.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Moja je obitelj bila problematična, što je i glavni razlog svih mojih devijacija, pubertetskih pobuna i rana… Kad sam imala dvanaest godina, počela sam navečer izlaziti i vraćati se vrlo kasno. Dvije godine kasnije već sam se nalazila u krugu mladih koji nisu znali za drugu zabavu osim opijanja, drogiranja i izlazaka do u sitne sate.

Jedan od njih postao je moj mladić. Ne vjerujući u Boga, bila sam bog samoj sebi. Otresita i buntovna, kritizirala sam sve i svakoga, ružno odgovarala u obitelji i profesorima u školi, nisam slušala ništa i nikoga.

Puno sam laži govorila o tome kamo idem i koga posjećujem. Koliko sam brige zadala mojim roditeljima!? Tragično je bilo i to što mi nije bilo ni najmanje važno kako se oni osjećaju.

Bila sam darkerica i nosila sam samo crnu vrlo dekoltiranu odjeću, mentalne kopče, pretjerano sam se šminkala i bojala kosu, a frizura je uvijek bila čudna.

Advertisements

Noći sam provodila u diskoteci, jutrom ne bih išla u školu nego bismo se utrkivali motociklima. Jednom je žrtva naše jurnjave  bio siroti starac, na svu sreću bez teških posljedica.

Doista sam dotakla dno. Osjećala sam se nesretna, prazna, prljava, nezadovoljna životom bez nekoga smisla. Pokušavala sam ispuniti svoju prazninu i žeđ za ljubavlju s mladićem, ali on mi nije znao, a niti mogao pomoći, također i zato što je bio vrlo težak i nasilan tip. 

Dva su mi događaja probudila savjest. Bilo je 4 sata u noći i nalazili smo se na jednom malom trgu. Moj je mladić otišao prodavati drogu, a ja sam ostala s drugima koji su se drogirali. U tom trenutku kao da sam se pogledala u zrcalo.

Rekla sam sebi: „Tina, što radiš? Na što si spala? Jesi li o takvom životu sanjala, takvu si sreću željela? Niže od toga ne možeš ići!“

Drugi događaj. Došla sam kući kasno u noć, toliko pijana da ništa nisam shvaćala. U to je vrijeme moja majka obično spavala. No taj me put čekala: naši su se pogledi susreli.

Iako je vidjela u kakvom sam stanju, ništa  mi nije rekla, ali njezin razočarani i patnički pogled kao da me sasjekao iznutra, više nego da me tisuću puta s pravom izgrdila.

Od toga trenutka  odlučila sam promijeniti život.

Nije bilo lako, ali sa svom snagom volje ostavila sam to društvo i mladića. Mjesecima me on posvuda pratio i progonio me telefonskim pozivima.

Prouzrokovao je sudar s motociklom, samo zato da mu se vratim, da se osjetim krivom. Govorio je kako bez mene ne može živjeti i kako želi skončati svoj život.

U rujnu nisam išla na popravni ispit i tako sam pala razred, što se pokazalo providencijalnim.

Imala sam 17 godina kada je počela nova školska godina. Raskinula sam s prijašnjim životom, ali ni tada nisam znala kako krenuti. Osjećala sam se žalosnom više nego ikada, promašenom i praznom. U međuvremenu profesori su se promijenili. Ne znam zašto, ali onaj iz vjeronauka, jedan svećenik isusovac, zračio je povjerenjem. Osjetila sam želju da mu se otvorim i to se ostvarilo 26. studenoga 2009. Taj ću datum uvijek pamtiti. Kao da je u mene ušlo neko svjetlo (kao sveti Pavao smatram to svojim osobnim padom s konja), osjetila sam se duboko ljubljena od Boga kao Oca. 

Razumjela sam da njemu nije ni važno sve što sam činila. Sa mnom je imao poseban plan, tražio me kako bi iskoristila svoje talente služeći mu u drugima.

Od toga trenutka počela sam ga tražiti molitvom, odlaziti u crkvu i primati sakramente. Osjećala sa potrebu za duhovnom potporom, za jednim svećenikom s kojim bi se mogla posavjetovati kako bi više razumjela samu sebe, kojim putem krenuti za veće dobro, a ne slijediti svoje hirove.

Novo društvo i ova iskustva dovode me do prave gladi za Bogom. Poput tla koje se zalijeva, a potom počinje pokrivati vegetacijom, u meni se pojavljuju i bistre novi odabiri, kao odgovor na primljenu ljubav.

No ima jedno temeljno polazište na tom putu preporoda. Nastojim se dati na raspolaganje svim osobama koje Isus postavi uza me, počevši od svoje obitelji. U ovim sam godinama otkrila da je veća radost u darivanju nego u primanju. (T.P. Novi svijet str. 38 br. 7-8 2016.)

Ovo je izvadak iz knjige “Primjeri koji potiču, privlače, hrabre i opominju – fra petra Ljubičića”.
Dopuštenje autora za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.rastimougospodinu.com


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •