Govorne karizme dar jezikâ i dar tumačenja jezikâ idu zajedno. Dar jezikâ koristimona dva načina: kao molitvu i kao govor (poruka, otkrivenje, spoznaja, proroštvo, nauk) u jezicima (usp. I Kor 15,6). Moliti u jezicima možemo izgovarajući ili pjevajući riječi kad smo sami (u kući, na šetnji, u autu) ili kad smo na molitvenom sastanku. Tada svojim pobožnim tepanjem ili klicanjem slavimo Boga i osobno se izgrađujemo u vjeri. Takvo pjevanje ili moljenje možemo započeti i završiti svojom voljom. Međutim, govor u jezicima uvijek dolazi na inicijativu Duha Svetoga. Duh Sveti, dakle, potiče osobu da javno iznese poruku u stranom jeziku za nekoga prisutnog, i to iz dva razloga. Prvo: da bi preko te poruke – koja je ravna proroštvu – napredovao u vjeri onaj kome je poruka upućena.Drugo: da bi nevjernik ili skeptik (koji razumije taj jezik) dobio potvrdu pravovaljanost tih karizmi i tako povjerovao (usp. 1 Kor 14, 22).
Uprvomslučaju takvu poruku treba protumačiti osoba koja ima dar tumačenja jezika. Ponekad osoba s darom govora u jezicima ima i dar tumačenja jezika. Ako postoji druga osoba s darom tumačenja jezika, onda ta druga osoba treba to protumačiti. Sv. Pavao dopušta da na molitvenom sastanku najviše tri osobe govore u stranim jezicima, i to jedna za drugom, a jedna osoba treba sve to tumačiti (usp. 1 Kor 14, 27). Ako nema nikoga trenutno s darom tumačenja, onda nije prikladno ni korisno uopće govoriti u jezicima na tom sastanku. Naime, mogu se drugi (koji nisu upućeni) samo zbuniti i sablazniti (usp. 1 Kor 14, 23 i 28). Dar tumačenja jezika nije prenošenje poruke doslovno nego u glavnim idejama. Kad završi s tumačenjem poruke, osoba redovito ne može kasnije ponoviti tu svoju poruku, što pokazuje da je Duh govori preko nje koristeći se njezinim govorom.
U drugom slučaju, govor u jezicima jest znak i poziv na vjeru onima koji ne vjeruju ili sumnjaju u pravovaljanost karizmi. To je znak malovjernima da je Duh Sveti tu na djelu. Evo nekoliko primjera koje donosi jedan svećenik (J. H. Hampsch, CMF). Na jednom hodočašću u Svetu zemlju, jedna je katolička karizmatska grupa iz Amerike molila u jezicima vozeći se u autobusu. Njihov je izraelski vodič bio fasciniran govorom u jezicima jedne njihove hodočasnice (kojainače zna samo engleski). On je razumio jezik njezine molitve i rekao je da je hvalila Boga na rijetkom hebrejskom dijalektu kojim se govori samo u dva mala sela u Izraelu, a pokraj jednog od njih baš su u tom trenutku prolazili. Jedna japanska ratna mladenka, koja je pod pritiskom svoga muža Amerikanca došla na karizmatski molitveni susret u San Franciscu, začula je iza sebe drugog Amerikanca koji je molio na japanskom, oslovljavajući je njezinim tajnim hramskim imenom i pozivajući je da postane kršćanka i primi Isusa kao svoga Spasitelja.Jednom je jedan skeptični svećenik grčkog obreda potvrdio da je molitva u jezicima nekog irskog laika bila euharistijska molitva grčkog liturgijskog obreda.
Jedna časna sestra koja je sumnjala u pravovaljanost tog dara, na molitvenom se sastanku uvjerila u njegovu ispravnost kad je čula talijanskog dječačića kako moli na jednom od keltskih jezika. Ovi i slični primjeri pokazuju da ova vrsta govora u jezicima nije korisna samo „nevjernicima“, nego i osobama koje su ih izgovarale. One nisu bile svjesne značenja svojih izričaja, ali su bile svjesne da slave Boga (usp.1 Kor 14,14).
Dar govora (ne molitva) u stranim jezicima i dar tumačenja govora jesu karizme za izgradnju Crkve. Osobe koje imaju te darove moraju biti prokušane i provjerene, pune poniznosti i ljubavi. Te darove treba potvrditi nadležni svećenik ili voditelj molitvene zajednice.
Za Rastimo u Gospodinu fra Josip Ikić
