.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Rijec tijelom postadeVećina nas nije svjesna da u Evanđeljima postoje dvije zbirke Božićnih priča. Jedna zbirka je ona koju nalazimo u Evanđeljima Mateja i Luke, a druga u Evanđelju po Ivanu. Evanđelist Marko posjeduje poseban stil. Ova prva zbirka (Matej & Luka) nam je puno poznatija od ove druge (Ivan). 

Te priče, iz prve zbirke, u stanju smo vidjeti, vizualizirati ih i u stanju smo sebi predočiti sva ta događanja kao ona s Zaharijom i Elizabetom, Marijom i Josipom, s Isusom u štalici. U stanju smo sebi predočiti sve te ovčice i pastire, anđele, tri mudraca i njihove darove.
Ali drugu Božićnu priču, koju priča Evanđelje po Ivanu, nismo u stanju ni vizualizirati, ni nacrtati, ni prepričati.
Ivanova priča je apstraktna i filozofska.
Nekada je postojala web stranica „Illustrated Gospel by Maurice Lamouroux“ koju je kreirao ovaj Francuz i koji je prikupio čuvene slike biblijskih priča sukladno biblijskim temama. Sve poznate biblijske priče su tu, popraćene sa slikama iz različitih muzeja širom svijeta.
Na temu Isusovog rođenja, Dr. Lamoroux je prikupio 500 slika koje prikazuju Isusovo djetinjstvo. Sve prikazuju Isusovo rođenje prema tekstu Evanđelja po Mateju i Luki.
Što mislite koliko ima slika o Isusovom rođenju, koje su naslikane temeljem teksta iz Evanđelja po Ivanu?
Još 500?
Ne. Niti jedna!
Ni jedan slikar nije bio nadahnut i nije pokušao oslikati Božićnu priču po današnjem čitanju.
Zašto je Ivanova priča previše apstraktna, previše filozofska, tako zaprepašćujuća?
Svi mi volimo Božić. Mi volimo Božićne priče koje smo u stanju sebi vizualno predočiti. Priče s Marijom i Josipom, malim Isusom, slamicom, volom i tovarom, ovčicama i pastirima, anđelima i mudracima.
Ali u Ivanovom Evanđelju o tome nema ni spomena.
Nema slika Božića po Ivanovom tekstu.
Niti jedne.
Trebalo bi ga pokušati pozorno analizirati.
Naš je Bog uistinu ušao u naša ljudska stanja, u naša stanja koja nisu sva čista i lijepa, topla i puna dobrodošlice, kao što to neke Božićne čestitke žele da mi vjerujemo.
Naše sekularno, potrošačko društvo pokušava na svaki način retuširati istinu, zadržati misterij Božjeg Utjelovljenja na razini simpatičnog događaja, koji može i ne mora baš biti takav kakav jest.
Pa mi smo danas čitav smisao Kristovog rođenja sterilizirali. Mi smo omekšali omekšivačem oštru slamicu, dezodoransima smo odstranili neugodne mirise životinja u štalici. A što je s pastirima koji su došli s pašnjaka, prljavi, siromašni i ubogi? Kako je bilo Mariji kada se je oko djeteta okupilo toliko nepoznatih i čudnih likova? Kako je reagirala? Kako se je osjećala?
A onda je uslijedila vijest da Herod ima namjeru ubiti dijete i oni su morali bježati u drugu državu.
Tko to danas spominje?
Nitko?
Božić se je pretvorio u kartolinu na kojoj sve više u prvi plan dolaze nekakvi debeli, polupijani, likovi s bradom, obučeni u crveno, bucmasti anđelčići, nekakve poruke o nekakvim „blagdanima“, sve je puno čestitarskih fraza o „dobrom zdravlju“ i „svakom dobru“. Rekli bismo sve je “politički korektno”. Ne dao Bog da se netko uvrijedi tko nije kršćanin.
Od Božića, od Božjeg Utjelovljenja, ostalo je malo i ništa.
Ali mi, nakon što dobro promotrimo što se je tada zbilo, ne možemo i ne smijemo više reći da naš Bog nije u stanju razumjeti što to znači boriti se sa hladnoćom, što to znači bježati i biti progonjen, što to znači kada te prijatelj izda, što to znači tugovati za onim koga voliš, što to znači bojati se patnje i smrti i što to znači osjetiti prividni izostanak Boga.
Ne, naš je Bog uistinu hodao našim putem i Božja Riječ ljubavi uistinu je tijelom postala.
I Isusove riječi tijelom su postale.
On nije samo rekao “Ja te ljubim“ Zakeju, nego ga je pozvao neka siđe sa smokve, ponudio mu je svoje prijateljstvo i sjeo je večerati s njim.
Isus nije samo govorio o Bogu milosrđa i opraštanja, nego je proširio taj oprost na prestrašenu, posramljenu ženu koja je stajala sama, a uz nju je bila hrpa odbačenog kamenja, i na svoga prijatelja Petra koji je stajao uz žeravu netom ugasle noćne vatre nakon što ga je tri puta zatajio.
Isus nije samo govorio o Božjem kraljevstvu pravde, nego je stajao zajedno sa siromasima i odbačenima.
On nije samo govorio o Bogu koji čezne za našom cjelovitošću, nego je dodirnuo gubavca kako bi mu kožu očistio i podigao pognutu ženu kako bi joj vratio dostojanstvo.
On nije samo govorio gladnoj gomili „Ja vas ljubim“, nego je nahranio gladne istinom i kruhom.
On nije samo, svakome od nas, rekao „Ja te ljubim“, nego je podigao križ, patio i umro te uskrsnuo kako bi mi mogli upoznati život vječni.
Ako je Bog, uistinu, došao na ovu zemlju da živi kako mi moramo živjeti, ako je Bog iskusio život na način na koji ga mi kušamo, onda to znači da moramo vjerovati da nas Bog razumije, da ni jedno naše iskustvo za njega nije strano, jer Bog je izabrao dijeliti ljudski život s nama.
Nema više onog osjećaja da je Bog iznad i izvan nas, nego je tu taj nevjerojatni osjećaj da Bog razumije iznutra što to znači biti ljudsko biće, što to znači boriti se kako se mi svakodnevno borimo i da nam daje svoju milost u danima naših nevolja.
Njemački luteranski pastor Guenter Rutenborn napisao je dramu 1945. godine, u danima kada se je Njemačka suočavala s užasnim posljedicama II. svjetskog rata.
Pastor Ruterborn je pokušao boriti se s pitanjem koje je bilo u mnogim glavama tih dana.
Mnogi su se tada pitali tko je bio odgovoran za užasnu agoniju kroz koju je svijet prošao tijekom rata. I ta drama počinje prizorom grupe izbjeglica, ljudi koji su raseljeni, koji lutaju unaokolo i koji se pitaju koga okriviti. Čuju se različiti odgovori. Neki kažu da treba kriviti Hitlera, a drugi pak vele: „Ne, proizvođači oružja su ga financirali.“
Drugi kažu da je kriva apatija Njemačkog naroda, ali odjednom se pojavi čovjek iz gomile i kaže: „Želite li znati koga uistinu treba kriviti za sve patnje kroz koje smo prošli? Ja ću vam reći. Boga treba kriviti. On je taj koji je stvorio ovaj svijet. On je taj koji je sve to dopustio da se dogodi.“
I svi stadoše uglas odobravati i vikati: „Boga treba kriviti, Boga treba kriviti!“
I tako u drami, Boga dovode na pozornicu i stave ga na optuženičku klupu i Bogu se sudi za zločin stvaranja svijeta.
Ustanovi se da je kriv i sudac kaže, „Zločin je tako velik da je potrebna najgora osuda. I ja osuđujem Boga da mora živjeti na ovoj zemlji kao čovjek.“
I trojici arhanđela pripadne obveza izvršiti presudu.
Prvi arhanđel dođe do kraja pozornice i kaže, „Potruditi ću se, da kada Bog bude služio svoju kaznu, da spozna što to znači biti neprihvaćen i siromašan. Roditi će se u teškoj zabiti i majka će mu biti najobičnija seljanka. Nad njegovim rođenjem nadvit će se sumnja sramote i morati će živjeti kao Židov u svijetu koji Židove mrzi.“
Drugi arhanđel reče, „Ja ću se potruditi, da kada Bog bude služio svoju kaznu, da spozna što to znači ne uspjeti i što to znači razočarati se. Nitko nikada ne će razumjeti što to on pokušava učiniti.“
Treći arhanđel reče, „Ja ću se potruditi, da kada Bog bude služio svoju kaznu, da spozna što je to patnja. Potruditi ću se da podnese sve oblike fizičke boli. I na kraju svojega života biti će smaknut na najbolniji i najokrutniji mogući način.“
Rekavši to tri arhanđela nestaju sa pozornice.
Svjetla se gase i odjednom svi shvaćaju da je Bog već odslužio tu i takvu presudu.
Bog zna što to znači živjeti kao čovjek, što u konačnici znači da što god mi proživjeli u svojem životu to Bogu nije strano.
Prema tome, velika poruka Božića jest da je Bog postao ono što smo mi, kako bi mi mogli bolje shvatiti što je i tko je Bog, i da bismo mogli vjerovati svim svojim srcem da Bog razumije što smo i tko smo mi i da je to Radosna Vijest.
Zato Božić nije „kartolina“, zato Božić nije „Jingle Bells“, zato bit Božića nije bakalar i fritule na Badnjak, i tuka na Božić, zato bit Božića nisu bor i jaslice ni darovi, nego je bit Božića Utjelovljenje Boga.
Misterij nad misterijima.
Zato umjetnici nisu ni mogli nikada naslikati sliku po Ivanovom tekstu.
Zato je nama uz Matejev i Lukin tekst dan i Ivanov tekst.
„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari