Dok smo prošle nedjelje razmišljali o hitnom (žurnom) pozivu na obraćenje, danas nam Božja riječ govori kako obraćenje rađa radošću. Bog je onaj koji se priklanja obraćenom čovjeku i vraća mu sinovsko dostojanstvo. Uskrs se i ne može drukčije slaviti Uskrs se i ne može drukčije slaviti nego obraćenim srcem, srcem punim radosti.

 

Dogodilo se to ne tako davno: Djevojka pobjegla od kuće. Poslije se vratila kući i zvoni… Otac otvara vrata. -„Oče, oprosti mi…“, kaže u suzama. Otac, potpuno hladan odgovara: „Ja nemam više kćeri!“
Takvi smo mi ljudi?

Je li Bog takav? Ne! Najsavršeniju i najjasniju sliku Boga objavio nam je Isus Krist. Bog je beskrajno dobar, milosrdan, samilostan. On je u svemu velik, ali najveći, čudesno najveći u praštanju.

 

Isus s velikom ljubavlju priča priču koju mnogi drže biserom svjetske literature. Ovo je jed-na od najljepših i najdirljivijih usporedbi Isusovih: o mladom sinu-propalici. Ovoj usporedbi dajemo naslov „Izgubljeni sin“. Radije bih je nazvao „Milosrdni otac“. Ovo je najčitanija stranica Biblije: tu je opisana nada i utjeha, praštanje i Božje milosrđe bez mjere.

Isus u ovoj usporedbi o milosrdnom ocu govori o dvojici sinova. Mlađi sin, kojega zovemo izgubljenim, napušta očevu kuću zatraživši prije odlaska dio baštine koji mu pripada. On je želio živjeti slobodno, želi živjeti po svome, neovisno. Ali on je upao u grijeh, uludo potrošio novac, izgubio slobodu, jer je postao rob strasti i bijedan čuvar životinja.

 

Grijeh čovjeku u početku primamljivo nudi radost i sreću svijeta u neograničenoj slobodi. Tako jedno vrijeme traje ta lažna sreća, ali ubrzo se pokazuje sva bijeda i praznina lažne slobode. Grijeh udaljava od Boga. Tu počinje tragedija…!

Sin lutalica i beskućnik ipak u svojoj bijedi uviđa da je sve izgubio i uznemirena savjest počinje raditi i poticati ga na povratak. Savjest je jeka Božjega glasa u našem srcu. Muka u koju je zapao otvara mu duhovne oči.

On donosi razboritu i poniznu odluku: „Ustat ću i poći ću ocu pa mu reći: „Oče sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan zvati se Tvojim sinom. Primi me kao jednoga od svojih najamnika!“ (Lk 15,18-21).

Sin je spoznao svoje grijehe, već ih priznaje i kaje se za njih. Ustao je i krenuo kući. To je trenutak obraćenja. Zanimljivo je što on više nema nade da će opet biti sin, zato što je to dostojanstvo proigrao. Želi biti sluga, zato što zna da bolje nije zaslužio, a i biti sluga u očevu domu mnogo je bolje nego uživati gorke plodove grijeha i lažne slobode.

 

I, što se događa? Dok je još bio daleko – Isus to posebno ističe – ugleda ga njegov otac. To govori da je otac stalno izlazio iz kuće i dugo gledao kad bi se sin mogao vratiti. Otac je ostao dobar, on ljubi i prašta; njegova se ljubav prema sinu nije umanjila; naprotiv, ljubav je postala još veća, puna očinskoga milosrđa. Ljubav je hranila njegovu nadu, bio je uvjeren, znao je da će se sin vratiti. I dok je sin još bio daleko, opazi ga njegov otac, sažali mu se te mu poleti u susret, pade mu oko vrata i izljubi ga. To je zorna slika našega Boga. On je beskrajno dobri naš Otac. Pravi otac oprašta sinu i prije nego ga zamoli za oproštenje.

 

Otac se nad njim sažalio, sve mu oprostio i ne da mu da izgovori svoje kajanje nego slugama zapovijeda: „Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i pro-veselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se (Lk 15,22-24). Nastalo je veliko veselje, svečana gozba. Poljupcem mu je rekao: Ti si sin moj, moje dijete, unatoč svemu što se dogodilo. Nije ga ni korio, ni kritizirao. Otac mu je ponovno daro-vao dostojanstvo sina; prihvatio je svoje dijete, neizmjerno sretan što mu se sin vratio. To je pravi otac.

 

„A stariji sin? Kada je od sluge saznao što se dogodilo, bio je ljut, bilo mu je žao i nije htio doći. Nije htio podije¬liti Očevu radost što mu se brat vratio. Ako smo iskreni, vjerojatno ćemo i u ovom starijem sinu prepoznati sebe. Svatko tko se ne zna radovati u opraštanju, tko ne dijeli Očevo veselje, svatko tko s ponosom ističe kako je cijeloga života išao u crk-vu, kako je živio po Božjim zapovijedima, i to onda kada je bilo teško i opasno, za vrijeme prošloga komunističkog režima, primjerice, koji sada okrivljuje Oca i čudi se i napada Crk-vu što prima rasipne sinove, takav, poput ovoga starijeg sina, isključuje samoga sebe iz zajedništva i zaboravlja, kao i onaj stariji sin, da sve ono što pripada Ocu pripada i njemu. I kao da takvima Otac prigovara s nekom posebnom samilošću: “Imao si mene, a žališ se zbog teleta.” (Milivoj Bolobanić).

Isus nam objavljuje Boga kao milosrdnoga Oca. Naš Bog ima srce. On suosjeća s ljudima On oprašta. On žali za nama kad odlutamo. Mi mu nedostajemo. On nas želi u svojoj bli-zini. Naš Bog, poput oca, voli i ljubi svoju djecu. On svakoga čeka raširenih ruku.

 

Još jednom: ova usporedba nam pokazuje u čemu je bit grijeha i pokajanja. Grijeh je uvreda nanesena Bogu zbog neposluha Njegovu zakonu. To je uvreda koju čovjek nanosi Bogu kad svjesno i hotimice krši Njegov sveti zakon. Teški, smrtni grijeh jest svjestan i svojevoljan prijestup Božjega zakona u velikoj stvari. To je prekid s Bogom.

 

Grijeh je poput otrova koji potpuno preplavi dušu. Grijeh je u duši i čini ono, što čini rak u tijelu, koji konačno iscrpi sve životne snage i čovjek mora umrijeti. Čim dođemo k sebi i odlučimo se vratiti Bogu Ocu, Bog nam ide u susret: Bog se raduje što mu se vraćamo. On nam dolazi ususret snagom svoje milosti.

Ova zgoda o milosrdnom Ocu sadrži i presudnu opomenu: ne odgađajmo svoj povratak Bogu! Čim je izgubljeni sin došao k sebi, uvidio svoju bijedu, odmah je odlučio: „Ustat ću i poći ću svome ocu…!“

Zato nas i sv. Pavao opominje: „Bog vas po nama nagovara, jer smo mi Kristovi poslanici. Umjesto Krista vas zaklinjemo: Dajte, pomirite se s Bogom!“

 

Bog nas po Crkvi zove i zaklinje da se raskajano vratimo u naručje, u Božji zagrljaj. Isus nas opominje da ne znamo ni dana ni trenutka kada će nas pozvati u vječnost.
Bog uvijek rado prima najvećega grješnika pa i na smrtnom trenutku, ali je kobno što ne znamo trenutak smrti. Još je kobnije oslanjati se na Božje milosrđe, a svjesno ostajati u grijehu. To je grijeh protiv Duha Svetoga. Taj grijeh najviše i izravno vrijeđa Božje milosrđe, izaziva njegovu pravdu.

 

Kroz korizmeno vrijeme čujemo Kristov poziv u duši. Krist nam je blizu. Svugdje nas prati i traga za nama. Blizu nam je po ispovijedi. 

 

Recimo i mi s ponovno nađenim sinom: Ustat ću i poći nebeskom Ocu. Susret ću se s Kristom u svetoj ispovijedi. Bili moji grijesi brojni i teški, Krist će po svećeniku pružiti nada mnom svoju ruku, oprostiti, darovati Božji život. Povratit će mi natrag sve milosti, sve krje-posti, sve zasluge izgubljene grijehom.

 

Kad je Dostojevski umirao pozvao je k sebi djecu, uzeo njihove ruke u svoje i zamolio ženu neka otvori Evanđelje i pročita ovu prispodobu o raskajanom sinu. Svojim slabim glasom rekao je: “Moja djeco, ne zaboravite nikada što ste upravo čuli! Imajte neoganičeno pouzdanje u Boga i nikada nemojte sumnjati u njegovo praštanje. Ja vas veoma volim, ali moja ljubav nije ništa prema neizmjernoj ljubavi Božjoj prema svim ljudima koje je stvorio.

Kad bi se dogodilo da u svom životu počinite i zločin, ipak nemojte nikada sumnjati u Božje milosrđe. Vi ste njegova djeca, ponizite se pred Njim kao pred svojim ocem. Molite op-roštenje i On će se radovati radi vašega kajanja kao što se radovao izgubljenom sinu nje-gov otac kad se je vratio.” Zatim je zagrlio svoju djecu i dao im svoj blagoslov. Dva sata prije smrti predao je svome sinu evanđelje. Ono što mu je bilo najdraže u životu, zadnje je dao iz svoje ruke.

 

Neka Isusova riječ, sveto Evanđelje bude i nama najdraža knjiga. Shvatimo i vjerujmo da je svatko od nas jedinstveno i dragocjeno dijete Božje. Bog nas neizmjerno voli. Imajmo pouzdanja u Boga i u Njegovo neizmjerno milosrđe.

 

Neki jadni grješnik, opterećen mnogim grijesima, ispovijedao se sv. Ljudevitu Bertrandu. Iako je bio zaista skrušen, veoma se plašio i stidio. Ispovjedajući pojedini grijeh, ispod oka je pogledavao ispovjednika, da vidi kako to na njega djeluje. Kad je vidio da se svetac ni najmanje ne čudi, ohrabrio se i ispovjedio i one najružnije grijehe. Tada se veoma začudi primjetivši kako se po svečevim usnama prelio neki slatki smiješak. Kad ga je ispovjednik zapitao ima li još štogod ispovjediti, sav žalostan odvratio je:
– Imam još nešto, ali se ne usuđujem kazati.

– Kako se ne usuđuješ kad si tako odvažno rekao tolike grijehe – reče mu ispovjednik.
– Jer sam ga počinio ovdje, ovoga trenutka.
– Još bolje, ubit ćemo ga svježa.
– Počinio sam ga protiv Vas.
– Kad ti moram oprostiti grijehe koje si učinio protiv Boga, kako da ti ne oprostim jedan grijeh protiv mene – odgovori ispovjednik.

I grješnik je priznao: 

– Dok sam ispovijedao one velike grijehe, vidio sam Vas kako se smiješite i rekao sam u svom srcu: „Ovaj ih je sigurno počinio većih od mene.“

Sv. Ljudevit Bertrand sa smješkom odgovori:
– Po milosti Božjoj nisam učinio teške grijehe, makar sam ih mogao počiniti da mi Gospodin nije pomogao. Znaš li zašto sam se smiješio? Kako si malo po malo iskreno i skrušeno ispovijedao svoje grijehe, ja sam gledao kako se đavao od tebe udaljuje i kako milost Božja ulazi u tebe.

Koliko li sreće u tome za svakoga skrušenog grješnika! Jer, ako smo po nesreći možda izgubili milost posvećujuću, ona se po skrušenoj ispovijedi opet vraća u dušu. Ako je pak nismo izgubili, jer nemamo teškoga grijeha, ta milost Božja uvećava se, duša biva još ljepša.

Da, ispovijed je vraćanje na pravi izvor utjehe, mira i sreće. To je djelo neizmjerne dobrote Božje. Hvalimo i blagoslivljajmo Božju dobrotu za neprocjenjivi dar sv. ispovi-jedi! Nastojmo se tim darom Srca Isusova što češće i što plodonosnije okoristiti! Amen!