Kako se može s Bogom razgovarati?
Teško je riječima opisati promjenu koja se zbila u meni. Radost te promjene želim podijeliti sa svima. Bila sam uvjerena kako sam dobra kršćanka i nisam osjećala nikakvu potrebu za promjenom. A onda se odjednom srušila kula od karata o mojoj savršenosti, pravednosti i nepogrešivosti. Pomirila sam se s time i priznala kako nisam dobra u odnosu prema ljudima, prijateljima i roditeljima. Što se tiče vjere, tu još nije bilo došlo do oluje.
Bura je počela ubrzo, i to na vjeronauku. Poslije predavanja obično bi netko pročitao ulomak iz Biblije i tada je slijedila molitva. Svi oko mene mole, a ja šutim. Niti mi je bila bliska takva spontana molitva, niti sam željela srcem moliti. A oni pričaju! Jednostavno pričaju Bogu, kao da s nekim razgovaraju. Onda je došao na „dnevni red” i Duh Sveti. Svi su molili Duha neka ih promijeni i obrati. Priznavali su svoje nedostatke, pogreške i padove. Poslije svake su molitve bili radosni. Nisam mogla ni zamisliti sebe u toj ‘ulozi’, a kamoli povjerovati u stvarnost čudesa što se događaju kao ni u promjenu ljudi. „Ipak je meni sigurnije ovako”, mislila sam, „zašto ulijetati u nešto nesigurno i opasno?”
Međutim, nešto je „kopkalo” u meni. Počela sam sumnjati u sigurnost svojih uvjerenja i pitati se: „Nisu li, možda, oni ipak u pravu?” Redovito sam dolazila na sve sastanke, pjevanje, vjeronauk i molitvu. Sve sam više uviđala kako je moja vjera blijeda. Ni ispovijedati se nisam više mogla. Ipak, na savjet prijatelja, otišla sam na veliku ispovijed i mogu vam reći kako nije bilo tako strašno. Tada sam se popela jednu stubu više i počela sam tražiti novi put. Više nije bilo dovoljno vjerovati u postojanje Boga, trebalo je tome Bogu vjerovati kako može sve (samo ako mu se bez ikakvih rezervi sve preda u ruke).
Jednostavno sam trebala Boga prihvatiti i slaviti.
Velika mi je pomoć došla kroz molitvu. Našla sam se u društvu onih koji su u vjeri odmakli daleko. Oni su svi molili za mene.
“Kako vi možete za mene moliti!”, vikala sam. Uopće mi nije bilo jasno kako oni vjeruju u snagu molitve. Ali, pomogli su mi. Polako sam se mijenjala. Svaka izrečena molitva odnosila je onaj dio mene stare, nevjerne i sumnjičave. Odnosila ga je pred Krista, a on ga je primao i uzvraćao Duhom koji me preplavio kao more. U meni se dogodila potpuna izmjena svega, nestalo je nepovjerenja, a rasli su vjera, ljubav i radost.
Počela sam slaviti Gospodina, i to mi je postalo tako normalno i blisko kao da sam oduvijek bila baš takva osoba. Plakala sam suzama oslobođenja i gledala ljude oko sebe drugim očima. Sada sam sve vidjela kao braću i prijatelje u Kristu. A njegova nazočnost među nama se tako jasno osjećala, sve je kliktalo u meni od radosti.
Da, sada znam kako je divno biti obraćen, potpuno predan Kristu. Divno je imati prijatelja koji je uvijek kraj tebe, koji stalno korača s tobom. Velika su njegova obećanja, a radost koja dolazi s njegovim Duhom nosi me te ga nikad ne prestajem slaviti i vjerovati mu. (Eva, studentica)
“Molite i davat će vam se!
Tražite i nalazit ćete!
Kucajte i otvarat će vam se!”
(Mt 7, 7)
