Naš božanski Spasitelj je uskrsnuo. Pozvani smo ovaj navještaj prihvatiti čitavim srcem i tako očitovati svoju osvjedočenu vjeru u Krista uskrsnuloga. Ta vjera bi trebala stalno rasti kako bi nas krijepila i jačala na putu života.

Sjetimo se prvog dana u tjednu, učenici su bili zajedno, jer im je Marija iz Magdale donijela radosnu vijest: “Vidjela sam Isusa!” Ali nisu vjerovali njezinom pripovijedanju. Nisu shvaćali zašto se Isus njima nije prvo ukazao. Pa ipak, sabrali su se, nadajući se duboko u srcima da će doći. Samo Toma se nije vratio i nije bio među njima.

Čekali su Isusa kad će pokucati na vrata, ali to se nije dogodilo. Ipak, odjednom on se pojavio među njima. Ostali su bez riječi, bez daha. Povjerio im je poslanje koje će oni trebati ispuniti, rekao im je: “Šaljem vas u svijet na isti način kao što je Otac poslao mene!” Idite u svijet makar niste pozvani. Idite i bez kucanja i ne očekujte hoće li vam dopustiti da uđete ili ne uđete. Samo idite i ne bojte se, ja sam s vama!

Gledali su ga puni sumnje i straha. Nisu bili još spremni prihvatiti takve obveze. Isus je dahnuo u njih i rekao: “Primite Duha Svetoga i otpuštajte (opraštajte) grijehe!” Ostali su razgovarati, jer još bijahu pod dubokim dojmom Isusova pojavka među njima.

Konačno došao je i Toma. Zakasnio je. Rekli su mu, onako puni dojmova, da su vidjeli Isusa. Ispričali su mu kako im je povjerio poslanje da pođu u svijet i kako im je dao Duha Svetoga da njegovom snagom mogu otpuštati=opraštati grijehe.

Toma je počeo sumnjati. Nije mogao vjerovati da je to moguće. Ako su ga zaista vidjeli, ako im je povjerio poslanje, ako su zaista primili njegova Duha i njegovu snagu, zašto nisu izašli iz ove prostorije? Zašto su tu i dalje dobro zatvoreni? Zašto taj Duh ne djeluje u njima?

Toma je rekao: “Žao mi je, prijatelji moji, ne mogu vjerovati. Želim ga vidjeti svojim očima. Hoću vidjeti njegove rane, dotaknuti njegov bok. Ne vjerujem vam. Kako mi vi pričate o svemu tome, a ostali ste ovdje mirno sjediti?”

Osnovna istina naše vjere, kao što nam svjedoči današnji evanđeoski ulomak, jest činjenica da je Isus Uskrsli Krist. Upravo zato nam je važno svjedočanstvo svetoga Tome apostola kojega se obično naziva “nevjernim” jer nije povjerovao ostaloj desetorici kad su mu rekli da im se ukazao uskrsli Isus.
No, kao što se s pravom njega naziva “nevjernim”, s jednakim pravom se može ostale apos-tole nazvati – neuvjer¬ljivim. Očito njihovo svjedočanstvo nije imalo u sebi dovoljno velik za-nos ni dostatnu ljubav da zapali vatru vjere u srcu slušatelja. Uostalom, još nisu bili primili puninu Duha Svetoga.

Ne zna se gdje je sveti Toma bio u trenutku kad se uskrsli Isus ukazao svojim učenicima, kao što se ne zna ni razlog radi kojega je izašao iz dvorane u kojoj su apostoli bili čvrsto iznutra zaključani. Ali možemo biti zahvalni svetom Tomi što nije bio s apostolima na dan uskrsuća jer je svim budućim naraštajima, koji ne će vidjeti, a vjerovati će, dao vrijedno svjedočanstvo.

Gospodin se nakon osam dana ponovno pojavio i Toma ga je vidio i prepoznao. Toma je primio svoje poslanje, napunio se Duhom Svetim. On je rekao i ispovjedio svoju vjeru: “Gospodin moj i Bog moj!” U toj vjeri u Gospodina Toma će poći putovima ovoga svijeta i naviještat će Krista uskrsloga, i za njega će položiti svoj život.

U ovom pripovijedanju nemojmo se samo suočiti s Tomom. Usporedimo se također s ostalom desetoricom koji su povjerovali kad su ga vidjeli, ali koji – usprkos te vjere – nisu se pomaknuli s mjesta.

Možemo usporediti ljude oko nas s Tomom, jer postavljaju ista pitanja koja je Toma postavio desetorici učenika: “Ako ste ga zaista vidjeli, ako je istina da vam je povjerio poslanje, ako je istina da ste primili njegova Duha da opraštate grijehe, zašto niste pošli? Zašto se ne pokrenete? Kako možemo vjerovati samo vašem pričanju?”

Vjera je milost, dar Božji. Vjerovati čovjek može samo ako dopusti da mu Bog govori i da ga Bog ljubi. Vjerovati znači kao reći “Amen!” Reći Bogu Da, Bogu koji nam govori, Da njegovoj poruci, njegovu djelu spasenja, njegovoj ljubavi. Vjerovati znači: imati potpuno povjerenje u čvrsti temelj koji nam je darovan u Bogu, povjeriti se Njemu i osloniti se na Njega.

Onaj koji vjeruje, nada se i ljubi može iskusiti Božju ljubav i ozdravljenje. Jesmo li svjesni da nastupamo u ime onoga kojemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji, koji nas je ovlastio i obećao da će biti s nama u sve dane do svršetka svijeta? Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?
Pozvani smo biti proroci u ovom prostoru i vremenu. Biti prorok prvenstveno ne znači naviještati buduće događaje, nego prepoznavati znakove vremena. Znači čuti i vidjeti Božju prisutnost u današnjem danu. I jasno svjedočiti ono što smo doživjeli.

Uskrsna je poruka, poruka života. Vjerovati u Isusa Krista, Uskrsnuloga, znači vjerovati u život; ne samo u život poslije smrti, nego upravo prvotno u ovaj život ovdje i sada.

Svi mi želimo živjeti. A što je pravi život to možemo tek naslućivati, kad doznajemo za život Krista uskrsnuloga.
Bog koji je Isusa Krista uskrisio od mrtvih, bio je s njim i u svim trenucima života. Isti je Bog i s nama, ne tek na kraju, nego neprestano u našoj svakodnevici. On je uz nas u svim našim slabostima i krhkostima. Uvijek je spreman ispuniti naš život svojom istinom, pravdom i ljubavlju.

Uskrsnućem svoga Sina pružio nam je dokaz i dao razlog da živimo, otkrio nam je perspekti-vu svojega spasiteljskog plana.
Plod susreta apostola s uskrsnulim Kristom bila je njihova radost: “Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.” Neka duboka radost i trajna bude plod i našeg susreta s uskrsnulim Kristom!

Neka plod našega susreta s uskrsnulim Kristom u euharistijskom slavlju bude duboka, uskrsna radost namjesto žalosti i tuge; smirena sigurnost namjesto straha i nemira; živa, čvrsta vjera u uskrsloga Krista umjesto sumnja, dvoumice i kolebanja!

Uskrsli Krist nas poziva da povjerujemo u njegovo usksnuće: da odlučno i spremno kažemo: “Tvoj život, Kriste, bit će moj život!” Poziva nas da ga nasljedujemo, da naš život bude vjerna slika njegova života, da na njegovoj nauci i na njegovu primjeru formiramo svoje misli, svoje nazore, svoje osjećaje, svoje nade.

 

 

Isus preko sestre Faustine potiče: „Neka se sve duše s velikim povjerenjem približavaju moru Milosrđa. Grješnici će doživjeti opravdanje, a pravednici učvršćivanje u dobru”. I dalje joj kaže Isus: “Reci mojim svećenicima da će se okorjeli grješnici raskajati po njihovim riječima kada budu govorili o mome neiscrpivom Milosrđu. Onim svećenicima koji žive i proslavljaju moje Milosrđe, dat ću posebnu moć, pomazat ću njihove riječi i srca ću dirnuti onima kojima oni govore”.

Blagopokojni Papa Ivan Pavao II. sada sveti proglasio je za cijeli katolički svijet, drugu nedjelju poslije Uskrsa Nedjeljom Božanskoga Milosrđa.

Jedne večeri sestra Faustina ugledala je u svojoj ćeliji Gospodina Isusa u bijeloj odjeći. On joj je rekao da naslika sliku prema onome što je vidjela, s potpisom: Isuse, uzdam u Tebe! I neka se preko te slike iskazuje pouzdanje u Božje Milosrđe, kroz molitvu i djela milosrđa prema bližnjima.
Uz tu je sliku Isus dao obećanje: „Obećajem da duša koja časti ovu sliku neće propasti. Štoviše, kuće, mjesta i gradove gdje se bude častila ova slika, ja ću poštedjeti i obraniti”.

U ovoj jubilarnoj godini Božjega milosrđa otvorimo vrata svoga srca i svoga doma. Neka i naše obitelji osjete i iskuse milosrđe i ljubav Isusovu. Milosrdna ljubav Božja čudesa stvara i liječi ono što se nama čini nemogućim. Pozvani smo milosrdno živjeti jer je nama prvima, bez zasluga darovano Božje milosrđe!

Isus nas poziva kako bismo bili milosrdni kao nebeski Otac. To moažemo samo u susretu s ljudima s kojima živimo i radimo. Upoznati ih i pomoći im kad je najpotrebnije. Pokazati im ljubav, zapravo biti im milosrdni.

Milosrđe je veliki Božji dar koji moramo izmoliti od Boga. Ukoliko smo otvoreni i spremni Bog nam dariva ovaj dar. Upravo po milosrđu možemo imati iskustvo novoga duhovnog rođenja. Možemo iskusiti ljubav i dobrotu Božju, puninu života. Milosrđe će svatko iskusiti tko je svjes-tan svoga grijeha i svoje grješnosti. Osjeća potrebu za obraćenjem, promjenom života.

Bez milosrđa nemoguće je biti osvjedočeni istinski vjernik, Isusov svjedok. Vjera u Boga Tro-jedinoga je prava samo ako je prožeta ljubavlju i milosrđem.

Neizmjerno dobri i milosrdni Bog želi da se svi ljudi spase i spoznaju istinu! Samo čvrsta vjera i Božje milosrđe spašava čovjeka. Tako jedino pobjeđujemo zlo i Zloga.

Milosrđe je drugo ime za onu jedinu zapovijed o ljubavi prema Bogu i bližnjima, u koju je Isus sažeo sve proročke navještaje i zapovijedi.

Ovo su za nas milosni dani koji nam po Božjem neizmjernom milosrđu pružaju novu nadu i životnu radost…

Iskoristimo ovo vrijeme i umrimo svakome grijehu. Odrecimo ga se svjesno i slobodno u skrušenoj ispovijedi i počnimo živjeti novim životom.
Učimo od Isusa ljubiti poniznost, poslušnost i siromaštvo – ono što nam najviše nedostaje u svagdašnjem životu. Ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio. To je trajna Uskrsa!

Postanimo revniji u pohađanju crkve, slaveći Euharistiju i moleći srcem i čineći dobra djela ljubavi.

Nađimo vremena u ovoj jubilarnoj godini Božanskoga milosrđa i pohodimo crkvu u kojoj možemo primiti potpuni oprost za nas žive i naše preminule. Uvjet je skrušeno srce, ponizna ispovijed, odluka čuvati se s pomoću Božjom od svakoga grijeha, sveta Pričest i naravno sveta Misa.

 

Don Bosko i njegov učenik Tonio

Jednog je dana sveti Ivan Bosko izašao u okolicu svoga grada Torina. Na putu ga dočeka neki razbojnik Tonio, koji u don Boska uperi revolver s riječima: “Ili daj novac ili si na mjestu mrtav!” Svetac mu mirno odgovori: “Novac ti ne mogu dati kad ga nemam, a što se tiče mog života, znaj da je on u rukama Božjim!”
Razbojnik mu uzvrati: “Ja ne trebam tvoga nauka, nego ako mi ne daš novac, odmah si mrtav!” Sveti don Bosko pogledao je bolje u zločinca i u njemu je prepoznao svoga nekadašnjeg učenika Tonija, kojega je nekada poučavao kršćanski nauk.

Zato mu svetac reče: “Jesi li to ti dragi Tonio? Kako si se grozno pokvario? A ja sam kršćan-skim naukom htio od tebe učiniti dobra i poštena čovjeka.” Sada je i Tonio u svojoj naumljenoj žrtvi upoznao nekadašnjeg svoga učitelja, pa se je zastidio svoga zločina i odgovorio svecu: “Tko bi rekao da ste to vi, i da ću vas evo pustiti u miru.”

Na to mu reče sveti Ivan Bosko: “Tonio, ne smiješ takav dalje biti, nego se moraš popraviti i biti drugi čovjek. Tada je razbojnik obećao da će se popraviti i biti drugi čovjek. Ali mu svetac reče: “Tvoja odluka da ćeš se popraviti ne će uspjeti, nego hajde odmah se ispovjedi, i skru-šena ispovijed će provesti u djelo tvoju želju za popravkom.”

Don Bosko je sjeo na prvi kamen, a Tonio je klekao i veoma se pobožno ispovjedio. Nakon ispovijedi svetac poljubi raskajanog razbojnika, dade mu sličicu Majke Božje. I doista, od tada Tonio nije bio više razbojnik, nego pošten i vrlo dobar čovjek.