Nedjeljno evanđelje svima nam je dobro poznato. Pokušajmo malo razmišljati o njegovom sadržaju. Zapravo nije dovoljno poznavati ga samo naizvan, znati ga prepričati, nego ući dublje i pronaći njegovu poruku.

Pitanje, koje je upravio zakonoznanac Kristu, jest na neki način i pitanje svakoga od nas. Što mi je činiti da bih postigao život vječni? Temeljno je to pitanje koje bi svatko trebao sebi postaviti da bi bio siguran postići život vječni. To je vječno pitanje. Svakoga to na neki način kopka, zaokuplja, muči i progoni. Čovjek iz današnjega Evanđelja htio je biti sretan, siguran kako se dolazi u raj.

Isus izravno ne odgovara nego uzvraća: Ti kaži, ti poznaš zakon, sam si zakonoznanac. I on odgovara: “Ljubi Gospodina Boga nadasve i ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!”  Tko to čini, učinio je sve. Više od toga ne može se učiniti i nije potrebno.
Ta zapovijed je vrlo stara, još iz Starog Zavjeta. Krist je samo podiže iz zaborava, pročišćava je… Ona je u našem srcu. Ona nije daleko, jer “blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i tvome srcu”.

Zakonoznanac da bi se opravdao upitao je Isusa Tko je moj bližnji? Kao odgovor na ovo pitanje Isus mu iznosi jednu usporedbu. To je najvjerojatnije događaj koji se dogodio upravo onih dana, prepričavao se od usta do usta, “usmenim novinama”. Kao što danas otvorimo novine pa čitamo: “Jedan vozač… vidje ga i prođe, vidje ga i zaobiđe…. Bližnji je svaki čovjek, koji se nalazi u bilo kojoj duševnoj ili tjelesnoj potrebi. Prema iskazivanju svoje djelotvorne ljubavi prema bližnjemu bit ćemo suđeni i osuđeni.

Ulomak današnjega evanđelja zapravo nam hoće reći, želi odgovoriti: Što je kršćanstvo? I odgovara: ono u sebi ima dva elementa, dva sastavna dijela: teoretski, izrečeni, napisani, naučeni, tj. zakon i propis; ali i drugi: praktični, učinjeni, izvedeni. Tek oboje zajedno – čine kršćanstvo.

Vjera i dobra djela, molitva i rad, ljubav prema Bogu i čovjeku: to su oznake po kojima se poznaje pravi i osvjedočeni vjernik. Na poslu vrijedan, u crkvi pobožan, u školi i na vje-ronauku odličan, u kući pošten, prema ljudima dobar, prema Bogu odan: je pravi kršćanin – katolik. 
Komu manjka jedno od toga, može se zvati kršćanin, ali ne može pravim krjeposnim kršćaninom.

Kršćanin bi trebao svojim životom ponoviti Isusov život. On bi trebao svima pružiti ruku i srce, komad kruha i komadić srca, previti ranu, otrti suzu, svakoga učiniti veselijim i sretnijim koliko mu je to moguće. Isus nas je učio da su svi ljudi braća, jer su svi djeca jednoga nebeskoga Oca i jer su otkup-ljeni presvetom krvlju njegova Božanskoga Sina i svi su pozvani na vječno blaženstvo i zaje-dnički život s Njime. Kao takvi moraju jedni druge ljubiti, jedni drugima dobro željeti i uzajamno se pomagati.

 

Naša ljubav prema ljudima mora biti općenita, iskrena i djelotvorna.

Općenita, tj. mora se odnositi na sve ljude, bili oni prijatelji ili protivnici (neprijatelji): ,,A ja vam zapovijedam: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebe-skoga koji čini da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nep-ravednima.” (Mt 5,44-46). 

Iskrena, tj. bližnjemu moramo od srca željeti dobro kako to od srca sebi želimo.
A onda i djelotvorna, tj. bližnjemu moramo činiti dobro koliko možemo, jer je isti Isus rekao: „Sve što hoćete da ljudi čine vama, činite i vi njima” (Mt.7,12).

U svojoj zapovijedi o ljubavi prema bližnjemu Isus je na posebni način preporučio one, koji su potrebni naše djelotvorne ljubavi, a to su svi oni, koji se nalaze u bilo kojoj duhovnoj ili tjelesnoj potrebi. Njih je ne samo preporučio, nego ih je izjednačio sa samim sobom i želi, a hoće da i mi tako shvaćamo, da ono što njima učinimo kao da smo učinili njemu samome.

Sjećate se, kako je to Isus zorno prikazao onda kad je govorio o sudnjemu danu. Tada će on milosrdnima reći: „Dođite, koje je Otac moj blagoslovio, primite u posjed kraljevstvo, što vam je pripravljeno od postanka svijeta. Jer ogladnjeh, i dadoste mi pojesti; ožednjeh, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah gol, i obukoste me; oboljeh, i pohodiste me, bijah u tam-nici, i dođoste k meni.
Potom će mu pravednici odvratiti: “Gospodine, kada je to bilo? – A on će im odgovoriti:…Zaista kažem vam, koliko učiniste jednome od ove moje najmanje braće meni učiniste!” (Mt 25-40)

A onima koji nisu imali ljubavi, koji su bili nemilosrdni, odgovorit će: „Idite od mene prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim. Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi pojesti; ožednjeh, i ne napojiste me; bijah putnik, i ne primiste me; bijah gol, i ne obukoste me; oboljeh, i ne pohodiste me. bijah u tamnici, i ne dođoste k meni.

– A on će im odgovoriti:…Zaista kažem vam, koliko ne učiniste jednome od ovih najmanjih ni meni ne učiniste!” (Mt 41-45)

“Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu su dvoja vrata koja se otvaraju i zatvaraju samo zajedno!” (Kierkegaard).

 

“Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!”
Istinski i osvjedočeni vjernik trebao bi biti što sličniji svome Gospodinu koji ljubi svu svoju djecu ma kakva ona bila. Moramo biti kao Isus Krist koji je dao svoju krv i život za sve: za svece i zločince, za nevine i grješne; molio je za svoje protivnike…

Moramo iskreno priznati da previše često ni ne mislimo kao naš Gospodin, ne vladamo se kao on i ne možemo reći da nismo krivi što je naš svijet onakav kakav jest: obojen neprav-dom, mržnjom i sebičnošću.
Ljudi su zaboravili da su djeca Božja.

Mnogi hoće da stvore čovjeka, a da unište Boga, ali Bog ostaje Bog, a čovjek postaje zvijer. Ako u čovjeku gledamo samo čovjeka – lako ćemo ga i mrziti i gaziti. Ako u čovjeku gledamo dijete Božje, lako ćemo ga ljubiti i rane mu poviti.

“Idi, pa i Ti tako čini!” – Riječi Isusovih usta, njegova života i njegove smrti. Moramo ih čuti i vratiti Isusovu ljubav, njegovu zapovijed ljubavi u svoje duše, u svoje domove, u ovaj naš svijet.  Tada će ovaj naš polupakao biti manje taman. Prevoriti ćemo ga u poluraj. “Ništa nam ne čini Boga tako blizim kao naš bližnji!” (Vladimir Ghika)

Ne zaboravimo: što učinimo bratu čovjeku, učinili smo Bogu!

Glasoviti matematičar Blaise (Blaža) Pascala ( +1662.) bio je veliki genij i veliki vjernik.
Kad je bio na smrtnoj postelji nije se mogao pričestiti. Nije mogao primiti i sjediniti se sa živim Isusom. Naime, bolest mu nije dala, jer sve što bi uzeo, to bi povratio.
On se je kao genij mislio ima li išta na svijetu što bi moglo zamijeniti Isusa. I stvarno se je domislio. Naredio je svojima: „Otiđite u grad. Tu potražite jednoga siromašnog bolesnika; donesite ga u moju sobu i smjestite kod moga kreveta. Tome bolesniku iskažite svu moguću čast i štovanje i njegujte ga kao samoga Isusa.”

Njegovi prijatelji mu ispuniše posljednju želju. Kad su donijeli bolesnika, umirući Pascal upre prstom u njega: “Evo sada Isusa, moga Boga i Spasitelja, uza me.” To je bila posljednja Pričest glasovitoga Pascala. Malo zatim se preselio u vječnost.

Na kraju recimo da pravo pitanje nije: „Tko je moj bližnji?“, nego „Kome sam ja bližnji?“ Svaki čovjek koji me treba, kojemu sam blizu, neka mi bude bližnji. Ljubimo i ispunili smo zakon. Učinimo dobro kako nam srce kaže, što bi željeli da drugi učini nama. Činimo ljudima oko sebe ono s čime bi se mogli pojaviti pred Bogom. Ljubimo kao što želimo biti ljubljeni. Ljubimo bližnjega kao sebe samoga! Ljubimo onako kako Isus nas ljubi.

 

Majka i djeca umiru zbog gladi

Živjele su dvije sestre, jedna je bila silno bogata, a nije imala djece. Druga je međutim bila udovica s petero djece, a živjela je u velikoj bijedi i siromaštvu.

Jednog dana ta siromašna udovica nije imala ni komadića kruha da dade svojoj gladnoj djeci. Otišla tada k svojoj bogatoj sestri da je zamoli za ljubav Božju malo kruha da nahrani svoju djecu.

Ali sestra je grubo odbije i dovikne joj: Ni ja nemam za sebe kruha, a kamo li da hranim tuđu djecu. Siromašna sestra ode mirno kući bez kruha.

Navečer dolazi muž bogate sestre kući, sjedne za stol večerati. Odreže komad kruha. A iz kruha poteče svježa krv. Od užasa upita ženu što se dogodilo u njihovoj kući.

Žena mu ispriča što je toga jutra učinila, kako je sestru otjerala, a da joj nije dala kruha. Muž potrči s kruhom u kuću jadne udovice. Ali kraj nje je već ležalo troje mrtve djece, koja su umrla od gladi.

Žena ga milo pogleda i reče: Nije mi više ništa potrebno. Bog je već uzeo k sebi troje moje dječice da ih on nahrani kad ih tvrdi i škrti ljudi nisu htjeli nahraniti. A uskoro će uzeti i ovo dvoje.

I doista jedva je to izrekla, klone i ono dvoje djece na rukama nesretne majke i izdahne. Ova potresna ispovijest ni je još gotova. Od silne tuge i boli puklo je srce ove siromašne majke. I ona je krenula za svojom djecom Bogu u nebo.

Budući da je Bog sva zemaljska dobra stvorio za sve ljude, zato smo dužni uvijek pomagati siromahe koji se nalaze u teškim životnim prilikama.