.

Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2. Petrova 3,18)

Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

 

Bog uistinu djeluje kroz nas ljude, djeluje kroz svoju posrnulu kreaciju i mora nam biti ohrabrenje činjenica da Bog koristi svakoga od nas i to svakoga dana kao vodiče, kao kanale svoje milosti, pa čak i onda kada smo umorni, kada smo u mukama, kada smo nesigurni, očajni, pa čak i neposlušni.

Michelangelo Merisi, bolje poznat kao Caravaggio, stvorio je izuzetna umjetnička djela, koja nas upućuju prema nebu, ali njegov je život bio zbirka, katalog ljudskih slabosti. Vodio je turbulentan život, pa mogli bi reći čak i nasilan život. Bio je tvrdoglav, ljubomoran, ljutit i nagao čovjek. Njegova zlodjela protezala su se u rasponu od bacanja vrelih artičoka na konobara, pa sve do uličnih tuča. Nakon jednog neplaćenog duga bježi iz Rima.

Usred sve te sramote i svih tih ljudskih slabosti, ironično je ali je i točno, Caravaggio nam je podario neka od najvećih remek djela koja govore o životu Isusa Krista.

Živio je kratko, 36 godina, ali je ostao jednostavno – nenadmašan. Njegova slika Nevjerica Sv. Tome puno nam govori o Kristu i o Tomi.

Advertisements

Caravaggio je bio inovator i odbacivao je pojam idealne ljepote. Bio je nekonvencionalni umjetnik. Želio je ugrabiti život onako kako ga je on vidio i proživio. Kažu da je koristio obične ljude sa ulice, prostitutke, prosjake, kao svoje modele. Bio je šokantan i nije poštivao tradiciju.

Slika Nevjerica Sv. Tome djeluje pomalo kirurški.

Možemo samo zamisliti kako je tek izgledala njegovim suvremenicima.

Ljudi su oduvijek na slikama prikazivali apostole prema nekom klišeu. Caravaggio nam daje prizor trojice starih radnika, naboranih, umornih lica, potamnjelih od sunca, vjetra i teška posla. I oni su u radnoj odjeći. Tomina se čak raspada po šavovima.

Toma ima mudro lice, za razliku od onog kakav je bio prikazivan kod drugih slikara.To je lice koje nosi mudrost teškog života.

Ima na njemu malo i cinizma.

Ali puno je ljudskosti.

Toma je sličan nama.

Lako se je u Tomi prepoznati.

Što je s drugim apostolima?

Evanđelje nam ništa ne govori kako su oni reagirali na Tomine riječi. Po tome se je činilo da je jedino Toma sumnjao. Drugi očito nisu imali problema s nevjerom u uskrsnuće.

Ali to nam Caravaggio ne sugerira svojom slikom.

Jer druga dvojica jednako su zanesena kao i Toma.

Jednako su fascinirani Isusovim ranama. I oni su zainteresirani.

I te kako zainteresirani. Jer i oni su ljudi. Ne odmiču se od Tome.

Čak ga i podupiru.

A što je s Kristom?

On je u sjeni više od ostalih. Možda to sugerira kako ima toga još skrivenog što bi od Krista mogli naučiti? Možda autor želi naglasiti tajnovitost?

Ono što vidimo na Isusovom licu morala bi biti bol, jer nije baš ugodno kada ti gurnu prst u još sviježu ranu.

Isus hvata Tominu ruku i vodi je do rane. A Toma gleda u stranu, jer mu je sada već pomalo i neugodno nakon što je toliko navaljivao.

Ovo je snažna ljudska priča koju nam je o Kristu i Tomi ispričao Caravaggio na snažno ljudski način.

Možda smo baš iz tog razloga u stanju vidjeti sebe u ovom prizoru.

Barem ja sebe vidim u njemu.

I možda empatija koju dijelimo s nevjernim – sumnjičavim Tomom (zbog naših svakodnevnih sumnji) naglašava da usprkos svim našim ljudskim slabostima mi smo i dalje blagoslovljeni Božjom milosti i da nas Bog i dalje koristi.

Koristi nas Bog i dalje, ovako slabe i griješne kakvi jesmo.

Koristi nas Bog kao svoje ruke i svoje noge na ovoj zemlji.

Ako želimo i mi dotaknuti Isusa, kao što je to Toma učinio, ako uistinu želimo znati da je naš Bog stvaran, da je Isus Krist živ i da i dan danas djeluje u svijetu, onda je za nas najbolje ne biti zatvoren i zaključan. Ne biti u strahu.

Za nas je nabolje biti vani. Biti u svijetu. Kao što je to i Toma bio.

Ako želimo doživjeti iskustvo, najdublje iskustvo, najdublje moguće iskustvo uskrslog Krista, onda trebamo dotaknuti njegove rane.

Tu je Toma bio potpuno u pravu.

Dodirni Kristove rane i naći ćeš se u Tominom društvu i zaplakati ćeš i reći ćeš zajedno s Tomom: „Gospodin moj i Bog moj!“

Svi smo mi, tko prije, tko poslije, poslani – vani – poslani u svijet, a poglavito smo poslani tamo gdje je svijet ranjen i slomljen.

Poslani smo dodirnuti ta ranjena i slomljena mjesta i pozvani smo navještati i sudjelovati u pomirenju i iscjeljenju, a to je baš ono što sam Krist u ovom svijetu i dan danas čini.

Ali za to učiniti mi moramo izaći iz svojih zaključanih soba, soba u koje smo sami sebe zaključali. Moramo se osloboditi straha koji nas je u te sobe doveo i koji nas u njima drži.

Mi trebamo učiniti ono što je Toma učinio.

Moramo izaći u svijet i ustrajati u tome da dodirnemo Kristove rane.

Kada mi pokušamo odijeliti se, izolirati sebe i svoju djecu, i svoje najbliže i najdraže od boli ovoga svijeta, onda se mi ustvari skrivamo, dijelimo se, izoliramo se od samoga Krista.

Na našu sreću Krist o nama vodi računa, on u nas ulijeva snagu, jača nas kako bismo bili u stanju biti u svijetu i kako bismo mogli dodirnuti mjesta gdje Tijelo Kristovo još uvijek neizrecivo pati.

Je li potrebno nabrajati gdje to danas Krista opet razapinju?

Ali pitamo se što jedan obični pojedinac uopće može učiniti?

Ne znam!

Otvoreno vam govorim.

Ne znam.

Ali zato znam što Krist može učiniti.

U Svetom Pismu čitamo o znakovima Isusove moći i kako je Isus tu svoju moć koristio. Ali to tamo nije zapisano kako bismo mi imali što čitati dok čekamo u svojim zaključanim sobama, nego je napisano kako bi nas nadahnulo iskusiti život uskrslog Krista živeći kao Kristovo Tijelo u ovom našem svijetu, a to znači dodirivati, ljubiti, iscjeljivati, tješiti, opraštati u Kristovo ime i u Kristovu slavu.

 


Podijelite ovo s prijateljima!
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •