.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!

Piće, djevojke…, sve mi je to bilo posve normalno

Često razmišljam o tome što se to dogodilo sa mnom. Ja, naime, vjerujem, a samo nekoliko mjeseci prije to nisam mogao. Bio sam jedan od mnogobrojnih mladića koji tek ulaze u životne tajne želeći sve iskušati. U Zagrebu to nije ni teško jer velegrad nudi čovjeku i onu „slatku stranu života“ koja je za mene bila neodoljivo privlačna. Imao sam sve što sam htio. Radovala me svaka večer provedena u disco-clubu ili noćnom baru.

Piće, djevojke…, sve mi je to bilo posve normalno. Ono o čemu većina mladih tek mašta, meni je bilo na dohvat ruke.

Ipak, mjeseci (i godine) su prolazili, a ja sam bivao sve manje zadovoljan. U mome burnom životu taložile su se dosada, nedostatnost i nelagodnost. I to svakim danom sve više i više… Nedostajala mi je sigurnost. Osjećao sam se sputanim, robovao sam nečemu što nije moglo biti smisao moga postojanja. Život bi morao biti nešto vrednije i korisnije.

Advertisements

Jedan mladić s kojim sam tada razgovarao govorio je tako nadahnuto te se dalo vidjeti kako on sve drukčije shvaća i ne misli „kao svi”. I što smo dulje razgovarali, uviđao sam kako ima nešto što meni nedostaje. (Danas sam siguran kako nije slučajno što sam baš njega sreo u vrijeme kad su me mučili ti problemi mučili.)

I tako, malo po malo, doznao sam sve bitne stvari o vjeri, Bogu, novom životu… Pošao sam s njime ići na vjeronauk. Starog društva i života još sam se uvijek bio držao, za svaki slučaj. Sve što mi je prijatelj pričao, prihvaćao sam. Vidio sam kako je to ono pravo, ali još uvijek mi je izgledalo nemoguće tako živjeti. Ma, nije to za normalne ljude! (Nije ni ovo moje, ali…)

Nisam vidio drugog izlaza nego zaputiti iz sadašnje “tame” u novu “svjetlost” koja mi se ukazala. Sve je ostalo na pokušaju, nisam mogao i našao sam se u škripcu, između dvije vatre koje su me nemilosrdno vukle svaka na svoju stranu. Znao sam kako izlaz mora postojati. Znao sam i na kojoj je strani, ali izgledao mi je nedostižan, nemoguć!

Jedne sam večeri na vjeronauku čuo riječi: “Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće!” Te sam riječi primio s rezervom, ali duboko u sebi priželjkivao sam neka Bog ipak učini taj “ljudima nemoguć” zahvat: želio sam mu potpuno povjerovati!

Nakon nekog vremena zaputio sam se svećeniku. Više nisam mogao izdržati tu dvojnost i rastrganost, morao sam nešto poduzeti i odlučio sam se ispovjediti. Bilo mi je jako teško izreći sve što me mučilo, ali još mi  je teže bilo poslije kad me svećenik – ispovjednik upitao: – “Vjeruješ li kako  ti je Bog sve oprostio?” Nisam baš bio jako siguran.

 “Hajdemo moliti neka osjetiš kako te Gospodin očistio i neka  te napuni Duhom svojim!”, reče on.

I počeli smo moliti. “Ako mi je Bog zbilja oprostio, moram mu zahvaliti”, mislio sam. I rekoh mu to. Nakon toga se počelo nešto neobično događati u meni. Nestajalo je mog tereta, moje nesigurnosti, neka čudna struja izlazila je iz mene, oslobađalo se nešto novo, neotkriveno. Prvi se put bacih na koljena! Bio sam izliječen.

Slobodan i čist pođoh na misu zahvaliti Gospodinu na udijeljenoj milosti. Staro je nestalo, a pojavilo se nešto novo, neusporedivo jače od staroga.

Moj se život od tada potpuno izmijenio. Svi, čak i oni iz staroga društva, prihvatili su me kao novoga. (Sebastijan, student)


Podijelite ovo s prijateljima!