.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

 

effata

 

Naziv današnje kolumne u biti tipičan je oksimoron. Jezična figura u kojoj se spajaju dva nespojiva, kontradiktorna pojma. Gromoglasnost i tišina. Ali zar naš čitav zemaljski život nije jedan veliki oksimoron?

Toliko smo željeli sunce i ljeto, vrućinu i turiste, noćenja i eure, da smo se na kraju balade, od puste želje kako popraviti svoje materijalno stanje, odrekli mira i odmora, a prije svega – tišine.
Jedini zvuk kojeg želimo čuti jest šuštanje različitih novčanica.
Jedan od fenomena modernog života svakako je – nestanak tišine. Danas je zagađenost ljudskog okoliša bukom jedno od velikih i prevažnih pitanja i problema koji se tiču svih nas.
Skoro da u urbanim sredinama više ne postoje oaze mira i tišine. Sve smo kontaminirali različitim zvukovima, šumovima, glasovima. Tišinu smo jednostavno protjerali. I ubili.
Sve nabrojeno uzima svoj danak. I to našoj duši.
Psiholozi tvrde da razvitak individualnosti i osobnosti zahtjeva produžena razdoblja samoće, razmišljanja i – tišine. Kršćanska tradicija jako puno drži do tišine kao duhovne discipline i kao namjernog napora izbjegavanja svakodnevne nesnosne buke, a sve kako bi se čulo ono što nam buka nije u stanju pružiti. A tišina jest.
Danas su najugroženija djeca, jer se neki roditelji boje tišine i čine sve što mogu da njihova djeca ne budu nikada bez nekog oblika zvuka oko sebe.
Susan Hill, engleska spisateljica, tvrdi da su naša djeca osiromašena, jer su im roditelji i društvo uskratili tišinu. Mi smo izdali svoju djecu, jer smo joj „konfiscirali“ tišinu.
Susan Hill objašnjava: „Tako je teško postalo pronaći oaze tišine koju mnoga djeca nikada nisu iskusila. Prilagođavajući se neprestanoj buci, čini se da smo se počeli bojati tišine. Zašto? Bojimo li se onoga što ćemo otkriti kada stanemo licem u lice, sa samim sobom? U tišini? Možda tamo ne će biti ničeg do velike praznine, možda ćemo otkriti da u nama ničega nema, a i da ničega nema ni izvan nas. Užasavajuća je to pomisao. Utopimo svoje strahove s malo buke, brzo.“
Ako danas, u nekom javnom prostoru, restoranu, prodavaonici, frizerskom salonu, zamolite zaposlene neka malo smanje razinu buke koja izlazi iz njihovih audio ili video uređaja, primijetiti ćete nevjericu na njihovim licima, pa čak i prijezir, jer je maltretiranje ljudi bukom, pa makar se ona i glazbom nazivala, danas postala najnormalnija pojava.
Susan Hill („Silence, please“, 2009) opisuje divote tišine.
„U tišini knjižnice, okretanje stranice, potez pera po papiru, razdvojeni su, različiti zvukovi. Oni nam se sami predstavljaju, oni imaju osobnost. Oni su predivni. Nisu samo zvukovi prirode oni koji dobivaju na ljepoti postavljeni u kontekst tišine – svi su zvukovi lijepi.“
Susan Hill priznaje da je nemoguće postići potpunu tišinu. Ona ima za cilj ne podvrgnuti djecu umjetnoj tišini, nego joj je cilj da djeca osjete prirodne zvukove kao darove. Zvukove zbog kojih trebamo ugasiti televizor kako bi ih čuli.
„Ako se djeca ne nauče fokusirati i koncentrirati na tišinu, njihovi umovi će se razmrviti i njihovi temperamenti postati će iritantni, njihova sposobnost upijanja znanja i njegovog prosijavanja, vrednovanja i gradiranja ne će se u cijelosti razviti.
Čitanje knjige u tišini, promatranje kišnih kapi koje polako klize niz prozorsko staklo ili gusjenice koja puzi po listu kupusa, pokušaj osluškivanja zvuka mačke koja prede dok spava, postavljanje čudnih pitanja, kao: „Gdje sve te boje odlaze noću?“ i špekuliranje o mogućim odgovorima, sve ovo se najbolje ostvaruje u tišini gdje mašta može cvjetati i gdje se minijature života i svijeta oko nas mogu istraživati s najvećom pozornošću.“

Da, i mene zanima – gdje sve te boje odlaze noću?
Svi mi, ma koliko god godina imali, trebamo dar tišine kako bi zastali nad ovakvim pitanjima i kako bi konačno čuli što nam sve to neprestana i nametnuta buka otima i krati.
I kako se boriti za svoj komadić tišine?

Dok pišem ove retke, vani se čuje grmljavina. Čini se kako će nadolazeća kiša, praćena grmljavinom, konačno dovesti temperature zraka u jednu podnošljiviju razinu. Rujan to zaslužuje. Sanjam, već duže vrijeme, zvuk tihe kiše koja hladi vreli zrak, kiše koja pada ustrajno i natapa ispucalu zemlju. Za mene je to – tišina.
Ali bojim se da će priroda, koju smo doveli skoro do živčanog sloma, svojim nemarom i svojom pohlepom, reagirati nasilno. Španjolci kišu u ovo doba rujna zovu „la gota fría“ – „hladna kap“ i ta kiša zna biti rezultat mnogih nevolja i problema. To već tišina nije.
Eto to je ta dilema koja mi se nameće nakon što sam pročitao tekst iz evanđelja po Marku. Sve do jedne razine i grmljavina i kiša i vjetar za naše su uši ugoda, a već kada se ta granica prijeđe postaju smetnja i nevolja.

Isusu su doveli čovjeka koji nije bio u stanju čuti, a i mucao je. Znamo kako je priča završila. Jedna o brojnih u kojoj je Isus pokazao da je Mesija. Ali ljudi su željeli iscjelitelja, željeli su onog koji peče kruh i ribu, željeli su ovozemaljskog kralja.
Kad se Bog ne ponaša sukladno našim očekivanjima, planovima i idejama onda se mi pitamo, već pomalo i ljuti, „Zašto Bog šuti? Zašto tišina? Zašto gromoglasna tišna s Božje strane? Zašto Bog ne intervenira? Zašto se ne oglasi?“

Svijet u kojem bi Bog neprestano intervenirao, kako bi spriječio okrutnosti, nasilje, zla i opačine, bio bi svijet bez – tišine. Bez tišine u kojoj se možemo povezati s Bogom. Bio bi svijet neprestane buke i svijet bez – slobode. A svijet bez tišine i bez slobode je – besmislen. Bog nam je podario moć biranja. Možemo birati između buke i tišine. Između zla i dobra. Između svijeta i Boga.
I Bog nikada ne šuti. Bog govori u onoj tišini koju je ovaj svijet prognao. Božja tišina govori više od svih riječi i zvukova ovoga svijeta.
To je gromoglasna tišina. Čujemo li Božju tišinu?

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Komentari

Komentari