Sve što sam isplanirala, propalo je!
Teško je u nekoliko riječi opisati sav svoj dosadašnji život. Kako na komadiću papira izreći sve ono što se kroz dvadeset i pet godina slijevalo u moj život sa svih strana i nosilo me?
Dovoljno je reći ovo: Bila sam djevojka kao i mnoge druge – prosječna, ali možda milimetar iznad prosjeka. Moram priznati, uvijek sam imala dosta visoko mišljenje o sebi. Imala sam skoro sve, sve što je potrebno kako bi se pristojno živjelo i moglo opstati u ovoj vrtoglavoj jurnjavi svakidašnjice. Završila sam gimnaziju, apsolvent sam na Pedagoškoj akademiji, radila sam posao koji me veselio i ispunjao. Imala sam dobrog i zgodnog mladića. Voljeli smo se. Materijalna mi je egzistencija bila sigurna. Planirala sam, imala sam u glavi mnoštvo u detalje razrađenih planova koji su se uskoro trebali i ostvariti: brak, obitelj, posao, kućica, vozilo…
Sve sam, dakle, imala što se poželjeti može.
U Zagrebu sam prestala ići na misu, ali kod kuće sam išla zbog svojih i okoline. To mi sve skupa nije značilo ništa. Bez obzira na kršćanski odgoj, držala sam da Crkva, i sve što se u njoj događa, nije za mene već za djecu i bakice – ta ja sam valjda dovoljno inteligentna!
Jednog dana tako, na „dosadnoj” misi, pozornost mi je privukao jedan prekrasan mali dječak Ivan, kojeg je mama držala u naručju. Stala sam iza njega i počeli smo se igrati skrivača, osmjehujući se jedno drugome. Međutim, mama ga je upozorila neka se smiri jer smo u crkvi. Bio je to strahovit udarac meni, iako mi nije bio namijenjen. Dijete od nepune dvije godine zna kako se treba ponašati u crkvi, a ja ne znam, ili znam ali ne marim? Zar sam dotle došla? Drugi put, također u crkvi, ispred mene su stajali mladić i djevojka i žarko molili. Osjećala sam kako se nešto buni u meni. Zar ja, dijete pravih vjernika, neću nikada sa svojim dečkom stati pred oltar i moliti za milost i blagoslov? A vjenčanje u crkvi, krštenje djece, molitve za stolom i prije spavanja, priča o malom Isusu? Zar zbilja svega toga nestaje za mene, za moju buduću obitelj? Zar nikada neću moći osjećati Kristovu sigurnu ruku kao roditelji malog Ivana i toliki drugi? Pitanja, pitanja…
Shvatila sam kako je odgovor na njih moguć samo prekinem li sa starim načinom života. Prekinula sam s mladićem nakon više godina hodanja, s planovima bez Krista. Prestala sam s lošim navikama i sebičnošću. Počela sam ići redovito na misu i molitvu srijedom navečer. Željela sam sresti živog Isusa Krista u sebi. I srela sam ga. Dan kad se to dogodio bio je najsretniji dan u mome životu. Novo rođenje!
Taj sam se dan prvi put temeljito ispovjedila. Položila sam pred Krista sve svoje grijehe i prljavštine duše. Uz plač i jecaje oslobodila sam se svega. Ostala je praznina koju je ispunio Krist svojim mirom, beskrajnim mirom! Mnogi me nisu shvaćali niti razumjeli.
Prije sam imala jako puno, ali nisam imala Krista. Sad imam Krista koji mi daje jako puno, svakim danom sve više i više, te uvijek ispunjava moje molitve. Sretna sam!
† † †
Čovjek se spasava kada povjeruje Isusu Kristu i preda mu potpuno svoje srce i svoj život. On se time odlučuje za Njega i postaje Njegov svjedok u ovom svijetu. On živi u Isusu i za Isusa.
