Međuljudski odnosi općenito, pa tako i u braku, jesu kompleksna stvarnost. To je susretanje više svjetova. Zato je normalno da ti odnosi ponekad budu i konfliktni. Samo se u pričama i bajkama sve magijski rješava i čudesno lijepo završava. Čovjekov život na zemlji je ipak borba, kako reče iskušani Job. I tko to ima na pameti, tko ne živi u iluzijama, nego je spreman prihvatiti stvarnost kakva jest, neće padati u depresiju, nego će uz ozbiljan rad na sebi i Božju pomoć biti sretan i ostvariti smisao svoga života.
 
Prvi tip – model: Don Juan

Don Juan je tip muškarca koji je:

nevjeran,
daje lažna obećanja
pun je mržnje pred ženskim rodom
često je motiviran željom i potrebom da ponizi ženu koju želi osvojiti
on ne voli žene, a ne voli ni sebe
njegova najdublja motivacija u osvajanju žena nije ljubav, nego potreba da dokaže svoju nadmoć i vlast nad njima.

Čovjek kojim ima donjuanovske značajke želi dokazivati sebi i drugima da on nešto vrijedi, a na to ga motivira jaki osjećaj manje vrijednosti, nesigurnosti i nemoći što osjeća u podsvijesti.

Kao što to često biva u psihičkom životu osobe, svako njezino svjesno pretjerivanje jednog stava odraz je najvjerojatnije potpuno suprotnog stava i potrebe u podsvijesti. Tako i Don Juanova velika potreba i nastojanje da se potvrdi kao muškarac odraz su njegove borbe protiv ženskih osobina u svojoj ličnosti.

Budući da ih se silno boji, nema snage da im se suprotstavi i da ih pobijedi u samom sebi, što bi bilo najrealnije, on te svoje ženske osobine, prije svega svoj nemir, nepostojanost i nervoznost projicira na žene i osvećujući se njima, simbolički, dakle, samo u fantaziji, “pobjeđuje” te ženske osobine u sebi. On nije sposoban za autentičnu ljubav, jer je previše zaokupljen svojom infantilnom potrebom da se dokazuje, da on bude u središtu pozornosti.

 

Drugi tip – model: U supruzi tražiti svoju majku

Ovdje se radi o onim muževima koji u svojim suprugama traže zaštitu i ljubav majke, a ne prije svega zajedništvo životu dviju različitih osoba, dvaju partnera koji se privlače da bi obogatili jedno drugo.

Normalno je da u času zaljubljivanja pojedine značajke osobe u koju se zaljubljujemo budu vrlo slične osobinama vlastite majke, odnosno vlastitog oca u slučaju ženskih osoba. Ako su osobe više-manje zrele, uspostavit će se ravnopravno partnerstvo i eventualni brak koji bi trebao biti sretan.

Ako se pak radi o nezrelim osobama, postoji velika opasnost da jedan od supružnika, u našem slučaju muž, nastavi u braku tražiti od svoje supruge ono prihvaćanje i brigu koju je pretjerano primao od svoje majke ili mu je pak nedostajala onda kad mu je najviše trebala, pa sada traži njezinu kompenzaciju.

Muž koji od svoje žene traži temeljno prihvaćanje i brigu kao dijete od svoje majke neće moći uspostaviti zreli, partnerski odnos sa svojom suprugom.

U najčešćim slučajevima govor je o pasivnim ličnostima koje se boje inicijative, i zato dopuštaju da žena sve vodi i o svemu odlučuje.

Treći tip – model: U supruzi tražiti svoju sluškinju

Treći predloženi negativni tip ili model odnosa muža i žene u braku je onaj u kojem suprug ne uspijeva uspostaviti ravnopravan odnos partnerstva sa svojom suprugom, nego traži od nje apsolutnu poslušnost i ropsku pokornost.

Umjesto zrelog među-osobnog odnosa i dijaloga između dva ravnopravna bića, uspostavlja se neosobni odnos vlasništva, odnosno posjedovanja. Muž posjeduje ženu i raspolaže njome kao sa svojim vlasništvom za koje nije nikome odgovoran.

Što motivira određene ljude da se ponašaju tako grubo i posesivno prema svojoj supruzi?
Najčešće se radi o osobama koje imaju veliku potrebu dominacije, tj. radi se o osobama koje se osjećaju dobro samo onda ako imaju mogućnost da gospodare drugima, da njima manipuliraju. Budući da se radi o nesvjesnoj potrebi, čovjek nije ni svjestan da krivo radi, čak što više može biti krivo uvjeren da radi dobro.

Situacija se još više pogoršava ako uz podsvjesnu potrebu dominacije, muž ima i potrebu agresivnosti. Vrlo često se te dvije potrebe nalaze zajedno u psihodinamici neke osobe. Agresivnost se može izražavati aktivno i pasivno.

Kako pomoći takvim tipovima ličnosti? Budući da se radi o podsvjesnoj potrebi dominacije i agresivnosti, potrebno je dobro posvijestiti te potrebe i uvjeriti osobu da se može promijeniti.

 

Četvrti tip – model: Ravnopravni u različitosti, ujedinjeni u ljubavi

Glavna značajka tog modela bračnog života je ravnopravnost u različitosti i jedinstvo u međusobnoj ljubavi. Muž i žena, kao osobe posve su ravnopravni. Nitko ne može i ne smije raspolagati ili manipulirati drugom osobom. Muž dobiva pravo na ženu i žena na muža njihovim slobodnim pristankom. Kad je taj pristanak učinjen u ljubavi i slobodi, tu nema govora o manipuliranju nego o međusobnom služenju.

Drugi važan pojam u ovom modelu je različitost osoba: upravo zato se i uzimaju supružnici jer su jedno drugome potrebni, jer su različiti. Međutim, ta njihova različitost nikako nije i ne smije biti izvor sukoba i nerazumijevanja, nego most koji će ih spajati i privlačiti jedno drugome što je muž kao ličnost zreliji, to više prihvaća različitost naravi svoje supruge i prihvaća je i voli kao takvu, različitu od sebe. Iako su po naravi različiti, muž i žena postižu jedinstvo u ljubavi. Radi se o jedinstvu srdaca koja znaju i hoće iskreno i nesebično voljeti. Nema više moje i tvoje, nego sve je naše. Takav brak koji je utemeljen na slobodnoj odluci iz ljubavi ostat će sretan sve dotle dok bude povezan s izvorom ljubavi – s Bogom.

Da bi se mogao ostvariti spomenuti idealni tip ili model bračnog zajedništva potrebno je da oboje supružnika budu afektivno zrele osobe.

Najvažnije značajke takve osobu su slijedeće:

Sposobnosti voljeti drugu osobu, a ne samo sebe.
Sposobnost kontroliranja vlastitih nagona.
Sposobnost podnošenja neugodnosti, patnje i odricanja bez težih regrediranja.
Imati zrelu, a ne infantilnu savjest.
Biti emocionalno inteligentan, tj. imati sposobnost kontrolirano izraziti vlastite emocije, napose agresivnost.
Sposobnost živjeti u istini.

Zaključak

Međuljudski odnosi općenito, pa tako i u braku, jesu kompleksna stvarnost. To je susretanje više svjetova. Zato je normalno da ti odnosi ponekad budu i konfliktni. Samo se u pričama i bajkama sve magijski rješava i čudesno lijepo završava. Čovjekov život na zemlji je ipak borba, kako reče iskušani Job. I tko to ima na pameti, tko ne živi u iluzijama, nego je spreman prihvatiti stvarnost kakva jest, neće padati u depresiju, nego će uz ozbiljan rad na sebi i Božju pomoć biti sretan i ostvariti smisao svoga života. Tko nauči istinski umirati sebi, naučit će autentično ljubiti.

Najveća sposobnost svakog ljudskog stvorenja je da voli. Ono jedino što Bog zahtijeva od ljudi jest da ga vole i da se međusobno vole. Pa zašto je tako teško voljeti? Psihologija bi rekla zato što su ljudi afektivno nezreli, puni su egoističnih želja, podsvjesnih infantilnih potreba koje nastoje pod svaku cijenu zadovoljiti, misleći prije svega na sebe, a na druge tek onda kad im služe za njihove ciljeve. Ima u ovom dogovoru dosta istine.

Puno je afektivno nezrelih osoba na ovome svijetu. Biblija nam daje odgovor zašto je to tako: čovjek je ranjen u svojoj duši. Srce je ljudsko ranjeno grijehom, još u svom iskonu, pa iz njega izlazi svako zlo, kaže Isus koji je najbolje poznavao tajnu ljudskog srca. Ponovno osposobiti to srce da istinski voli Boga i ljude, to može samo Bog. On je to i učinio smrću i uskrsnućem svoga Sina Isusa Krista. Čovjek dakle može ljubiti jer je dijete Onoga koji je ljubav sama.

Za Rastimo u Gospodinu p. Mijo Nikić