.
Himan „O dođi, Stvorče, Duše Svet”
Piše: fra Josip Ikić
.
Himan „O dođi, Stvorče, Duše Svet” (lat. Veni, Creator Spiritus) jest najpoznatija i najljepša molitva i zaziv Duhu Svetom u latinskoj Crkvi. Njegovim svečanim pjevanjem ili recitiranjem započinjala je svaka nova godina, svaka konklava (izbor pape), svaki ekumenski sabor, svaka biskupska sinoda, svako ređenje đakona, svećenika i biskupa, svako redovničko zavjetovanje, svako važno zasjedanje u životu Crkve, kao i svako krunjenje kralja u prošlosti. Moleći ovaj himan na svetkovinu Duhova i u drugim prigodama, vjernici već stoljećima zazivaju Duha Svetoga da izlije svoje darove i blagoslove na Crkvu i cijeli svijet.
Danas se općenito smatra da je ovaj drevni himan sastavio sv. Raban Mauro (780. – 856.), opat benediktinskoga samostana u Fuldi i nadbiskup rodnoga grada Mainza u Njemačkoj. Bio je jedan od učenijih i pobožnijih ljudi svoga vremena: bibličar, patrolog, filozof, pjesnik, pastir i Božji čovjek. Zanimljivo je da je svoje prve teološke radove pisao u obliku pjesama, kao što su „Pohvale svetom križu” i „O dođi, Stvorče, Duše Svet”. Divimo se kako je genijalno sažeo biblijski i crkveni nauk o Duhu Svetom u samo sedam strofa ovoga himna. To mogu učiniti samo ljudi duboke vjere i velikoga znanja. O važnosti molitve i razmatranja Svetoga pisma sam benediktinac Mauro kaže: „Onaj tko je nemaran u kontemplaciji sam sebe lišava gledanja Božjega svjetla; nadalje, onaj koji dopusti da ga posve obuzmu brige i privuče buka zemaljskih stvari, osuđuje samoga sebe na potpunu nemogućnost da pronikne tajne nevidljivoga Boga.”
Prvo pisano svjedočanstvo o službenoj upotrebi ovoga himna nalazi se u dokumentima crkvenoga sabora u Reimsu 1049. Od tada on zauzima stalno mjesto u liturgiji cijele Crkve. Iako je preveden na mnoge jezike i uglazbljen na raznim napjevima, ipak originalne latinske riječi i jednostavne gregorijanske melodije kao da su se međusobno stopile te stvaraju najbolje ozračje za molitvu i zaziv Duha Svetoga.
Možemo s pravom reći da je ovaj drevni katolički himan prava ekumenska molitva jer ga prihvaćaju i sve protestantske crkvene zajednice. Sam Luther je preveo himan na njemački, a Bach ga je uglazbio. Protestanti ga posebno pjevaju za vrijeme svetkovine Duhova. Anglikanska Crkva ga upotrebljava i za vrijeme biskupskoga posvećenja. Dakle, sadržaj ovoga himna dopušta svim kršćanima da budu sjedinjeni u molitvi i zazivanju Duha Svetoga, koji jedini i može dovesti sve kršćane do pune istine i do punoga jedinstva.
Iako riječi ovoga himna sažimlju glavne kršćanske istine o Duhu iz biblijske Objave i otačke Tradicije, ipak se one pokazuju kao „otvorene strukture” koje mogu primiti nove teološke spoznaje, odnosno sve ono što je Crkva u međuvremenu živjela i otkrila o Duhu Svetom. Isus je rekao da će Duh Sveti postupno uvoditi Crkvu u svu istinu. Zato možemo reći da je Duh Sveti zapravo autor ovoga himna. Duh je nadahnuo sv. Rabana da, na temelju Biblije, Crkvene tradicije i osobnoga iskustva, sastavi ove duboke molitve i istine o Trećoj božanskoj osobi. Poput Gospe, cijela Crkva, vođena Duhom Božjim, stoljećima prebire u svojoj nutrini, razmišlja u svome srcu o Božjoj Riječi. To višestoljetno iskustvo Crkve o Duhu Svetom nazivamo, pojednostavljeno rečeno, crkvenom Tradicijom. Duh stalno vodi i pomlađuje Crkvu svojim nadahnućima, darovima i karizmama. Isti Duh želi i nas postupno uvoditi u istinu o Bogu, o svijetu i o nama samima. Bez darova Duha naša vjera postaje racionalistička, hladna, neosobna, uspavana i mrtva. Zato dopustimo Duhu da nas vodi do žive vjere preko Biblije, Tradicije i osobnoga iskustva. Nadam se da će nas razmatranja o hvalospjevu Duha ojačati u živoj vjeri.
