Svake godine 29. lipnja, sveta Crkva slavi blagdan svetog Petra i Pavla, dvojice apostolskih Prvaka, mučenika naše Crkve, dvojice apostola kršćanstva, učitelja grada Rima, učitelja života. Petar i Pavao se zajednički slave i često zajednički zazivaju kao apostolski prvaci. Oni su se u životu rijetko susretali, ali ih je zajednička smrt zauvijek sjedinila.

Oni su za Isusa živjeli, radili i trpjeli, te su njegovo presveto Ime i slavu širili diljem svijeta. Dakle i Petar i Pavao bili su živa slika svoga božanskog Učitelja Isusa Krista, jer im je sav život bio život poniznosti, molitve i pokore, i trpljenja.

Petar, nešto stariji od našega Gospodina, židovskim imenom zvao se Šimun. Kod prvoga susreta s njim Isus mu mijenja ime: “Ti si Šimun, sin Jonin; ti ćeš se zvati Kefa, to jest Stijena” (Iv 1,42). Ime mu (Kefa – Petar – Stijena) označuje buduću službu i zvanje: on će biti temeljni kamen Crkve, njezina snaga, vrhovni učitelj i ključar – upravitelj kraljevstva Kristova, glava apostolskog zbora, Isusov zamjenik kako to jasno kaže današnje evanđelje.
Sveti Petar potječe iz ribarske siromašne obitelji, od oca Jone i majke Ivane. Po zanimanju je bio ribar. Isus će mu dati mnogo teži posao: “Odsada ćeš ljude loviti” (Lk 5,10). Otad tri godine pratio je i slušao učitelja, a onda 30 godina propovijedao što je čuo i vidio. Počeo je u Jeruzalemu na prve Duhove, svršio u Rimu – na križu. Dio njegova propovijedanja je naše Evanđelje po Marku i dvije njegove poslanice…

Petar je bio žestoke i vatrene naravi, ali iskren i vjeran, jednostavan, čovjek duboke vjere. Među dvanaestoricom apostola Petar se posebno ističe svojom dubokom i čvrstom vje-rom, te žarkim oduševljenjem za svoga božanskog Učitelja. Isusu je bila posebno draga ta Petrova iskrena vjera i ljubav, zato je više puta nagradio svoga odabranog apostola.

Petar je prvi od učenika upoznao Isusa kao Mesiju. Bilo je to Kafarnaumu, dok je Isus govorio o Presvetoj Euharistiji. I kad su slušatelji govorili da je njegov govor tvrd i ostavljali ga, tada se Isus okrene apostolima i upita ih hoće li ga i oni napustiti. A Petar odgovori: Gospodine kome ćemo ići? Ti imaš riječi života vječnoga.

Još otvorenije svjedočanstvo bilo je u Cezareji kada ih je Isus pitao što ljudi misle o Njemu, a što opet oni apostoli. Ljudi su smatrali da je Isus Ilija, da je prorok, ili Ivan Krstitelj. Ali Petar istupi naprijed i u ime ostalih apostola odgovori: Ti si Krist Sin Boga živoga.

Tada mu Isus reče: Blago tebi Šimune sine Jonin, jer ti to nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, ni vrata je paklena neće nadvladati. I tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, i štogod svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima; i štogod razriješiš na zemlji, biti će razriješeno i na nebesima. Isus je postavio Petra za vrhovnog poglavara svoje Crkve. A to je najviše uzvišenje svetog Petra, to je punina duhovne vlasti, koja je povjerena Petrovim rukama.

Poslije Isusova uzašašća na nebo Petar je doista sa svom poniznošću, ali i sa svim ugledom i punom vlašću upravljao Kristovom Crkvom još preko trideset godina. On je na dan silaska Duha Svetoga primio prve obraćene Židove u Crkvu, a malo kasnije i prve obraćene pogane. Petar obilazi i pohađa nove kršćanske zajednice. Piše vjernicima poslanice pune očinske brige i apostolske revnosti.

Zadnjih dvadeset godina svoga života proveo je u glavnom gradu Rimu, gdje je bio udario i svoje konačno biskupsko sjedište. Iz Rima upravljao je Petar Kristovom Crkvom sve do svoje smrti. Zato baš i jesu rimski biskupi zakoniti nasljednici sv. Petra i kao takvi vrhovni poglavari svete Katoličke Crkve, jer je sveti Petar bio prvi rimski biskup, dakle sveti Petar je bio prvi papa.

Petar je bio u Isusovoj školi tri godine, tri godine je slušao pouke, gledao Isusova čudesna djela koja može samo Bog činiti. Vjerovao je iz sve duše da je Isus Sin živoga Boga. Ali dođe trenutak da Petar položi ispit iz vjernosti Isusu.
Sveti Petar je bio čovjek i sa svojim slabostima. On je zaista ljubio Isusa, ali je bio i preuzetan u toj ljubavi, jer se previše pouzdavao u sebe. Samosvjesno je govorio da se on neće nikada Isusa odreći, pa makar se i drugi odrekli. Ipak nedugo iza toga tri puta ga je zatajio pred ljudima od straha i to sa zakletvom da ne pozna Isusa. – “Ne poznam toga čovjeka!” Odmah je upoznao veličinu svoga grijeha, pokajao se i gorko je plakao. Obilne suze, i iskreno kajanje i Isusovo oproštenje izbrisale su taj teški grijeh s Petrove duše, ali se on za taj svoj grijeh cijeloga svog života kajao i uvijek bi zaplakao kadgod bi se sjetio te svoje slabosti. A svako jutro rano je ustajao da dočeka prvo pjevanje pijetla, tada bi na koljenima u suzama i molitvi davao zadovoljštinu za onaj trenutak svoje teške slabosti.

Ali u Petrovoj slabosti bilo je i hrabrosti, koja je izvirala iz njegove beskrajne ljubavi prema Isusu. Tri puta je zanijekao da ne pozna Isusa. Ali je tri puta junački priznao Isusa da ga ljubi više od drugih. Kad ga je po treći puta zatajio zaplakao je od žalosti. A kad mu je treći puta priznao ljubav, zaplakao je od radosti. Isus je vjerojatno zavolio ovu Petrovu slabost pod kojom se krila neslomiva hrabrost. To ga je možda potaklo da ga imenuje svojim zamjenikom na zemlji.

Kad je htio Isusa odvratiti od križa i muke, rekao mu je Isus: – “Odlazi od mene, napasni-če,…” Idući jedom po moru, počeo je tonuti, Isus ga je ukorio: – “Zašto si posumnjao, malovjerni!”

– I mi smo ponekad slični Petru. Recimo kad nas zaokupi sumnja…
– Kad počnemo tonuti, Isus nam dovikuje kao Petru: “Zašto sumnjaš?”
– I onaj najteži trenutak Petrova života ponavlja se u našem životu. To je trenutak kad se Petar odrekao Isusa.
Petar se nije htio izlagati neugodnostima i zato se nije izjasnio kao Isusov prijatelj. Takva napast salijeće i današnje katolike. Ali upornom voljom i Božjom pomoću popeo se na križ i darovao svoj život za Isusa.

Sveti Pavao apostol rodio se u gradu Tarzu od židovskih roditelja. Otac mu je bio ugledni poznati trgovac i strogi farizej. On je bio učeni farizej koji je revnovao svim svojim bićem za Mojsijev zakom i ljuti progonitelj kršćana. Pred Damaskom doživio je svoje obraćenje. Ukazao mu se Isus i upitao ga: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ – „Tko si Ti, Gospodine?“ – upita Savao. – „Ja sam Isus, koga ti progoniš!“

Od toga trenutka Savao postaje Pavao, od ljutog farizeja pobožni kršćanin, od bijesnog progonitelja kršćana neumorni apostol Kristov. I nakon nekoliko dana počeo je već propo-vijedati Krista raspetoga koga je prije nekoliko dana tako žestoko progonio.
Zadaću naviještanja Isusova Evanđelja shvatio je veoma ozbiljno i za nju se pripremao u samoći pune tri godine.

Sveti Pavao nije ni u čem tražio svoje slave već jedino Krista raspetoga. Ljubav prema Kristu nije mu dala mira ni danju ni noću. Želio je da sav svijet ispuni evanđeoskom istinom i da sva srca osvoji za Krista. Zato je prošao s kraja na kraj čitavo veliko rimsko carstvo sijući neumorno sjeme evanđeoskog nauka i osnivao je uvijek nove kršćanske općine.

fra Petar Ljubičić