Lukino evađelje koje čitamo i slušamo ovih nedjelja protkano je ljubavlju i dobrotom, blagošću i milosrđem Bogočovjeka, našega Spasitelja Isusa prema čovjeku – grješniku. Taj nam evađelist donosi najdivnije i njpotresnije primjere koliko je Bog milosrdan, koliko voli i oprašta svojoj zločestoj i grješnoj djeci – nama. Isus se posvećuje ljudima na rubu društva – grješnicima.

Prošle nedjelje čuli smo kako je carinik ušao u hram na molitvu, stidio se svojih grijeha pa se nije usudio ni oči podignuti, nego se raskajano rukama udarao u prsa opetujući i riječima što je duboko u duši govorio Bogu: Bože, milostiv budi meni grješniku.

A Isus nam je rekao da je taj carinik dobio oproštenje grijeha, te se izmiren s Bogom vratio iz hrama.

I današnje Evanđelje govori nam o još jednom cariniku. Vrijedno je još malo pobliže pogledati ovaj dirljivi susret Isusa i carinika Zakeja. Isus je ulazio u Jerihon, koji je bio važna carinska postaja.

Kad se pročulo da je Isus došao, zgrnuo se narod u tijesne ulice, da ga vide, čuju i štogod zamole. Među tom masom našao se i Zakej. On je bio šef carinika. On sve ostavlja i žuri vidjeti Isusa o kome se toliko govori. Slušao je u svojoj carinarnici o tome što je Isus učinio… Zaželio je vidjeti toga sveca Božjega. Zakej je bio malena stasa, pa od drugih nije mogao vidjeti Isusa. Dosjetio se i popne se na smokvu kraj puta kuda je Isus morao proći.

 Što je Zakeja dovelo? – Je li samo znatiželja da vidi Isusa o kome se toliko govori? – Je li možda neka nada, da bi od njega nešto lijepo čuo?

Izgleda da je u njegovu srcu tinjala neka iskrica dobra. Ali on ni u snu nije sanjao da će doživjeti ono što je doživio.

Prolazeći Isus je opazio Zakeja i pozvao ga da žurno siđe, jer želi navratiti u njegovu kuću. Svi su se snebivali od čuda. Toliko ima poštenih u Jerihonu i pobožnih i vjernih, pa kud baš u Zakeja.

Zakej je sigurno bio u tom trenutku veseo i sretan. Sav radostan išao je kraj Isusa i poveo ga svojoj kući. Ne kvari njegovu radost to što okolo čuje mrmljanje: kud baš ovom propalici, nitkovu.

On se ne brani da nije grješnik. Štoviše on to javno priznaje.

U jednom trenutku on govori pred Isusom i svojom obitelji: “Evo, Gospodine, polovicu svoga bogatstva dajem siromasima. I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četiri puta više!”

Isusova blizina i ljubav izmijenila je Zakeja za kratko vrijeme. Kao što je prije prezirao Boga, rugao se duši, raju i paklu, nastojao udovoljavati tijelu i pohlepno zgrtati novac i dobra, tako sada u jednom trenutku dolazi pameti. Odlučuje se obratiti, postati bolji.

Božje ga je milosrđe zahvatilo i Zakej postaje “novi čovjek”. On se obraća, kaje za svoj prošli život. Žali što je takav bio. Sad je ispunjen ljubavlju i radošću. On ne glumi kad ono govori pred Isusom da i polovicu svega što ima daje siromasima. Ne boji se on nekakve kontrole, nego je počeo voditi računa o Božjoj kontroli. Sad je on postao Isusu prijatelj i draže mu je Isusovo prijateljstvo od svega što ima. Sad više drži do duše, nego do službe i koristi….

Isus vidi Zakejevu preporođenu dušu, procvalu vjeru, njegovo potpuno obraćenje. Zato veli Zakeju pred svima: “Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer i on je sin Abrahamov! Sin čovječiji dođe potražiti i spasiti izgubijeno!” Eto zašto je Isus imao posla i s onima s kojima drugi nisu željeli prijateljevati. Jednom je nekome odgovorio: Ne trebaju zdravi li­ječnika, nego bolesni.

Potresno je to, kako je Isus spasio Zakeja i od njega učinio vrijedna, poštena i čestita čovjeka, osvjedočenoga vjernika.

Ovaj evanđeoski događaj nas poučava kako bi imali veliko i silno pouzdanje u milosrdnoga Boga.

– Možda nekome uznemiruje dušu neka davna krivnja.

– Možda pritiskuje dušu golema hrpa izgovorenih psovki i budalaština.

– Možda bocka u srcu krivnja što je Bogu oteo to­liko nedjelja i nedjeljnih misa…

– A možda još nešto gore i strašnije. (Npr. gledaš u kući svoju djecu divnu i dragu, a savjest ti proradi i kaže: još bi tu bilo koje dijete da ti nisi smeo njegov dolazak u život! Svi ćemo se naći jedoga dana u četiri oka pred svojim Spasiteljem…?!

Zakejev slučaj pokazuje kako Isus jedva čeka da se sastane s nama, da u ispovijedi skine krvnju s duše i kaže: danas je, brate i sestro, došlo spasenje tvome srcu, tvojoj duši.

Brda je krivnje skinuo sa Zakejeve duše a i s naše će ako želimo, jer je došao na svijet da “potraži i spasi što je izgubljeno”.

Ne zaboravimo: Isus i nama upućuje žurni poziv. On želi biti i naš gost, u našoj obiteljskoj kući, zapravo ondje gdje živimo i radimo, gdje muku podnosimo i radujemo se, ondje gdje nas muče naše, jedino njemu znane tjeskobe i nevolje. Jesmo li ga spremni primiti radosno i s ljubavlju kao Zakej,

Puno toga možemo naučiti iz ovoga primjera Zakeja i Isusa. Neka ovaj prizor u nama uvijek gaji zahvalnu ljubav prema Božjem milosrđu i pouzdanje u Isusovo oproštenje.

Nemojmo nikoga osuđivati kao grješnika nego ga u poniznosti prihvatiti i pomoći mu da dođe do Isusa. Kao što je Isus nama blizak, pun sućuti i milosrđa prema našim slabostima, tako bi trebali i mi biti bliski jedni drugima.

Moramo sve učiniti kao i Zakej da vidimo ili da bolje vidimo, upoznamo Isusa i da se s njime susrećemo u prisnoj molitvi, a posebice u sakramentu ispovijedi. Tu je najdublji sastanak duše koja treba oprošte­nje. Tu mi Isusu nosimo svoje grijehe a iznosimo okajane. On po svećeničkom odrješenju daje nam svoju milost, otkupljenje i posvećenje.                       

Obraćenje je milost i pogađa čitavi život i stav prema ljudima, svijetu i Bogu. Sve se mijenja. Možemo reći: čovjek se mijenja jer spoznaje na sasvim novi način istinu o sebi o svojem životu, o smislu života, o Bogu i ljudima.

U borbi za osvajanje grada Pamplone u Španjolskoj bio je teško ranjen mladi časnik imenom Ignacije rođen u Lojoli. Topovska kugla razmrskala mu je lijevu nogu tako strašno da su liječnici sumnjali da će je moći izliječiti. Dakle, sumnjali su hoće li uopće mladi vojnik ostati na životu. Međutim, Božja je providnost drukčije odredila.

Dok je mladi vojnik Ignacije jednog dana ležao gotovo bez svijesti od silnih bolova, pričini mu se da se njegovom bolesničkom krevetu približuje sveti Petar apostol i da se dotiče svojom nikom njegove bolesne noge. U taj trenutak se probudi Ignacije i osjeti veliko olakšanje u nozi. Tada pozva liječnike koji uistinu ustanoviše da je noga izvan pogibelji i da će brzo zacijeliti.

Ali je uza sve to Ignacije morao još dva mjeseca ostati u krevetu. I da mu ne bude dosadno, zatraži knjiga za čitanje. Želio je knjige svjetskog zabavnog sadržaja. Život Isusov i život svetaca, te knjige nerado primi, ali kako nije bilo drugih knjiga, čitao je te. No, malo po malo njegovo srce, koje je do tada bilo sklono svijetu i grijehu, obuze goruća želja za popravkom života.

Duhovno mu čitanje omili, a pomišljajući o Ijubavi Kristovoj prema nama koju nam je pokazao u svojoj smrti, srce se mladog vojnika Ignacija razmekšalo, a niz obraze potekoše mu suze pokajnice. Spasonosnim pogledom pogleda u dubinu svoje duše, koju je on bio toliko nagrdio grijesima, te odluči da će započeti živjeti novim životom, a to je i učinio. Postao je velikim svecem, utemeljiteljem Družbe Isusove.

 

Devetogodišnji dječak je bio u nebu i vidio svoju sestru s kojom je razgovarao

Pročitao sam da je nedavno jedan devetogodišnji dječak usred operacije doživio kliničku smrt. Srećom spašen je i dobro se oporavio. Tek nakon mjesec dana ispričao je svoj doživljaj: „Mama, vidio sam svoju sestru u nebu.“

Majka se iznenadila jer nikome nije kazivala da je izgubila dijete u spontanom pobačaju. „Mama, Isus me je posjeo na svoja koljena, vidio sam zlatne ulice i šareno cvijeće, a sa sestrom sam razgovarao!“ (dr. Ivan Ćubelić, Katolički tjednik, br 44, 3. 11. 2013.)

Divno je ovo još jedno svjedočanstvo da nebo – raj postoji. Mi vjerujemo u to i za to živimo. Bog dopušta da netko u ovoj suznoj dolini iskusi onu stvarnost i stanje koje nas čeka. Isplati se vjerovati i moliti. Isplati se živjeti i jednoga dana iskusiti vječnu radost i sreću.