Nalazimo se u svetom vremenu adventa = došašća. Pripremamo se za Kristov dolazak. Crkva nam predstavlja Ivana Krstitelja, Isusova rođaka. “Pojavi se Ivan Krstitelj u pustinji propovijedajući obraćeničko krštenje za oproštenje grijeha” (Mk 1,4). Crkva mu je dala ime Preteča. U ta davna vremena, ako je vladar dolazio u neko mjesto, pred njim je išao glasnik – teklić da ga najavi; da onima koji su ga čekali kaže: Evo ga, dolazi! Tu zadaću imao je i Ivan Krstitelj: pripraviti židovski narod na Gospodinov dolazak, reći im: Dolazi, evo ga!

U ove dane obraćenja, priprave za Božić – dolazak Gospodinov, Crkva nam stavlja pred oči živi primjer kakav izgleda potpuno obraćeni, Božji čovjek: pred nama je Ivan Krstitelj. Isus za njega jednom reče: “Zaista, kažem vam, između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja.” (Mt 11, 11). Zašto tolika pohvala? Odgovor je u životu Ivana Krstitelja. Nije on bio trska – reče Isus – što se klanja svakom vjetriću, nego hrast što prkosi svim vjetrovima; nije bio bijednik – plašijivac što čuva svoju kožu nego junak što nikada ne izdaje svoju savjest i dužnost, svoga Boga: heroj, neslomivi karakter što kleči samo pred Gospodinom; za njega, za njegovu istinu i poruku daje i život.

Nije pazio što će reći njegov kralj nego što kaže njegov Bog; nije bio rob straha, ljudskoga obzira, vlastitog tijela i života, nego poklonik istine, sluga Božje riječi i pravde, ma koliko ga to stajalo, a znamo: koštalo ga glave. Pokazao je da za Boga katkada treba i mrijeti, a uvijek se žrtvovati. Sveti Ivan Krstitelj: primjer, opomena, uzor i ukor veoma mnogim kršćanima. Uči nas kakav mora biti kršćanin: hrast, a ne trska, čovjek istine, čovjek vjere, karakter; Ivan je primjer kako ne smijemo imati obzira prema ljudskim obzirima; kako ne smijemo paziti što radi ili što će reći ovaj ili onaj nego što će reći naš Bog. Njegov život je pouka kako se nikada ne smijemo zamjeriti Bogu, makar se zbog toga zamjerili cijelom svijetu: Bog je prije svih, prije svega.

Kako mi stojimo s tim?

“Ivan bijaše obučen u odijelo od devine dlake… Hranio se skakavcima i divljim medom.” Još jedanput primjer čovjeka, potpunoga gospodara samoga sebe. Koliki su danas zaboravili da imaju dušu misleći previše na tijelo. Mi ne možemo i ne moramo u pustinju i jesti skakavce, odijevati se kožom od deve kao Ivan. Uostalom i u bogastvu se može služiti Bogu. Samo je jedno važno: da uvijek budemo gospodari sebe, dobra djeca svoga nebeskog Oca, da budemo bez ljage i mane na dan njegova dolaska.

To je smisao i cilj naše priprave za Božić, naš susret s Gospodinom što nam dolazi u posjet. Ivan Krstitelj je srcem i dušom i čitavim svojim životom učio narod kako treba vjerovati i kako treba živjeti. O njemu je njegov otac Zaharija prorekao kad mu se jezik otvorio: “A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove” i da pokažeš narodu put spasenja.

Put spasenja je put vjere, koju je Isus donio na svijet i put života po toj vjeri. Zato je Ivan po Božjem nadahnuću upućivao narod na Isusa, koji je s neba došao da ljude i svojim životom i svojom naukom vodi i spasi. “Nakon mene – govorio je Ivan – dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim”. (Mk. 1,7-8)

O, kad bismo mi kršćani bili svjesni uloge koju je vršio sv. Ivan Krstitelj i kad bismo svojski nastojali da i mi vršimo koliko toliko njegovu ulogu, među nama ne bismo imali djece koja govore da ne vjeruju u Boga niti bi bilo barem toliko zla, koliko ga ima danas među nama, koji smo se krstili i koji po krštenju pripadamo Isusu Kristu, koji je bio, jest i uvijek će biti jedini i pravi Učitelj i Spasitelj svih ljudi. Uvijek je trebalo i uvijek će trebati onih koji su svojom riječju i svojim primjerom ukazivali na potrebu vjere i života po vjeri koju nam je donio Isus Krist.

Papa Drugoga Vatikanskog sabora Pavao VI. (bio papa od 1958.-1978.) je javno i svečano rekao: “Danas nije dosta biti samo katolik. Treba biti i apostol!” Svi oni koji aktivno sudjeluju u bitnoj zadaći službene Crkve, da uči i spašava ljude, vrše najsvjetliji, najvažniji i najbožanskiji posao. Naš pokojni blaženi profesor Ivan Merz, koji je bio toga svjestan, napisao je: “Dani, u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.”

Ovdje se ne radi samo o roditeljima, ocu i majci, koji su prvi učitelji i odgojitelji svoje djece, koji se moraju brinuti za vremenitu i vječnu sreću svoje djece, kojima je dužnost da svojim životom i dobrim primjerom, ali i svojom riječju, svojim opomenama usađuju u duše svoje djece Boga i Božju nauku, kojima je dužnost da sv. vjeru i život po vjeri prenose na svoju djecu, nego se radi o svakome kršćaninu-katoliku, da sa svoje strane doprinosi i djeluje za poboljšanje vjerskog i moralnog života u sredini, u kojoj živi i djeluje. Ako smo uvjereni i vidimo daje život po nauci Isusa Krista najbolji život, i da on vodi pravome i vječnome dobru, zašto se onda ne bismo više zalagali i više nastojali da svatko živi tim životom?

Mene, kao svećenika, oduševljava postupak sv. Ivana don Boska, kad je on još kao dječak, skupljao oko sebe djecu, učio ih kršćanski nauk i vodio ih na sv. ispovijed i Pričest. Ondašnji njegov župnik je javno govorio da je primjer toga dječaka i njegov rad učinio u njegovoj župi preporod vjerskoga života. Pouzdajmo se u Boga! On nas nikada ne napušta i nikada ne ostavlja, samo ako mi njega ne ostavimo. Stavimo svu svoju nadu u Boga, u Isusa Krista koji je Bog naše nade! On je sadržaj i oslonac naše nade. A čvrsta nada mora pobijediti.

Evo jednoga primjera:

Prije nekoliko godina hodočastio je u Lurd jedan mladić koji je na smrt bio bolestan. Kad se procesija s Presvetim približavala, mladić se podigne i vikne: “Isuse, Sine Marijin, izliječi me!” Isus to nije učinio. Tada mladić poviče još jače: “O Isuse, Sine Marijin, Ti me nisi izliječio, ja ću to kazati tvojoj Majci!” Na ovaj pouzdani djetinji vapaj Mariji, pariški nadbiskup ga blagoslovi s Presvetim još jednom. Dok je to nadbiskup činio, opet se prolomi zrakom usklik: “O Isuse, Sine Marijin, Ti si me izliječio! Ja ću to kazati tvojoj Majci da mi ona pomogne zahvaliti se Tebi!”

 

Potpuno pouzdanje i čvsta vjera čini čudesa.

Jedan hinduistički svećenik obratio se i pokrstio. Za njega je to značilo izgubiti sve: kuću, imetak, prijatelje. Ostavili su ga čak i žena i djeca. On je ipak nastavio svojim kršćanskim putem. Jednoga dana upita ga neki engleski časnik: “Hoćete li imati snage nositi se s posljedicama svoga koraka?” Obraćenik odgovori: “Tako su me već mnogi pitali, ali nitko nije pitao kako je veliko moje veselje! Otkada poznam Krista i u srcu ga nosim, pun sam radosti i tuga mi je nepoznata.” Da, kršćaninu je s Kristom tuga nepoznata. Kršćanin bez Krista u srcu je vječno tužan. „Vidjeti tužna onoga koji ne traži ništa osim Boga isto je tako rijetko kao vidjeti radosna onoga koji sve drugo traži, samo ne Boga!” (Sv. Igancije) Morali bismo se zapitati nije li tako malo stvarnoga veselja na licu i u srcu današnjega čovjeka jer ga traži na krivom mjestu: traži sve, a ne traži Boga.

 

Hvala Ti, Gospodine, što i mene zoveš da budem Tvoj preteča i pomažem drugima da se priprave za Tvoj dolazak. Predajem Ti, svoje srce, svoju volju, svoje cijelo biće kako bih doživio susret s Tobom svojim velikim Bratom i Spasiteljem. Amen.