„APOSTOLICAM ACTUOSITATEM“ Dekret II. Vatikanskog sabora o apostolatu laika
Nekoliko uvodnih riječi o Drugom vatikanskom saboru
Drugi vatikanski sabor je počeo s radom 11. listopada 1962. godine, a otvorio ga je papa Ivan XXIII. i trajao je do 8. prosinca 1965. kada ga je zatvorio papa Pavao VI. U vrijeme kada je sazvan sabor mislilo se da se radi o saboru koji obuhvaća cijelu kršćansku Crkvu. Međutim, tada se Vatikan oglasio i potvrdio da je sabor „posve unutrašnja stvar Katoličke Crkve“. Rješenje gorućih unutrašnjih problema kao i otvaranje prema vani, ponajprije prema rastavljenoj braći s Istoka i Zapada trebalo je biti središnje pitanje ovoga sabora. Nastojalo se dakle uvesti potpuni zaokret u dotadašnjem razmišljanju, brinuti se o sadašnjosti i potpuno novim okolnostima, prijeći iz razdoblja tridentske teologije u sferu razmišljanja koje odgovara duhu modernog vremena. Odnos Crkve i države trebalo je također nanovo razmotriti.
Na saboru se okupilo 2.540 koncilskih otaca s pravom glasa, a na svečanoj misi prije otvaranja sabora evanđelje je pjevano na latinskom, grčkom, arapskom i staroslavenskom. Nakon prvog zasjedanja, 3. lipnja 1963. umro je papa Ivan XXIII., a 21. lipnja iste godine izabran je milanski nadbiskup kardinal Montini, koji je uzeo ime Pavao VI., i odmah obznanio da će sabor nastaviti s radom.
Predzadnji dan sabora papa Pavao VI. objavio je da se ukida međusobno izopćenje kojim su se predstavnici Rima i Bizanta bili međusobno izopćili 1054. godine.
Sabor je za vrijeme svog rada izdao 4 konstitucije, 3 deklaracije i 9 dekreta. U daljnjem ću predstaviti jedan od izdanih dekreta s naslovom „APOSTOLICAM ACTUOSITATEM“ – o apostolatu laika.
Uvod u dekret „APOSTOLICAM ACTUOSITATEM“ – o apostolatu laika
Ono što je sabor na samom početku htio naglasiti i u svojoj obradi potaknuti jest upravo djelatnost Božjega naroda. Iz dana u dan rastući broj ljudi, napredak znanosti i tehnike, uže međuljudske veze ne samo da su u beskraj proširile prostore laičkog apostolata, koji su velikim dijelom samo njima otvoreni, nego je to proizvelo i nova pitanja koja traže njihovu stručnu skrb i zauzimanje.1 Laici dakle, svjesni vlastite odgovornosti i potaknuti od Duha Svetoga, koji su u središtu svakodnevnog života, trebaju ozbiljno prihvatiti ovaj apostolat kako bi njihovo djelovanje bilo još intenzivnije i prostranije.
U ovom dekretu Koncil kani osvijetliti narav, značaj i raznovrsnost apostolata laika te iznijeti osnovna načela i pružiti pastoralne upute za uspješnije njegovo vršenje.2
Poziv laika na apostolat (I. glava)
U prvoj glavi ovog dekreta donose se prve smjernice za gore naglašenu djelatnost laika pod naslovom „Poziv laika na apostolat“. Donosi se usporedba živog tijela ljudskog s Kristovim Tijelom, koje je Crkva jer u tkivu živoga tijela nijedan ud nije naprosto pasivan, nego zajedno sa životom tijela sudjeluje i u njegovoj djelatnosti, tako i u Kristovu Tijelu, koje je Crkva, čitavo tijelo „prema djelotvornosti što je svakom dijelu odmjerena, ostvaruje rast tijela“ (Ef 4, 16). Ovdje je važno primjetiti da se djelatnost svakog laika u službi koja mu je povjerena uspoređuje s tijelom, koje ima svoje udove te na različite načine doprinosi rastu tog istog tijela, kako bi se naglasila važnost svake službe koja se vrši snagom Duha Svetoga, koliko god te službe bile različite; istodobno je naglašeno i jedinstvo poslanja. Budući da laici žive u svijetu, njihov je zadatak da budu aktivni u tom svijetu, da budu kvasac ovoga svijeta.
Laici stječu dužnost i pravo na apostolat iz samog svog sjedinjenja s Kristom glavom. Apostolat se vrši u vjeri, nadi i ljubavi, koje Duh Sveti razlijeva srcima svih članova Crkve. Za vršenje tog apostolata Duh Sveti, koji pomoću službi i sakramenata izvodi posvećenje naroda Božjega, daje vjernicima još i posebne darove (usp. 1 Kor 12, 7).3
Također jer važno da laici u svim svojim svjetovnim poslovima i brigama govore i djeluju s Kristom i u Kristu pa čak i onda kada je najteže. Samo oni koji ostanu razboriti i strpljivi unatoč svim poteškoćama moći će biti dostojni službe u Kristu. Laički život zahtijeva vjeru, ufanje i ljubav. Ovisno o bračnom i obiteljskom stanju, celibatu ili udovištvu, profesionalnoj i socijalnoj djelatnosti, njihova laička duhovnost mora poprimiti posebno obilježje. I dalje trebaju njegovati sposobnosti i talente kojima su obdareni. Kao uzor svog duhovnog i apostolskog života neka im posluži Blažena Djevica Marija, koja je također provodila život pun obiteljskih briga i napora, ali je uvijek bila povezana sa svojim Sinom i na jedan je poseban način surađivala u Spasiteljevu djelu.
Ciljevi (II. glava)
prazna_mjestaApostolat je Crkve i svih onih koji su njezini članovi, prije svega u tome da se Kristova vijest otkrije svijetu riječima i djelima te da se priopćuje njegova milost.
Laicima se pružaju bezbrojne prilike za apostolat evangelizacije i posvećivanja. Taj se apostolat ipak ne sastoji samo u svjedočanstvu života. Pravi apostolat traži prilike da Krista navješćuje riječima, bilo onima koji ne vjeruju, da se privedu k vjeri, bilo vjernicima da se pouče, učvrste i potaknu na gorljivi život. 4Laici trebaju preuzeti obnovu vremenitog reda kao svoju zadaću i da u njemu, vođeni svjetlom evanđelja i duhom Crkve, pokrenuti kršćanskom ljubavlju djeluju neposredno i konkretno.5
Naglašava se da vršenje apostolata mora izvirati iz ljubavi te upravo odatle crpiti snagu. Traži se od laika da prema svojim mogućnostima podupru karitativna djela i pothvate socijalne skrbi, bilo da su privatni bilo da su javni, kao i one međunarodne koji pomažu ljudima i narodima koji su u nuždi te neka pri tome surađuju sa svim ljudima dobre volje.
Razna područja apostolata (III. glava)
U ovom se djelu iznose različita područja apostolata. Spomenute su Crkvene zajednice, Obitelj, Omladina, Socijalna sredina i narodni i međunarodni plan. Kako bi dobili jasniji uvid u ovu točku navesti ću nekoliko redaka iz ovog poglavlja.
Laici svoj mnogostruki apostolat izvršavaju u Crkvi i u svijetu. Budući da u naše dane žene sve više i više aktivno sudjeluju u cjelokupnom društvenom životu, vrlo je važno da se proširi njihovo sudjelovanje i na različitim područjima apostolata Crkve.6
U crkvenim zajednicama laička je djelatnost toliko potrebita da bez nje ni apostolat pastira, u većini slučajeva, ne može postići svoj puni učinak. Župa pruža uzoran primjer apostolata zajednice time što ujedinjuje sve različitosti ljudi koji se u njoj nalaze i ugrađuje ih u sveopćenitost Crkve.7
Kršćanske obitelji koje svim svojim životom prigrljuju evanđelje i pružaju primjer kršćanskog braka uvijek i svugdje, a posebice u krajevima u kojima se tek pojavljuje prvo sjeme evanđelja, ili u kojima je Crkva tek na počecima ili se sukobljava s mnogim teškoćama, pružaju svijetu dragocjeno svjedočanstvo za Krista.8
Pod ovom se točkom spominje i današnja mladež kojoj se pripisuje izuzetno važna uloga. Kako mladi danas vrlo brzo prelaze u nove socijalne i ekonomske uvjete smatra se kako je potrebito da oni također preuzmu određenu apostolsku djelatnost. Nadalje se tvrdi kako se odrasli trebaju potruditi da s mladima vode prijateljske razgovore. I djeca, po dekretu, imaju svoju apostolsku djelatnost – ona u granicama svojih sposobnosti jesu među svojim prijateljima svjedoci živoga Krista.
Što se tiče socijalne sredine, laici svoje svjedočenje životom upotpunjuju svjedočenjem riječju. Ističe se da baš zajedničkom radnome mjestu, na studiju, u istome mjestu stanovanja, ili odmora laici imaju priliku pomoći svojoj braći.
Važno je još napomenuti posljednju točku ovoga poglavlja u kojoj se radi o narodnom i međunarodnom planu. Katolici se pozivaju da promiču zajedničko dobro u svojoj odanosti naciji i ispunjavanju građanskih dužnosti. Nadalje, ukoliko su vješti za javne društvene dužnosti, a istodobno su upućeni u krašćanskom nauku i vjeri kako treba, trebaju prihvatiti obnašanje državnih službi, jer ako ih dobro obavljaju, to je način na koji mogu doprinijeti zajedničkom dobru, a istodobno i utirati put evanđelju. Ukoliko rade u stranim zemljama ili pomažu u njima, trebaju imati u vidu da odnosi među narodima trebaju biti prava bratska razmjena u kojoj obje strane i daju i primaju.
Razni načini apostolata (IV. glava)
U ovom se poglavlju ističu različiti načini apostolata laika. Naglašava se kako apostolat što ga svatko mora vršiti i koji obilno izvire iz istinskog kršćanskog života počelo je i uvjet svakog apostolata laika, pa tako i zajedničkog apostolata, i ništa ga ne može nadomjestiti. Ističe se da postoje mnogi oblici apostolata kojima laici izgrađuju Crkvu, posvećuju svijet te ga u Kristu oživljuju. Također i apostolat pojedinaca ima svoje zasebno polje rada u krajevima gdje su katolici malobrojni i raspršeni.
Nadalje je naglašava dužnost svakog pojedinog laika da u različitim uvjetima apostolski djeluje, a svakako i da kršćani u cjelini trebaju apostolski djelovati u duhu jedinstva. Također se ističe da je organizirani i udruženi oblik apostolata nužan te da treba poticati njegov razvoj. Naglašava se da se tek čvrstim povezivanjem snaga mogu u potpunosti postići ciljevi suvremenog apostolata kao i obraniti njegove vrijednote.
Čuvajući dužnu vezu s Crkvenim autoritetom, laici imaju pravo osnivati udruženja, voditi ih i pristupati onima koja postoje. Neka izbjegavaju mrvljenje sila do čega dolazi ako se bez dovoljnog razloga promiču nova udruženja i pothvati, ili ako se čuvaju društva koja su za život postala beskorisna i metode već nadiđene.9
Koncil preporučuje različite udružene akcije katolika (katolička akcija), premda slijede različite metode rada, kako bi se ljudima navještavalo evanđelje, posvećivalo ih se i usmjeravalo njihovu kršćansku svijest da budu sposobni u različite zajednice i različite ambijente unijeti duh evanđelja. Stoga, Koncil preporučuje organizirane akcije (ili udruženja) da bi laici koji djeluju u tim akcijama mogli što više realizirati svoj apostolat u Crkvi.
Ističe se da treba na pravi način cijeniti sva udruženja za apostolat. Međutim, ukoliko neka od njih hijerarija prema potrebama određenog mjesta ili pak vremena preporuči ili pohvali ili, štoviše, odredi da se kao hitno potrebita ustanove, trebaju ih i svećenici i redovnici i laici uvelike cijeniti i na svaki način promicati.
Naglašava se i vrijednost posebne časti i priznanja za one laike, koji se stalno ili privremeno predaju na službu ustanova i njohovog rada. Pastiri Crkve trebaju rado i sa zahvalnošću prihvatiti te laike, brinuti se da njihov položaj, koliko je najviše moguće, odgovara zahtjevima pravednosti, jednakosti i ljubavi, naročito što se tiče izvora za uzdržavanje njih i njihovih obitelji, brinući se ujedno i za njihovu neophodnu naobrazbu, duhovnu podršku i poticanje.10
O redu koji treba obdržavati (V. glava)
U ovoj petoj glavi dekret naglašava potrebitost obdržavanja reda u vršenju apostolata. Naime, ovdje se tvrdi kako svi laici koji vrše svoj apostolat trebaju biti u povezanosti s onima koje je Duh Sveti postavio da vode Crkvu Božju. Ističe se kako je to posebice onda važno kada neka posebna akcija u Crkvi traži apostolski sklad i suradnju svih, klera, redovnika i laika te se kaže između ostalog: Hijerarhija mora njegovati apostolat laika, davati mu načela i duhovnu pomoć, uređivati vršenje tog apostolata na opće dobro Crkve i bdjeti da se poštuje doktrina i red. Biskupi, župnici i ostali svećenici obojega klera trebaju uvijek imati pred očima da je pravo i dužnost svih vjernika, bilo klerika bilo laika, djelovati apostolski, i da u izgradnji Crkve laici imaju svoj posebni udio.11 Zajednička evanđeoska baština, a odatle i zajednička dužnost kršćanskog svjedočenja preporučuju, a često i zahtijevaju suradnju katolika s drugim kršćanima; i pojedinci i crkvene zajednice mogu tu suradnju ostvariti bilo u zajedničkim akcijama, bilo među udruženjima na nacionalnom ili međunarodnom planu.
Formiranje za apostolat (VI. glava)
Mnogostruko i potpuno formiranje laika za apostolat je neizbježno i od ključne važnosti za vršenje poslanja unutar Crkve. Tako se ovdje iznose načela formiranja laika, opisuje se dužnost svih onih koji su odgovorni za to formiranje te se govori o prilagođavanju formiranja laika različitim oblicima apostolata.
Na koncu se spominju i sredstva koja laicima stoje na raspolaganju ukoliko se odluče za odgovorno vršenje svoga apostolata. Da bi bio formiran za apostolat, laik treba biti formiran kao čovjek sukladno svojoj ćudi i uvjetima života svakog pojedinca. Laik se, poznavajući dobro suvremeni svijet, mora u cijelosti uključiti u svoju društvenu sredinu kao i njezinu kulturu.
Već pri prvoj pouci djece treba započeti s formiranjem za apostolat. Treba poučavati dječake, djevojčice i mlade tako da ih prožme duh apostolata. Također je zadatak i škola, zavoda i drugih katoličkih ustonova da budu u službi razvoja apostolata kod djece i mladih te da u njima njeguju katolički duh i apostolsku akciju.
Materijalizam koji se posvuda širi u najrazličitijim oblicima u naše vrijeme, pa čak i među katolicima, zahtijeva od laika da marljivije uče ne samo katoličku doktrinu, osobito u odnosu na najkontroverznije točke, nego i da pruže svjedočanstvo evanđeoskog života nasuprot svim oblicima materijalizma.
Onim laicima koji se odluče posvetiti apostolatu na raspolaganju su različita i mnogobrojna sredstva kao što su sjednice, kongresi, rekolekcije, duhovne vježbe, česti susreti, konferencije, knjige i komentari koji im mogu poslužiti i pomoći u produbljivanju poznavanja Svetog pisma i katoličkog nauka. Isto tako, važno je da se laici napajaju u duhovnom životu, kao i da upoznaju uvjete života u svijetu ta da nadalje pronalaze i koriste se najprikladnijim metodama. Koncil izražava radost radi inicijativa takve vrste, koje su već uzele maha u pojedinim krajevima, a izražava i želju da se one promiču i u drugim mjestima gdje je to potrebito.
Poticaj
U zaključnim riječima ovog dekreta istaknuto je uistinu sve ono što bi laike trebalo poticati na odgovoran i plemenit rad unutar Presvete Katoličke Crkve, tako da je teško pronaći dodatnih riječi kako bih zaključio ovaj rad. Ipak, jasno se može reći, da je svaki laik jednako pozvan na vršenje svoje katoličke dužnosti, kako unutar Crkve tako i u društvu kojeg sačinjava. Ovdje se ne radi jednostavno samo o pozivu na aktivniju suradnju s klericima i redovnicima; ne, ovdje se naglašava dužnost svakog laika da se svim srcem, dušom i umom preda Kristovoj volji te tako kao ravnopravan član u zajednici unese sve svoje sposobnosti kako bi doprinio u izgradniji svetijeg života, a time aktivno i neposredno sudjelovao u ostvarenju vječnog spasenja za sve ljude. Zaključit ću ovaj rad citatom iz ovog poglavlja koji kaže: Sveti dakle Sabor zaklinje u Gospodinu sve laike da se slobodno, velikodušno i spremno odazovu glasu Kristovu, koji ih u ovaj čas usrdno poziva, i poticaju Duha Svetoga. Ovaj poziv posebno je upravljen onima koji se osjećaju mladi i koji ga prihvaćaju sa žarom i velikodušno.
Josip Križić /Raskrižje
