.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Svijet u kojemu živimo propada. Kada pogledamo političku situaciju koju trenutno imamo u ovoj zemlji ili kada pogledamo bilo koju drugu zemlju u svijetu, ne možemo se ne bojati, zabrinuti zbog ono što sljedeće dolazi.

Stvari su se poprilično promijenile u posljednjih godinu dana. Zapravo, stvari su se jako promijenile. Stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo, poput odlaska u kupovinu, posjeta prijatelju ili čak odlaska u crkvu, na nekim su mjestima zabranjene. Zabranjene! Ne možemo više ići kamo želimo. Kamere promatraju ljude kako bi utvrdile poštuju li ili ne „svete“ mjere sigurnosti, slijedimo li ili ne ritual plemena, a ako se netko na bilo koji način ne slaže, odjednom postaje neprijatelj čovječanstva.

Toliko je ljudi lišeno prava da bude sa svojim voljenima u posljednjim trenucima… Toliki su ljudi morali umrijeti sami, i još gore, bez sakramenata.

Ljudi su prestali normalno živjeti jer se boje umrijeti. Pa ipak, ono što ne shvaćaju jest da su, odričući se sloboda, postali robovi straha. Postoji diktatura straha. Prema tome idemo.
Tko bi zamislio takav scenarij? Ipak, ovo je stanje stvarno.

Advertisements

Ne želim umanjiti značaj virusa s kojim se borimo. Osobno znam ljude koji su pretrpjeli komplikacije zbog toga. Ali ono što želim reći je da je cijena koju plaćamo previsoka, previše je… Pogotovo ako se dotiče slobode Crkve i naše vlastite slobode da bismo štovali Boga.

Što možemo očekivati u budućnosti? Trebamo li se bojati progona? Siguran sam da će doći do progona. Progon je već prisutan, zapravo je uvijek bio ovdje. To je način na koji se svijet odnosi prema Crkvi. Ali, ono što je izvjesno i vidljivo– progoni bi se mogli još pojačati, kako se vlast sve više usklađuju s moćima tame, kako se približavamo kraju vremena.

Nama je najteže znati što trebamo učiniti. Ne moramo li se pokoravati građanskim vlastima? Da, moramo, ali ovdje moramo precizirati da postoje stvari koje nisu pod nadležnošću civilne moći, a najbolji primjer toga je bogoslužje.

Crkva i država su dva različita entiteta. I svaki je suveren, ali u svojoj sferi. To znači da država ima pravo donositi zakone, ali o pitanjima iz svoje nadležnosti. Kada bi država pokušala nametnuti zakon koji zabranjuje bogoslužje, taj bi zakon bio nepravedan jer država nema moć zabraniti Crkvi i vjernicima da iskažu štovanje Bogu.

Nažalost, mnogi su biskupi bili slabi u obrani slobode Crkve pred onima koji je progone. Mnogi su biskupi iznevjerili vjernike u svojim dužnostima i nisu slijedili primjere svetih apostola. Znate da su prvi kršćani bili pod vrlo neprijateljskom vlašću, koja je zabranjivala i čak kažnjavala smrću vršenje bogoslužja. Oni koji bi bili proglašeni kršćanima bili su osuđeni na smrt. Pa ipak, jesmo li kad čuli da je sveti Petar ili bilo koji drugi apostol prestao slaviti bogoslužje ili davati sakramente zbog zabrane civilnih vlasti? Ne. Jesmo li čuli da su prestali propovijedati istinu Isusa Krista jer su se bojali ljudi, zatvora i smrti? Ne bih baš rekao.

Zbog toga su postali mučenici, jer se nisu odrekli istine i Boga te su sada na Nebu. Naša su braća po vjeri uvijek bili dobri građani, ali kad je država pokušala prijeći svoje nadležnosti, tada su morali reći ne: „mi se moramo pokoravati Bogu, a ne ljudima“. Zahvaljujući progonima, naš je liturgijski kalendar prepun mučenika i svetaca.

Ali, ovdje treba istaknuti jednu stvar: nitko od njih se nije hvalio da ima misu u katakombama. Bili su vrlo razboriti i diskretni u pogledu načina na koje se stvari trebaju odvijati. Unatoč svim progonima i usprkos svim zabranama vlasti nastavili su štovati Boga riskirajući vlastiti život.

To je cijena naše vjere! Vjerujete li ili ne? Na kraju dolazimo do pitanja: vjerujemo li ili ne?

Danas će neki pojedinci, čak i među klerom, reći da sakramenti zapravo nisu toliko važni: „Zašto se mučiti dolaskom u crkvu, ako svi možemo biti prijatelji na Facebooku? Nije li to dovoljno dobro?“ Ova vrsta govora pokazuje da su ti ljudi izgubili vjeru. Zašto su prvi kršćani riskirali vlastite živote da bi mogli ići na misu i primati sakramente? Odgovor je vrlo jednostavan: „zato što su vjerovali“. I to su modeli za nas u ovim teškim vremenima. Vremenu kada su nam Gospodin i sakramenti potrebniji više nego ikad.

Govoriti o progonu može biti zastrašujuće, ali važno je razgovarati o toj temi. Naša vjera ima dublji smisao i svi znamo da s vremena na vrijeme zahtijeva žrtve. Možda će od sada teže biti kršćanin, pravi kršćanin, ali bez obzira koliko teško to moglo postati, to nikada neće biti nemoguće, jer uvijek ćemo moći računati na pomoć Božje milosti da podnesemo bilo što, bilo kakvu patnju koja nam se nađe na putu i toga se moramo uvijek sjetiti.

Sada dobro poslušajte jer ću Vam reći što morate učiniti.

Prije svega, pokušajte ne brinuti previše o budućnosti. Naš Gospodin je rekao da živimo svaki dan korak po korak. Što je još važnije, budite uvijek u milosti Božjoj. Jer što god da se dogodi, sve dok smo u stanju milosti, bit će nam dobro, bilo da živimo ili umremo.

Vremena poput našeg ne bi nas trebala baciti u očaj… ali trebala bi nas ozbiljnije odvesti do podnožja svetohraništa (do našega Gospodina), gdje ćemo naći snage da nastavimo dalje. Teška vremena mogu donijeti mnogo blagoslova, a jedno od njih je da se ljudi obično više mole. Mislim da smo svi pozvani intenzivirati molitvene živote kako bismo bili dovoljno snažni da se suočimo s izazovima koje ćemo imati pred sobom.

Na poseban bih Vas način zamolio da molite za nas svećenike, vaše pastire, kako nikada ne bismo pobjegli, bojeći se vukova. Ponekad moramo donijeti teške odluke i potrebne su nam molitve da bismo vidjeli stvari onako kako ih Bog vidi. Zato se molite da imamo snage dati svoj život, ako je potrebno, za slavu Božju i spas duša.

Dakle, ne bismo se trebali bojati… Ovaj se svijet raspada, ali imajte na umu da naša prava domovina nije ovdje dolje, već je na nebu s Bogom. Što god imali pred sobom, suočimo se s tim hrabro, s vjerom, znajući da bitka može biti teška i zastrašujuća. Znamo tko će na kraju pobijediti – naš gospodin Isus Krist – i nitko mu neće moći ukrasti pobjedu!

Sačuvajmo vjeru, bez obzira koliko nas to koštalo.
Amen.

Izvor: https://www.quovadiscroatia.com/


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •