Toliko puta smo čuli kako je čovjek stvoren na sliku Božju, posjeduje besmrtnu dušu, milost posvetnu, razum i slobodnu volju, a to znači da bi trebao postupati kao što i Bog postupa. Tako bi trebalo biti. Postoji, međutim opasnost da čovjek sebi stvori sliku o Bogu prema onome kakav je on sam. A to može biti krivo i opasno. Po svoj prilici Isus je primijetio tu pojavu kod farizeja, pobožnih ljudi svoga vremena. Oni su počeli vjerovati kako bi Bog trebao postupati kao što ljudi postupaju.

Na to je Isus odgovorio usporedbom o gospodaru koji je postupio na božanski, a ne na ljudski način. Iznenadili su se.

„Idite i vi u moj vinograd“ – ove riječi upravljene su i svima nama. Sveta Crkva uvijek neprestano poziva svoje vjernike na pokoru, osvjedočeni vjernički život i rad. U prvom redu na rad oko spasenja svoje duše.

Naša duša slična je vinogradu u kojoj treba mnogo toga uraditi za njezino spasenje. Kao što se neprestano vinogradar mora mučiti i truditi oko trsa, loze, ako želi da mu donese ploda – tako moramo i mi neprestano raditi za spas svoje duše.

Trs, loza da donese plod, mora biti privezana na neko uporište, na kolac. Uporište na koje se oslanja naša duša jest križ Kristov i sveta vjera. Često u životu bjesne razne oluje. Srce se lomi pod težinom boli i patnje. U takovim trenucima i najslabija srca moraju biti junaci, junaci vjernosti prema Bogu. Srce će plakati i jaukati, no ipak neće biti nes­retno dokle god se pouzdaje i oslanja na raspetoga Kris­ta. Naprotiv u takvim teškim trenucima života nevjera za svoje jadne žrtve nema pomoći za života, nema utjehe na času smrti.

Naša duša trebala bi biti poput vinograda i obrezana, da donese obilne plodove dobrih djela. Drugim riječima iz srca mora biti iščupano grješno veselje, nedopuštene naslade.

Nemilosrdno mora biti izrezana, odstranjena oho­lost, srdžba, zavist, ljubomora i ostale mane, makar kod toga srce i plače, kako to kažemo i za obrezani vinograd kad suzi da „pla­če“.

Isus je naime jasno rekao da sve ono što nam je na štetu duše moramo odbaciti, bilo nam to drago kao ruka, noga, oko ili koja bliska osoba ili stvar. Svejedno je o čemu se radi, ako nam je na štetu duše, moramo s time pre­kinuti, makar to stajalo i gorkih suza. Potrebno je to zato, da ne bismo navijeke morali plakati, jer smo izgubili svoju jedinu, dragocjenu dušu.

Poput trsa, loze i naše duše moraju biti također i zalijevane. Moraju biti natopljene rosom molitve, a ta­kođer i plodonosnom kišom suza u trpljenju. Moraju biti hranjene duhovnom hranom svetom pričesti i duhovnim svjetlom – ljubavlju Božjom. Tek onda će u našim dušama kolati punom snagom božanski životni sok, duše će se naše oplemeniti, živjet će punim životom, ali ne one, nego u njima Krist.

Konačno u ovom vinogradarskom poslu oko posvećivanja duše možemo dobro upotrijebiti vrijeme rada. Ako smo po nesreći slabo upotrijebili dosadašnje vrijeme, još uvijek nije prekasno.

Ako je netko možda slabo upo­trijebio jutarnje sate djetinjstva i mladosti svoje, ili je prespavao i podnevne sate, izgubio i najbolju snagu sre­dnjih godina, a kazaljka na životnom satu već je jedan sat pred konačnim počinkom – ipak još uvijek nije prekasno.

Treba samo nastojati da se ono što je bilo zanemareno nadoknadi dvostrukom revnošću i ljubavlju. Onda se možemo nadati da ćemo i mi primiti potpunu plaću, krunu nebesku.

U našega Gospodina: tko je potrčao zadnji, može stići prvi; u njega uvijek ima zaposlenja i posla da bi se ostvario Božji plan – naš spas u Kristu.

“Za mene je uistinu život Krist, a smrt dobitak.” Ma gdje bili, ma što bili, Božji plan i uzor za naš život bio je i ostaje živi Isus Krist; on je život našega života – on koji se posve dao na raspola­ganje svome nebeskom Ocu i svojoj braći… Čovjek, mladi čovjek pogotovu, ne voli mnogo priča ni savjeta kakav bi morao biti; on to želi vidjeti “u živo”: traži uzor, primjer, ideal. Evo ga: vječni, nenadmašivi uzor – ideal: Isus Krist. Postao je čovjek da bude uzor-čovjek: naš put, naša istina, naš život. Bolji ideal, savršeniji uzor ne može se naći…

“Za mene je uistinu život Krist, a smrt dobitak.” S malo riječi sveti Pavao rekao je veoma mnogo. Pravilo života apostola Pavla – ne zaboravimo – pravilo je života svakom kršćaninu.

Biti kršćanin znači dati sebe, život, rad Gospodinu na raspolaganje potpuno, bez ostatka; umjesto svoga sebičnog, često zločestog “ja” staviti Boga; umjesto svoje samovolje vršiti i izvršavati Očevu volju. “Neka ne bude moja nego tvoja volja!” U svim prilikama i neprilikama riječi svoga Gospodina kršćanin mora ostvariti životom; on ne zaboravlja da je život neizrađeni zadatak. Po Božjem nacrtu, uz pomoć očeve ruke moramo ga izgraditi mi: ne smije biti prazna ni crna stranica u knjizi vječnosti.

“U tvom srcu želim drugo mjesto. Krist mora imati prvo” – napisao je svojoj zaručnici Ernest Hello na dan vjenčanja. Kako velika i duboka istina za svako kršćansko srce! Krist mora imati prvo mjesto u srcu, u životu – uvijek i svugdje.

Biti kršćanin ne znači biti to u crkvi ili u zaključanom domu, dati Kristu prvo mjesto nedjeljom jedan sat ili uvečer pet minuta, a privatno: na ulici, u poslovima, na zabavi i odmoru: moj je život – tako mnogi – moja privatna stvar. Za kršćanina nema privatnog života ni privatnih stvari. Sve su stvari Božje, sav je život Kristov: Krist je naš život… (Fra Ivo Bagarić).

A plaća za rad u vinogradu duše zaista je neproc­jenjive vrijednosti. Velika je ta plaća već ovdje na zemlji. Prije svega ona utješna misao vjerno izvršene dužnosti.

Zatim pomisao da Bog ne plaća postignuti uspjeh, nego uloženi trud, jer žetva uspjeha konačno i ne ovisi o radniku. A gdje je tek nebeska plaća! Vječno, blaženo uži­vanje Boga. Tu sreću i veselje mi ne možemo shvatiti, prema riječima svetoga Pavla: “Niti je oko vidjelo, niti je uho čulo, niti je u srce ljudsko unišlo što je Bog pripravio onima, koji ga ljube”

Današnje evanđelje govori nam o zavisti i ljubomori. Postoje pogane oči, koje zavide drugom, oči “nenavidne”; rekli bi naši stari, oči koje ne mogu vidjeti tuđe dobro.

Tako su pogane oči, želi nam Isus reći, imali i oni radnici koji su vazdan radili za istu plaću kao i oni koji su radili samo jedan sat. Mi bismo to u nekom smislu rekli: jednaka plaća stalno zaposlenima i honorarcima! Kako se tad bunilo, tako i sad.

Lijepo veli gazda: Pošto si se sa mnom pogodio? – Po toliko. – Jesi li dobio toliko? – Jesam.

Pa što se buniš, zašto je tvoje oko zlobno što sam ja i njemu dobar? Zavist je ružna stvar, ali malo tko priznaje da te bolesti ima i pri nje­mu. Što ti je to “nenavidnost?”

To ti je ono kad ne možeš gledati tuđe dobro, to ti je ono kad ti je krivo što drugi ima i može. To ti je kad ne možeš gledati kako se u tvog susjeda ukućani lijepo slažu, pa nastojiš po­malo mutiti i zavađati.

To ti je kad ne možeš gledati kako drugi ekono­mski napreduje, pa bi ga sto puta radije prevrnuo, nego rekao: Hvala Bogu neka ima.

To ti je ono kad ti je krivo što tuđe dijete dobro prolazi, pa nećeš priznati koliko se to dijete trudi i muči. Reći ćeš: zna mu ćaća za koju kvaku treba prihvatiti i u koju šaku treba metnuti.

To ti je ono kad ne možeš trpjeti da se o drugome lijepo govori, pa iz tebe počne siktati zloba: a, ne znate vi kakva je to lija. A ni ti o toj osobi ne znaš ništa loše (slabo), nego si zavidan i gotovo.

Ima mnoštvo slučajeva u našem svakodnevnom ži­votu kad progovori naša zloba, a Isus bi nas ukorio kao i one nezadovoljnike: zašto je tvoje oko zlobno što je njemu Bog dobar, zašto je tebi krivo što njemu Bog daje?

Svakodnevno susrećemo primjere zavisti i zlobe, ali uzet ćemo jedan primjer iz Biblije.

Mladi je kralj Salomon svjestan da je neiskusan. Moli od Boga razum i pamet. Svidjela se Bogu takva molitva. I ubrzo se narod osvjedočio kako je Salo­mon pametan čovjek.

Dvije žene ležale skupa u istoj kući, obadvije imale dijete pokraj sebe približno jednake dobi. Ali je jedna, kako je nezgodno ležala dijete pokraj sebe ugušila.

Po noći se prenula i s užasom osjetila da je dijete mrtvo, posve hladno. Privuče se k onoj drugoj ženi, uzme njezino dijete koje je kraj nje spavalo, a svoje mrtvo ostavi uz nju.

Ujutru kad se ova probudila i vidjela što je, nastala je među njima prepirka. Ova viče: tvoje je dijete mrtvo, a ona tvoje je. Nije se sva­đa mogla utišati i dođoše na sud Salomonu. Salomon sluša njihovu svađu i prepirku.

Svjedoka nikakva nema da rekne istinu. Salomon se sjeti kako će: mrtvo dijete nek se ukopa, a ovo živo razvijte. Potegne sablju: rasjeći ću ga po pola. Pola jednoj, pola drugoj.

Jedna poviče: taman tako, neka je objema pravo.

A druga kaže: Nemoj, kralju! Ako je već do toga došlo, onda ga radije dajte njoj. Kralj veli: dajte dijete ovoj što ga žali. To je majka djeteta, a ona je druga zlobna varalica koja u sebi misli: kad nema moga djeteta, nek nema ni njezina.

Još jedan primjer. Zbilo se podavno i podaleko odavle. Mladić se vjenčao s djevojkom koja je imala i više prosaca. Kad je bila svadba, dođoše uveče u kuću nekakve maškare. U tom kraju nije to bilo neobično. Bude smijeha i poslije odu.

I ovoga puta maškare malo proplesaše, a onda jedan od njih zovnu mladoženju da malo izađe napolje.

Nisu se dugo zadržali. Poslije toga unesoše nešto pokriveno dekama i metnuše nasred sobe. Još malo proplesaše i odoše.

Netko poslije njihova odlaska, misleći da se radi o nekakvog šali, poviče: da vidimo što je pod ovim dekama. Svi užasnuti zanijemiše.

Pod dekom je bilo mrtvo tijelo mladoženje. Zadavio ga je sa svojim prijateljima jedan od onih koji su nekoć prosili tu djevojku. Biva po onoj đavolskoj: kad nemam sreće ja, neka je nemaš ni ti!

Nas neće valjda nikad zavist dovesti do takvih zločina, ali hoće nas dovesti do manjih, sitnijih pakosti i neljudstva.

Ako drugi ima uspjeha, neka ga ima. Ako ima sreće, neka je ima. Radujmo se s njim! Ako mu Bog daje, neka mu daje. Neka ne rekne Isus i tebi kao u današnjem ev­anđelju: zašto je tvoje oko zlobno, što sam ja dobar…?

Strašno je na to i pomisliti, a kamoli takvo što učiniti. Zaista vražji grijeh je to. Neka nas dobri Bog sačuva od svakoga grijeha i spasi. Hvala Ti, dobri Bože, što si tako dobar i milosrdan. Pomozi nam kako bi se radovali uspjehu svoje braće i sestara i tako svi porasli u ljubavi.