Nikada ne bih skupio hrabrosti igrati Isusa u filmu „Pasija“ da nije bilo Međugorja, gdje sam se naučio istinski moliti

Prenosimo razgovor koji je američki glumac Jim Caviezel, poznat prije svega po tome što je glumio Isusa Krista u filmu Mel Gibsona “Pasija”, dao za austrijski časopis „Oase des Friedens“. U njemu glumac progovara o dubokom duhovnom iskustvu kroz koje je prolazio tijekom snimanja filma, te opisuje kako je Međugorje imalo važnu ulogu na njegovom životnom putu. Hrvatski prijevod originalno je objavljen u međugorskom časopisu Glasnik mira.

 

 

Jime, možeš li nam ispričati kako si čuo za Međugorje?

Moja je supruga bila u Međugorju dok sam u Irskoj snimao film „Monte Cristo“. Stvari nisu stajale baš dobro iako sam radio po sedam dana tjedno. Jednoga me je dana nazvala i po njezinom sam glasu prepoznao da se kod nje dogodila neka promjena. Počela mi je pričati o Međugorju, te da će jedan od vidjelaca doći u Irsku… Prekinuo sam je riječima: „Čuj, imam ozbiljnoga posla. Ne mogu se sada upuštati ni u što ni s kakvim vidiocima.“ Osim toga, mislio sam da kao katolik ne moram bezuvjetno prihvatiti Fatimu, Lurd ili Međugorje. Tako sam razmišljao. Sjećam se da smo u katoličkoj školi u koju sam išao u početku bili oduševljeni međugorskim događanjima, ali smo onda čuli da mjesni biskup odbija ukazanja i da tvrdi da su lažna, pa se naše zanimanje ugasilo. Kako bilo da bilo, Ivan Dragićević došao je u Irsku. Bilo mi je jasno da ne ću imati vremena za njega, budući da sam morao neprekidno raditi. Jednoga se četvrtka moj filmski partner Jim Harris nije osjećao dobro, pa sam dobio slobodan dan i mogao sam nazočiti jednom ukazanju. U prepunoj crkvi stajao sam otraga, nije mi bilo baš posve jasno što se događa. Kada je u trenutku ukazanja čovjek pokraj mene ustao iz svojih bolesničkih kolica i pao na koljena, bio sam duboko ganut. Ovaj hendikepirani čovjek, pomislio sam, usprkos bolovima kleči na hladnom kamenom podu i moli! Danas mi je jasno da me je samo Bog mogao tako dobro poznavati da bi znao gdje me treba taknuti. Iako možda zvuči neobično, u nedjelju koja je uslijedila dobio sam još jedan slobodan dan, tako da sam se mogao susresti s Ivanom, što je zapravo bila posebna želja moje supruge. Za vrijeme ukazanja klečao sam pokraj njega i rekao sam u svojemu srcu: „U redu, tu sam. Spreman sam. Učini sa mnom što god želiš.“ U istom sam trenutku osjetio kako me nešto ispunjava. Bilo je to posve jednostavno, a opet jedinstveno. Kada sam ustao, suze su mi tekle iz očiju i počeo sam svim srcem plakati. Ivan mi je rekao: „Jime, čovjek uvijek nađe vremena za ono što voli. Ako netko tko nema vremena susretne djevojku u koju se zaljubi, nađe vremena za nju. Ljudi nemaju vremena za Boga jer ga ne ljube.“ To me je doista pogodilo, i pitao sam se imam li ja vremena za Boga. Ivan je nastavio: „Bog te poziva na molitvu srcem.“ „Kako da to učinim?“ upitao sam ga. „Tako da počneš moliti.“ U tom se trenutku otvorio jedan prozor u mojemu srcu. Nisam mogao ni sanjati da bi to moglo biti moguće. Otišli smo u restoran i moram priznati da mi hrana i vino nikada nisu prijali tako dobro kao te večeri. U meni se nešto počelo mijenjati. Često me je supruga htjela naučiti moliti krunicu, a ja sam to uvijek odbijao. Sada sam htio moliti krunicu, iako nisam točno znao kako. Samo sam osjećao da se moje srce otvorilo. Jednoga sam jutra rekao vozaču, koji me svakoga dana vozio na snimanje: „Ne znam što vi o tome mislite, ali ja bih htio moliti krunicu.“ Na moje iznenađenje odgovorio mi je: „U redu, molimo!“ U toplom svjetlu ljubavi koju sam osjećao u sebi počeo sam spoznavati gdje se doista nalazim, kolike imam napasti, gdje su moji osjećaji, kako sam slab i kako kruto u svojemu srcu sudim ljude.

 

Kada si prvi put došao u Međugorje?

Na kraju snimanja, koje je završilo na Malti, odlučio sam otići u Međugorje. Bio sam prepun unutarnjih očekivanja. Kada sam imao dvadeset godina, jedan mi je unutarnji glas bio rekao da bih trebao postati glumac. Kada sam o tome govorio s ocem, on mi je odgovorio: „Ako Bog nešto od tebe želi, to je sigurno da budeš svećenik. Zašto bi želio biti glumac?“ Ni ja tada nisam razumio. Sada sam si iznova postavio pitanje želi li Bog da budem glumac zato da bih zaradio mnogo para i da bih postao bogat? Bio sam svjestan neravnoteže u svijetu između malobrojnih koji posjeduju mnogo i mnogobrojnih koji imaju premalo za goli život, i bio sam siguran da Bog ne želi da bude tako, te da se i sam moram odlučiti komu želim služiti: bogatstvu koje mi ne daje trajnu radost, ili Bogu koji želi voditi moj život? Međugorje me je podsjećalo na Betlehem i mislio sam: kao što je Isus rođen u malenom mjestu, tako se i Majka Božja ukazuje u jednom siromašnom mjestu među brdima. Četiri dana koja sam proveo u Međugorju bila su moja prekretnica. U početku sam se još čudio koliko ljudi ovdje mole. Sve me je podsjećalo na košarkaški logor i mislio sam da se i tamo ne igra samo jednom na dan, nego uvijek iznova, stalno. U školi isto tako, ne čita se samo jednom na dan, nego stalno, uvijek iznova. Prvih sam dana u Međugorju kod molitve osjećao unutarnji nemir jer nisam bio naviknut toliko moliti, pa sam molio Boga da mi pomogne. Nakon četiri dana htio sam još samo moliti. Kad god bih molio, osjećao sam se povezan s Bogom. To je iskustvo koje želim svakom katoliku! Možda sam kao dijete doživio nešto slično pa onda zaboravio. Sada mi je to bilo darovano. To iskustvo nastavilo se i kod kuće. U obitelji zajedno živimo sakramente. S djecom svakoga dana molimo krunicu na putu u školu. Ako ja odmah ne započnem, onda moj sin počne moliti.

Kada sam u Međugorje došao po drugi put, očekivao sam da će se ponoviti iskustva prvoga dolaska, ali je bilo drugačije. Poslije jednoga ručka, hodočasnici su me pozvali da s njima odem na Široki Brijeg fra Jozi. To je nadasve željela moja supruga. Nisam poznavao fra Jozu, ali ono što se o njemu pričalo duboko me se dojmilo. Susreo sam se s njime. Položio je ruke na moja ramena. Ja sam položio svoje ruke na njegova ramena. On je položio ruke na moju glavu. Ja sam položio svoje ruke na njegovu glavu. U tom sam trenutku u sebi osjetio riječi: „Ljubim te, brate. Ovaj čovjek ljubi Isusa.“ Fra Jozo se spontano okrenuo prema svojoj prevoditeljici i upitao ju na hrvatskom tko sam ja, i rekao je da želi sa mnom razgovarati. To je bio početak jednoga prijateljstva koje traje još i danas. To je bilo vrijeme neposredno po završetku snimanja „Pasije“ tijekom kojega sam u sebi mnogo puta iskusio kakve se sve snage u meni suprotstavljaju snimanju toga filma.

 

Možeš li nam ispričati zašto si to tako doživljavao i kakva je veza između toga filma i Međugorja?

Sigurno poznajete izraz „prijeći Rubikon“. To znači da se više ne može natrag. Film „Pasija“ za mene je bio takav Rubikon. Kada je počelo snimanje imao sam 33 godine, upravo kao Isus. Uvijek sam se pitao jesam li dostojan igrati Isusa. Ivan Dragićević me ohrabrivao i govorio da Bog nikada ne bira najbolje, što on, Ivan, vidi na samome sebi. Bez Međugorja nikada ne bih bio preuzeo tu ulogu, budući da se u Međugorju moje srce otvorilo molitvi i sakramentima. Ako želim glumiti Isusa, znao sam da mu moram biti posve blizu. Svakoga sam dana išao na ispovijed i na euharistijsko klanjanje. Na Svetu Misu dolazio je i Mel Gibson pod uvjetom da bude na latinskom. To je bilo dobro, jer sam tako učio i latinski.

Uvijek su dolazile nove napasti od kojih sam se morao braniti, i u toj unutarnjoj borbi često sam osjetio veliki unutarnji mir. Na primjer, u sceni gdje mi prilazi Marija, Majka Božja, a ja joj kažem: „Vidi, sve činim novo.“ Tu smo scenu ponovili četiri puta i ja sam svejedno osjećao da stojim previše u prvom planu. Onda je netko udario u križ i iščašilo mi se lijevo rame. Od te nagle i strahovite boli izgubio sam ravnotežu i pao pod teretom križa. Licem sam udario o prašnjavu zemlju i krv mi je briznula iz nosa i iz usta. Ponovio sam riječi koje Isus govori majci: „Vidi, sve činim novo“. Rame me je tako neopisivo boljelo kada sam polako zagrlio križ i pri tome osjetio kako je dragocjen. Tada sam prestao glumiti, i vidjelo se samo Isusa. On je stupio naprijed kao odgovor na moje molitve: „Želim da ljudi vide tebe, Isuse, a ne mene.“ Zahvaljujući neprekidnoj molitvi krunice – ne znam kolike sam krunice izmolio tijekom snimanja – osjećao sam posebno ozračje. Znao sam da ne smijem psovati, da ne smijem biti bezobrazan kada članovima ekipe želim nešto reći. Većina od njih ne poznaje Međugorje, sve su to izvrsni glumci i bili smo sretni što smo ih dobili. Ali kako da im prenesem Međugorje, ako ne svojim životom?

Međugorje za mene znači živjeti od sakramenata i u jedinstvu s Crkvom. Zahvaljujući Međugorju počeo sam vjerovati da je Isus doista nazočan u Euharistiji, i da mi prašta moje grijehe. Preko Međugorja sam iskusio kako je krunica moćna i kakav je dar svakodnevna sveta Misa. Kako bih mogao ljudima pomoći da više vjeruju u Isusa? Shvatio sam da se to može dogoditi samo ako je Isus u meni nazočan po Euharistiji, pa ljudi preko mojega života vide Isusa. Kada smo snimali scenu Posljednje večere, na posebnom džepiću na unutarnjoj strani odjeće imao sam relikvije svetaca i jedan komadić relikvije Kristova Križa.

Imao sam snažnu želju da Isus bude doista nazočan i zamolio sam svećenika da izloži Presveto. Najprije nije htio, ali sam ga uporno molio jer sam bio uvjeren da će ljudi, ako budem gledao u Krista, Njega lakše u meni prepoznati. Svećenik je stajao s Presvetim u rukama tik uz snimatelja i zajedno s njime mi se približavao. Kada ljudi u filmu vide svjetlucanje u mojim očima, ne shvaćaju da zapravo vide Isusa, odraz posvećene hostije u mojim zjenicama. Tako je bilo i u sceni razapinjanja: svećenik je bio nazočan i držao je Presveto u rukama, dok sam ja molio bez prestanka…

Najveći izazov u filmu nije bio, kao što sam u početku mislio, naučiti tekstove na latinskom, aramejskom i hebrejskom jeziku, nego tjelesni napori koje je trebalo savladati. Kod posljednje scene imao sam iščašeno rame koje je iskakalo kad god bi netko udario o križ. Kod bičevanja, bičevi su me dvaput doista zahvatili i na leđima sam imao ranu od 14 centimetara. Pluća su mi bila puna tekućine i imao sam upalu pluća. Tome treba dodati i kroničan nedostatak sna: mjesecima sam svakoga jutra ustajao u tri sata, jer je samo šminkanje trajalo po osam sati…

Poseban izazov bila je hladnoća: temperature su bile jedva iznad ništice, što je bilo posebno teško u sceni razapinjanja. Moj se kostim, naime, sastojao od samo jednoga komada laganoga platna… Kod snimanja posljednjega kadra oblaci su bili vrlo niski i munja je udarila u križ na koji sam bio pričvršćen. Oko mene je odjednom zavladala mukla tišina i osjećao sam kako mi se kosa diže na glavi. Oko 250 ljudi koji su stajali oko mene vidjeli su kako je moje tijelo zasvijetlilo,+ i primijetili su vatru lijevo i desno od mojega tijela. Mnogi su bili šokirani onime što su vidjeli. Znam da je „Pasija“ film ljubavi, možda jedan od najvećih. Isus je danas predmet kontroverze, možda više nego ikada. Mnogi čimbenici prijete stvorenomu svijetu, ali vjera u Isusa je izvor radosti. Mislim da nas Bog u ovo vrijeme posebno zove, i da srcem i cijelim životom trebamo odgovoriti na taj poziv.

 

AUDIO EMISIJA – INTERVJU S JIMOM CAVIZELOM ZA RADIO MIR MEĐUGORJE

 

NOVO Svedocanstvo Jima Caviezel

 

 

 

Izvor: Glasnik mira /