U 17. stoljeću bili su strašni progoni kršćana u Japanu. Tada Japanci poubijaše sve kršćane, a u prvom redu katoličke svećenike i hermetički zatvoriše svoje otoke.  Noga katoličkog misionara nije smjela više stupiti na japansko tlo. Tako je to potrajalo punih 200 godina.

Napokon su Japanci bili prisiljeni da otvore vrata svoje zemlje. Crkva nije nijednog trenutka čekala, nego je odmah u Japan poslala svoje misionare. Jedan od misionara otac Petronije uspio je prodrijeti duboko u unutrašnjost zemlje i na svoje veliko čudo našao je ondje nekoliko sela potpuno katoličkih. I što je bilo najčudnovatije, ti su Ijudi bili dobro upućeni u glavna otajstva svete vjere.

Misionar je tu stajao pred velikom zagonetkom. On je znao da ti seljaci nisu nikada čuli propovijedi jer su već dvije stotine godina bili bez svećenika. A nisu ni čitali sveto Evanđelje, jer su bili nepismeni. Pa odakle im onda ta vjera? Tko ih je tako dobro poučio u glavnim istinama svetog Evanđelja? To je zaista bilo nesvatljivo. Ali misionar je brzo otkrio tu zagonetnu stvar.

Dakle zadnji svećenik koji je bio u tim krajevima bio je osuđen na mučeničku smrt i spaljen na lomači. Kad je gorio na lomači, uzeo je svoju krunicu i bacio ju je među svoje vjernike vičući iza glasa: Djeco moja molite redovno svetu krunicu, ona će vam sačuvati vjeru. I oni su poslušali svojega zadnjeg svećenika i svaku su večer molili svetu krunicu zajednički po svojim kućama, Kad su stari pomrli, mladi su nastavili s krunicom. Pomriješe i oni, ali i njihova djeca ostadoše vjerna djedovskoj molitvi. Upravo im je sveta krunica sačuvala vjeru, a s njom i sve drugo, jer vjera je početak Ijudskoga spasenja, i korijen svega opravdanja.

Ovo je izvadak iz knjige “Primjeri koji potiču, privlače, hrabre i opominju – fra petra Ljubičića”.
Dopuštenje autora za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.rastimougospodinu.com