe, a da se radije takmičimo u uzajamnom poštovanju (usp. Rim 12,10), prednjačeći jedan drugome u srdačnosti i u spremnosti na suradnju, sa strpljivošću, dalekovidno, raspoloženi na žrtvu koja će se to ponekad tražiti“ (Ivan Pavao II.) (CL 31).

Ove sve jasne naputke crkvenog autoriteta u našoj Crkvi, sv. pape Ivana Pavla II.  trebate, dragi Kristovi vjernici laici, draga braćo svećenici i redovnici, ponizno i velikodušno uvijek uvažavati; svoje snage i iskustva unositi u život Vaših župa, (nad)biskupija, ostajući uvijek u zajedništvu s pastirima Crkve i uvažavajući njihove upute!

 

Dragocijeni naputci pape Crkvi u Hrvata

Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju svih nas i svih ljudi, danas se mi okupljeni u Duhu Svetom na ovom svetom mjestu želimo – kao svjesni članovi Kristove Crkve – potruditi oko ovih naputaka i sugestija za naš duhovni, vjernički život i za naše ispravno i plodno zalaganje unutar naših crkvenih zajednica kao i unutar našeg društva.

Kao dodatni mali uvod u cjelokupni daljnji sadržaj našeg današnjeg duhovno-molitveno-katehetskog zborovanja, želim Vam ponoviti još neke od vrlo važnih i smjerodavnih riječi našeg istinskog i velikog prijatelja i neizmjernog dobročinitelja, svetog pape Ivana Pavla II., koje je uputio baš nama, u našem hrvatskom katoličkom narodu: Počet ću s njegovim riječima iz govora u Zagrebu, prigodom njegova 1. apostolskog dolaska među nas, Hrvate, u rujnu 1994., tj. prije 25 godina:

„Crkvo u cijeloj Hrvatskoj, pozvana si jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kad usne izgovore molitvu »Oče naš« (…) Ako nam je dakle Bog Otac, onda svi mi jesmo i moramo biti braća. Prije svih razlika, prije svakog pripadništva, prije svake nacionalnosti postoji duboko temeljno jedinstvo koje ujedinjuje svako ljudsko stvorenje. Mi kršćani, pozvani smo da to jedinstvo svjedočimo posebnom snagom i odgovornošću. Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati »Oče naš«, dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? (…) Vrijeme je da … cijela Crkva u Hrvatskoj, postane promicateljica međusobnog oproštenja i pomirenja. »Tražiti oprost i sam oprostiti«: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira“. (…) „Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega. (…) Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojoj sudjeluje svojim vlastitim doprinosom svaki čovjek dobre volje. (…) Prošlost i suvremena povijest uče nas da prava vjere u Krista daje najsigurniji oslonac za očuvanje i promicanje ljudskog dostojanstva. (…) Znajte uvijek naći u Kristovoj riječi svjetlost i snagu za građenje vaše budućnosti.“

Isti sveti papa, boraveći tri godine kasnije, 1997. kod nas u BiH u Sarajevu, poručio nam je ovo, da svi dobro upamtimo:

„Isus Krist je postao zagovornik kod Oca, zagovornik izabranoga naroda i svega čovječanstva. (…) On pristupa k Ocu kao najiskusniji i najmjerodavniji svjedok onoga što se po križu i uskrsnuću dogodilo u povijesti čovjeka i svijeta. Njegov govor je govor otkupljenja, to jest oslobođenja od ropstva grijeha. Isus se obraća Ocu kao Sin koji je s Njim istobitan i koji je isto tako pravi čovjek, govoreći jezikom svih ljudskih naraštaja i čitave ljudske povijesti: jezikom svih pobjeda i poraza, svih patnji i svih boli pojedinaca i ujedno čitavih naroda i zemalja svega svijeta. (…) Ti si [Kriste] naš veliki zagovornik. Ovaj Te puk zaziva ištući da snagom svoga otkupljenja prožmeš bolnu povijest koja je ovdje proživljavana. Ti, utjelovljeni Sine Božji, kao čovjek prolaziš kroz zgode i nezgode ljudi i naroda. Koračaj i kroz povijest ovih ljudi i ovih naroda koji su prisno vezani uz (…) ime Bosne i Hercegovine.“

A boraveći, kao najveći i najdraži gost i prijatelj naš i svih ljudi i naroda, godine 2003. u ovom našem gradu, i uzdižući na čast oltara najdičnijeg Banjolučanina – katoličkog vjernika laika Ivana Merza, „svjedoka Kristova i našeg zaštitnika i našeg uzora“ papa je u svojoj propovijedi izrekao i ove znakovite i značajne riječi: „Iz ovog grada, koji je tijekom povijesti obilježen tolikom patnjom i tolikom krvlju, molim Svemogućega Gospodina da bude milosrdan za krivnje počinjene protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegove slobode, pa i od nekih sinova Katoličke Crkve. Neka On u svima pobudi želju za uzajamnim oprostom. Samo u ozračju istinske pomirbe spomen na tolike nevine žrtve i njihove patnje ne će biti uzaludan i poticat će nas graditi nove odnose bratstva i razumijevanja“.

Drage sestre i braćo u Kristu, Spasitelju, primimo k srcu ove očinske riječi svetog čovjeka koje je on izgovorio među nama, na našem materinskom jeziku, radi nas i radi našeg duhovnog dobra i našega spasenja! Prihvatimo ove njegove dragocjene poticaje, kako bi plamen Duha Svetog, koji iz ovih riječi izbija, zahvatio srca i svih nas i srca mnoge druge naše braće i sestara u ovom gradu, zemlji, u našem narodu!

Neka se danas iz ovog Božjeg svetog hrama, posvećenog u čast Presvete Djevice i Bogorodice Marije, najvjernije suradnice Duha Svetoga vine pred prijestolje Božje naša usrdna molitva:

Dođi Duše Presveti! Dođi i obnovi lice zemlje, lice Crkve, lice našeg naroda, naše zemlje, našega grada, svih nas ovdje okupljenih oko dragog lika naše nebeske Majke, Majke Crkve, Majke svih naroda! Dođi sa svojih sedam darova! Dođi Duše života, Duše istine, Duše zajedništva i ljubavi! I Crkva i Domovina i cijeli svijet trebaju Tebe! Dođi Duše Sveti i omogući da od Tebe nastale karizme, među ovim vjernicima Krista Spasitelja donose uvijek obilan plod! Udijeli svojim sinovima i kćerima, ovdje danas sabranima, novu snagu i misionarski žar, elan. Raširi im svima njihova srca i oživi njihov angažman u našem današnjem društvu. Učini ih kuražnim glasnicima Evanđelja i svjedocima uskrsloga i živoga Krista, Spasitelja i Otkupitelja ljudi. Ojačaj njihovu ljubav i vjernost prema Crkvi!

Podignimo, braćo i sestre, i svoj pogled prema Mariji, prvoj učenici Kristovoj, Zaručnici Duha Svetoga i Majci Crkve, Kraljici apostola, koja je pratila apostole kod silaska Duha Svetoga na sve njih. Neka nam Ona pomogne svojim „Neka mi bude“ naučiti biti poslušnima poticajima Duha Svetoga! Neka po njenom majčinskom zagovoru siđe na sve nas blagoslov Trojedinoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Za Rastimo u Gospodinu:

mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari