Svatko tko prima Božju riječ i vjeruje u Isusa Krista ima moć/vlast postati Božje dijete (Iv 1,12). Može se stoga postaviti pitanje: Osjećaš li tu moć u sebi? Gledajući mnoge ljude i razgovarajući s njima izgleda da nisu primili snagu Riječi. Kršćani su i katolici, idu svake nedjelje na svetu misu, ali ne osjećaju i ne žive njima podarenu snagu Božje riječi. Što onda radimo s tom moći/vlašću Božjeg djeteta koja je u nama? Vjerujemo li?
Spuštena lica do zemlje, zaplakani obrazi, pogled usmjeren ne na drugu osobu nego mimo nje, to je najčešća slika kršćanina. Izgleda da se moć koju su primili po krštenju jednostavno ugasila u njima. Mnogi ne mogu oprostiti jer nemaju snage, ne osjećaju Božju blizinu. To da je Riječ postala tijelom zapravo im ništa ne znači. Umjesto toga, danas se sve češće čuje o depresiji koja uništava ljudsko biće. Kako otkriti snagu Riječi u svom srcu? Kako povjerovati da je istinita rečenica: Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.
Ivan evanđelist govori o tri načina (rođenja) koja su razlogom da ne osjećamo u sebi snagu Božje Riječi ili ju pak primamo, ali na krivi način: Prvi je razlog rođenje za vjeru od krvi; drugi je rođenje od volje tjelesne; treći je rođenje od volje muževljeve. Jedini ispravni način na koji možemo primiti moć jest rođenje od Boga.
Rođenje od krvi znači roditi se od roditelja. To je naše krvno srodstvo. Živimo u katoličkoj zemlji, ali ako vjeruješ samo zato što si primio vjeru od svojih predaka i da je zato dobro da ponekad odeš na misu ili vjeruješ iz običaja, onda to nije nikakva vjera. To znači da uopće ne vjeruješ.
Rođenje od volje tjelesne označava da si primio vjeru jer si to želio. No, to je često nalik tjelesnoj požudi. Naše tijelo stalno nešto zahtjeva, pa mu udovoljavamo. Možemo tako imati i htijenje vjere. Možemo vjerovati kada nam se hoće da vjerujemo i prestati kada više ne želimo vjerovati. U tom slučaju, vjera nam obično treba iz nekih hitnih razloga ili iz osobnog raspoloženja. Idemo na misu kad nam se ide, idemo i na ispovijed kada za tim osjećamo potrebu, ali u stvari naša vjera je mrtva.
Rođenje za vjeru po muževoj volji označava prisilu. Vjeruješ jer moraš vjerovati, osjećaš neki mus. Želiš se vjenčati u Crkvi jer si pod prisilom okoline, buduće punice ili svekrve. pod pritiskom se i krizmaš, ispovijedaš. Osjećaš prisilu zbog svete nedjeljne mise i zato da izbjegneš konflikt sa svojim župnikom ideš na misu misleći bolje ići nego ne ići. To je pragmatizam. To nije vjera. Upravo o tome govori sveti Ivan. Rođenje od krvi, od htjenja i od volje kao prisile onemogućavaju osjetiti moć, koju nam nudi Riječ. Jedino ispravno rođenje je ono koje dolazi od Boga. Ukoliko se netko rodi od nekoga to znači da svaki element njegova tijela dolazi od tog drugoga. Tako svaka stanica tvoga tijela dolazi od tvoje majke i oca. Ukoliko se želiš potpuno roditi iz Boga, to znači da sve što je u tebi mora dolaziti od njega: svaka tvoja odluka, riječ, sud, pogled, misao, govor o drugima, sve što imaš. Primaš li sve što ti Bog predlaže? To znači roditi se od Boga. To ne znači da nikad nećemo sagriješiti.
Slabi smo jer se pravimo pametnijim od Boga. On dolazi s konkretnom propozicijom vječne radosti, a mi mu govorimo: Ne! Znamo bolje, to nije tako, znamo kako biti sretni! Roditi se od Boga znači uzeti sve od njega, biti ovisan od Boga. Svijet nam govori nešto drugo. Kome vjeruješ? Budući da je Bog od samoga početka i prije toga početka i mi vjerujemo u to, sve ovisi o njemu. Ukoliko želiš proći kroz život s moći, nemoj tu moć tražiti gdje god, a sigurno ne u sebi, nego samo u Bogu. Ako nemamo vjere, nismo se rodili od Boga. Bez obzira koliko nas ovdje ima, ako se nismo rodili od Boga sva naša religijska praksa i običaji jednostavno nemaju smisla. Rodimo se od Boga! Tada u nama neće više biti tuge i besmisla. Ja ću pokušati, hoćeš li i ti?
