Životna priča ove gospođe na potresan način potvrđuje snagu opraštanja, te svjedoči o milostima koje Gospodin u izobilju daje u Međugorju.
Htjela bih posvjedočiti o svome susretu s Gospodinom Isusom, odnosno o svome obraćenju. To se dogodilo prije pet godina u Međugorju, posredstvom molitvene zajednice sv. Križa u Sigetu, koju vodi fra Smiljan Kožul. Godinu dana nakon što sam se udala, i potom rodila kćer Rebeku, razboljela sam se.
Smršavjela sam toliko te nisam mogla hodati, trpjela sam jake glavobolje i zbog njih povraćala… više jednostavno nisam imala volje za život. Međutim, liječničke pretrage pokazivale su da je sa mnom sve u redu; svi su nalazi bili u granicama normale…
Moji roditelji nisu išli u crkvu; otac je bio komunist a majka nije vjerovala ni u što. Zato sam se krstila tek pred udaju, ali tek onako, da to obavim. U mojoj šestoj godini (i prije, ali se toga sjećam samo kao u magli), otac me silovao. Šutjela sam a on je to ponavljao; mislila sam da je to normalno…
Majka je bolovala od epilepsije pa sam, što sam bila starija, obavljala sve više kućanskih poslova. To mi je uz školu bilo naporno. Kad sam krenula u srednju, skupila sam snage i rekla ocu da ću ga ubiti ako me bude još jednom taknuo.Nakon toga me više nije dirao, ali me zato maltretirao psihički, ništa mi ne dopuštajući.
Kada sam se, u 22. godini, udala, iskreno sam se nadala da je svemu lošemu došao kraj. U braku sam bila sretna, uskoro sam rodila Rebeku, ali moja je muka tek tada počela. Kao što sam rekla na početku, teško sam se razboljela. Zbog toga sam počela posjećivati kojekakve babe da mi gataju iz kave, te hodže, sve dok me kuma nije uputila fra Josipu Šoštariću. On me duhovno usmjeravao, poučavao me u vjeri i molio za me. Zatim sam se uključila u fra Smiljanovu molitvenu zajednicu, te sam s njima pošla u Međugorje. Ondje sam na Križevcu vidjela Milosrdnog Isusa; rekao mi je: „Kćeri moja, dođi, sve sam ti oprostio. Oprosti i ti i ozdravit ćeš.“ Ubrzo nakon toga, ozdravila sam; svome sam ocu sve oprostila. Po oporavku, godinu dana nakon hodočašća, rodila sam Gloriu, a dvije godine potom i Mihaela. Imam, dakle, tri prekrasna mala anđela, i supruga Tihomira. Bogu hvala i slava u sve vijeke vjekova.
„Braćo i sestre! Međugorje je naš Nazaret. Taj grad svjetla izrastao je u najveći grad svijeta. To je grad naše Majke, Kraljice mira. Svi ljudi u 32 godine poželjeli su nastaniti se u njem; odmoriti se u njem. On je grad u kojem nema policije – ona je ondje suvišna; grad bez nasilja, bez uhoda i stranaca. Grad koji, sve ljude koji u njega uđu, ujedinjuje u svoju obitelj. Međugorje je najveće lječilište duše, srca i tijela. To je mjesto u kojem nitko nije stranac, premda se govore svi jezici svijeta i vide i susreću sve kulture svijeta. Ondje duša diše svježinom molitve. Ondje tijelo spokojno počinje u ljepoti posta i žrtve.“
fra Velimir Bavrka
